Put za Ankonu

img_20160809_232311

Na auto-putu bratstva i jedinstva

 

Počeo sam piti i prije nego što sam ušao u autobus. Radio sam kao konj devet mjeseci i u jednom trenutku sam morao da priznam da mi treba odmor i da mi treba hitno. A taj dan sam ustao u šest, prešao preko 100 km, obišao bog zna koliko ljudi – samo da bih u 17:35 mogao sjesti na bus bar malo umiren. Nisam ni jeo, nisam se stigao ni spakovati kako treba, da mi moja divna žena nije ispeglala stvari izgledao bih kao da me je krava žvakala. Uspio sam samo da se istuširam. I to je bilo dovoljno za početak. Prije nego što smo krenuli na bus mater mi je umotala malo tople pite i to je takođe bilo od presudnog značaja. I onda sam konačno sjeo u bus, prošvercavši se usput na kartu za mlađe od 26 godina. I evo nas sada, sjedimo u busu za Zagreb, gledamo crveno sunce kako se spušta niz horozont i mislim kako izgleda kao sa onih klišeiziranih razglednica iz Kenije. I razmišljam o tome kako mi je drago što sam se prošvercao na kartu za mlađe od 26. Ne zbog para, već zbog toga što imam osjećaj da sam drastično ostario u zadnje dvije godine i da sam matora drtina od 28 godina. Nema smisla, znam. Ali u ovom trenutku, dok putujem za Zagreb i gledam sa obje strane auto-puta kako se nižu bale smotanog sijena i kako narandžasto sunce pada za horizont – ne mogu da ne mislim na to kako je sve u najboljem redu, kako baš sve ovako treba da izgleda i kako ovih par piva u meni baš ovako treba da djeluju.

Spavamo kod drugarice u Zagrebu, Pamele Konjevod, koju mnogi znaju preko njenog putničkog bloga Skinny Chick Travelling. Čim smo ušli u stan na nas su skločila njena dva psa, Hampi i Dora. Hampi je mali miješani dodž kojeg je ona usvojila nakon što ga je neko izgubio u majskim poplavama od prije dvije godine i to je jedan krajnje napaljen pas koji svako malo krene krajnje posvećeno da jebe jastuke po stanu. Dora je napola vučica, a otprilike tako i izgleda. Ali je već u godinama i kad je čovjek vidi kako se umorno i rezignirano vuče po stanu ne može se oduprijeti naletu tuge.

fotografija

Adekvatne filmske reference u Pamelinom WC-u

Idući dan krećemo za Italiju. Autobusom. Toliko sam puta u Italiju putovao autobusom da mi se to najiskrenije smučilo. Postoji toliko jeftinih avio-linija da sam mislio da ću se ovaj put zaista poštedjeti četrnaestočasovnog zatvoreništva u duguljastoj kanti na četiri točka, ali zbog niza okolnosti to se nije desilo i na kraju sam ipak završio na liniji Flixbusa Zagreb – Ankona. Nije mi na palo na pamet da u Italiju ovaj put idem autobusom da mi moj drug Stevan, mjesec-dva prije kretanja, nije, poprilično uzbuđeno, savjetovao da ako već ne mogu da nađem jeftin let razmislim o busu uz riječi: „Čova! Putovanje busom u Evropi u zadnje dvije godine doživljava pravu revoluciju! Pročačkaj malo Megabus i Flixbus i sve će ti biti jasno.“ I pročačkao sam. Flixbus je autobuska kompanija koja je na ovaj vid putovanja primijenila filozofiju low-cost avio-kompanija, što znači, ukratko, da cijena karte nije fiksna već raste kako se datum približava. Maltene sva kupovina se obavlja putem interneta, a mreža im je toliko porasla da sada za sebe kažu da su najveći evropski autobuski prevoznik za duge distance. Da skratim priču, karta od Zagreba do Ankone koštala je 30 evra po glavi. Malo sam zakasnio s kupovinom, pa sam je uzeo bukvalno par dana pred put i poskupjela je na 50 evra. Ali za tu razdaljinu (734 km) i činjenicu da prolaziš kroz tri države sa njihovim putarinama – to je i dalje više nego pristojna cijena.

Autobus je prepun ljudi sa svih strana svijeta. Iza mene sjedi djevojka tamnog tena sa podosta indijanske krvi iz Južne Amerike, a saznaću tačno i odakle je kad je neki momak na prilično lošem engleskom upita da li slobodno mjesto. Razmijeniće par štrokavih rečenica na engleskom dok ne shvate da im je oboma španski maternji jezik, a onda će razgovor sam da se rascvjeta. Ona je iz Kolumbije, on je iz Čilea, oboje su veliki ljubitelji lijepe književnosti, pogotovo one s južnoameričkog tla, što je valjda i razumljivo, jer kad je Markes njen saplemenik, a Neruda njegov strast ka književnosti ti valjda bude programirana u genetski kod. Njih dvoje su toliko lijepo razgovarali tokom cijele dionice od Ljubljane do Venecije da je to bilo milina prisluškivati. Strastveno, a opet dovoljno nenametljivo da ih ne čuje cijeli bus već samo jedan nepristojni Balkanac sa sjedišta ispred njih koji se pretvara da čita knjigu. To nije bio razgovor koji je cilj sam po sebi, oni su zaista imali o čemu da razgovaraju, izgledalo je da cijela Srednja Evropa sa sjevernom Italijom nije dovoljna da primi sve teme u kojima su se njih dvoje našli. Već sam vidio nastavak njihove priče. Ona je, pretpostavljam, rezervisala sobu u hostelu, a on u nekom, pretpostavljam, bed and brekfestu, potajno se nadajući da će mu baš zatrebati ta soba koju neće dijeliti ni sa kim drugim upravo zato da bi je podijelio sa nekim. I već sam vidio kako zajedno izlaze iz autobusa, kako on nju nudi da ostave kod njega stvari jer je bliže pa će joj već kasnije pomoći sa nošenjem njenih stvari, kako odlaze do nekog malenog sokaka u kojem se nalazi taj bed end brekfest, kako počinje da pada kiša i kako on vadi flašu vina koju je kupio u Ljubljani i kako ga piju iz flaše ili iz čaša koje su našli pored umivaonika jer se nikome  ne da izlaziti napolje, a i zašto bi kad je već jasno u kojem pravcu stvari idu i jer je svima nama na samostalnim putovanjima jedina prava želja zapravo neka kratka količina lijepih sjećanja koje će neko prozvati avanturom ili ljetnom romansom ili kako već ljudi zovu te stvari. Ali sve ovo se uopšte ne dešava. Kad se autobus približio Mestreu, gradiću pored Venecije, oni su se samo kratko pozdravili i žurno izašli na suprotne strane, kao da se nikad nisu ni pričali duže od dvije minute i kao da nisu vidjeli da njihova priča može da ima sasvim drugačiji nastavak. Ne znam šta su oni imali u glavi, ali ja sam imao nešto sasvim drugo u planu za njih.

Par mjesta ispred nas bile su dvije jako mlade Kanađanke, rekao bih jedva punoljetne, koje su se odvažile na svoje prvo veliko putovanje Evropom. Nakon Ljubljane išle su za Bolonju i kad su shvatile da preko puta njih sjede dvojica mladih Italijana, godina koje savršeno odgovaraju njihovim i koji su baš iz Bolonje, nije trebalo dugo da započnu razgovor na engleskom koji je tekao otprilike ovako:

-Šta ima da se vidi u Bolonji?

-Pa.. Ima dosta toga lijepog. Ali morate se čuvati pankabestija!

– Šta su pankabestije?

-Pa to su… – konsultuje se sa kolegom kako ovo da objasni ovaj sociološki fenomen – To su ljudi sa psima!

-Šta fali ljudima s psima?

Ovako se nekako i razgovor završio. Kanađanke su ostake zbunjene zašto bi se neko bojao ljudi koji šetaju pse, a Italijanima nije bilo jasno kako je moguće da cijeli svijet ne zna šta su pankabestije i zbog čega im se treba skloniti kad ti počnu tražiti pare. U pandemonijumu italijanskih kontrakulturnih pojava pankabestije stoje rame uz rame uz fricchettone. Pankabestije su, u suštini, ništa drugo nego pankeri, ali kako Italijani ništa na ovom svijetu ne mogu  da rade kao što to radi ostatak planete (sjetimo se samo dizanja kragni) oni su odlučili i pank da praktikuju na svoj način pa tako te pankabestije uglavnom preživljavaju tako što prose, a prose uglavnom da se drogiraju. Pored sebe uvijek vode nekog psa koji im valjda služi kao argument pri traženju para, a često su i politički aktivni na neki s v o j  j e b e n i način.

pankabestia

Pankabbestie

Uskoro smo stigli u Mestre.

Mislio sam, na svoju sramotu, da je Mestre samo jedna autobuska stanica u Veneciji. Ali Mestre je zapravo poseban gradić od kojeg do Venecije treba putovati busom nekih dvadesetak minuta. Otkrio sam to na teži način. Kada smo krenuli od stanice prema nečemu što je trebalo da bude centar, a što se nikako nije približavalo pitao sam jednog lokalca gdje je zapravo taj prokleti centar. On me je pogledao i zbunjeno mi rekao: „Pa vi ste već u centru.“ Kako smo već u centru, mislim se, kad sve što vidim oko sebe jesu jeftini stanovi za Indijce, Pakistance i Kineze, trgovine za otkup zlata, radnje u kojima se prodaje kebab, kineski šopovi i poneki opskurni bar. „Ovo je centar u širem smislu“, ispravio se on, „ali, da li vi tražite centar Mestrea ili centar Venecije“, upita me, naviknut valjda na nizak koeficijent inteligencije turista – i u mom slučaju nije pogriješio. „Pa centar Venecije, naravo“, kažem ja. „Venecija je, gospodine, sasvim drugi grad. Autobusom će vam trebati odavde nekih dvadesetak minuta“, reče mi. Nije bilo govora da nakon truckanja od Zagreba do Mestrea opet sjednem u autobus koji će me odvesti do Venecije, u kojoj sam već bio i prema  kojoj ne gajim neka pretjerano lijepa osjećanja. Kad smo već u tom jebenom Mestreu, daj da vidimo šta nudi. I zaista, nakon prvog, neuglednog dijela grada pred nama se ukazao simpatičan istorijski centar sa glavnom ulicom u kojoj je smješten niz kafića. Smjestili smo u jedan kafić u podnožju nekog starog tornja, naručili po pivo i sjeli malo da odmorimo dušu. Pored nas su se smjestile neke Brazilke sa dupetima velikim kao raspon ruku Hrista Spasitelja iznad Rio de Žaneira i svojom enormnošću popunile pratično sva moja sjećanja iz Mestrea. Pivo koje su nam donijeli nije čak bilo ni malo. Bavarija, koju naš narod odmilja zove kapi za oči, ima 0,25 l, a ovo je bilo još manje, 0,2. Obećao sam sebi da ću kupiti cijelo pakovanje od šest komada čim se dočepam nekog supermarketa, samo da ispravim ovu nepravdu, ali onda je konobar donio neku zakusku koju uopšte nismo tražili, a koja je sadržavala masline, bruskete, kikiriki, čips, boga ti pitaj šta sve ne. I onda mi je već bilo jasno da smo u Italiji. Zemlji gdje se ne loče već pijucka, gdje se ne obžderava već gricka, zemlji u kojoj ćemo provesti narednih 12 dana i koju ćemo prekrstariti od vrha do dna. Sad je trebalo samo rastegnuti ovo pivo na više od tri gutljaja i protegnuti vrat prije nego što se opet smjestimo u bus za Ankonu, u koju ćemo stići tek nakon ponoći, ali o tom u nekom idućem blogu.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s