Ankona ili priča o lukama, laktovima i lopovima

ankona1

To nisam ja, to je Ankona noću

Iskreno, uopšte nismo planirali da idemo u Ankonu. Cilj od samog početka je bio Portugal, gradić Aveiro, 12 km od obale Atlatnskog okeana iz prostog razloga što se tamo ove godine održavala Putnička kuća. I planirali smo Portugal, štaviše, uopšte nije bilo sumnje da ćemo ići negdje drugo. Ali onda se planiranje godišnjih odmora malo iskomplikovalo, trebalo je uskladiti stotinu stvari i kad smo konačno sjeli da uzmemo kartu za konkretan datum shvatili smo da je lakše i jeftinije u avgustu otići u Njujork ili Tajland nego u Portugal. Karte su bile preskupe, a naš budžet, kao i uvijek, ne baš impresivan. U jednom trenutku razmatrao sam opciju putovanja jeftinim letovima za Portugal preko Bergama i Brisela, a povratak preko Madrida i Temišvara. Ali i dalje nije bilo puno jeftinije, a bilo je prekomplikovano. Trebalo je smisliti neko rješenje. Trebalo je pobjeći negdje, odmoriti se, vidjeti nešto lijepo, a možda čak i umočiti dupe u more. Trebalo je, ukratko, pronaći rješenje, kako vidjeti što više za što manje para. Pa smo gledali karte za Siciliju, Maroko, Maltu…  I gotovo sasvim slučajno, nakon opsežne pretrage kompletne italijanske jadranske obale, iskočio nam je jedan jako jeftin smeštaj u Ankoni. I tako smo simbolično zaboli iglu na kartu. Neka bude Ankona. Ne može biti loše. Nisam nikada bio u tom dijelu Italije, već me sama ta činjenica privlačila. Osim toga, Ankona je, govorio sam sebi, lučki grad, a lučki gradovi ne mogu biti dosadni. Split, Trst, Bari, Napulj, Hamburg, Amsterdam, Njujork, na kraju krajeva, sve su to lučki gradovi, pa valjda ni sa Ankonom neće biti puno drugačije. Onda mi je jedna moja profesorica s fakulteta rekla da možemo doći i kod nje da je posjetimo, tridesetak kilometara južno od Barija i da nas može smjestiti u svoju kancelariju par dana. Rekao sam joj da se šali s takvim stvarima, jer mene ne treba nagovarati da negdje dođem ukoliko mi se ponudi smještaj. Čak to ne mora biti ni nekakav bog zna kako dobar smještaj, dovoljan je i kokošinjac ako je na nekoj koliko-toliko egzotičnoj lokaciji. Rekla je da se ne šali i da zaista želi da dođemo kod nje i da nije problem da ostanemo par dana. I tako smo sklopili plan putovanja za ovo ljeto.

ankona2

Gužva na ulicama Ankone

Sada bi trebalo da kažem riječ-dvije o Ankoni, ali teško mi je da pređem na tu temu, jer ne volim ružno da govorim ni o ljudima ni o gradovima. Svaki grad je lijep na svoj način, kao što je svaka žena lijepa na svoj način, ali ne uzbuđuju te svi jednako. I neki gradovi, kao i neke žene uostalom, ostave ti utisak da nikad nisi ni trebao biti u njima. Tako je bilo i sa Ankonom ovog ljeta. Ankona je kao lijepa žena kojoj ništa ne fali, s kojom možeš da se nađeš u određenim temama, ali ipak samo želiš, nakon što se rastanete, da te tvoje društvo sačeka u kafani i da konobar ne proglasi fajront baš odmah. Ne može se reći da Ankona nije lijep grad. Svaki italijanski grad stariji od 150 godina je lijep, a Ankona je osnovana još u četvrtom vijeku prije Hrista od strane grčkih kolonista. Ankona zapravo znači lakat na grčkom, tako da je komotno možemo zvati i Laktaši, jer je jednako uzbudljiva. Pa šta je to što ti toliko smeta u vezi sa Ankonom i hoćeš li više preći na stvar, reći će, s potpunim pravom, moja četiri čitaoca. A smeta mi, đavo da je nosi, što u njoj ne možeš vidjeti živa čovjeka, što u Ankoni ljeti naveče vidiš u glavnoj ulici onoliko ljudi koliko i u Gospodskoj po zimi u ponoć, što pivo i u najgrđim birtijama košta četiri evra, što se supermarketi zatvaraju u pola devet naveče, što svaki put kad tražim kafu moram ponavljati da hoću i čašu vode, ne mineralne, obične, ne te, već one iz česme, znam da ne valja, samo hoću čašu vode, hvala.

ankona4

Svaki put kad bih tražio čašu vode uz kafu pokušavali su da mi naplate flaširanu vodu, a ja iz principa nisam htio da je uzimam, prije svega jer je dobra ona iz česme, a s druge strane, kao što reče neko pametan, prodavanje flaširane vode je zapravo prodavanje magle u drugom agregatnom stanju. I svaki put kad bih rekao da mi je dobra ona iz česme dobijao sam čudne poglede. U jednom restoranu naplatili su nam one papirne podmetače što se stavljaju pod tanjire i to dva evra svaki. I to je uredno stajalo na fiskalnom računu. Neko će reći da je to cigananje, ali ja se ne bih složio s tim jer sam sa gospodom Romima uvijek imao krajnje korektne komercijalne odnose, a imao sam ih mnogo. Svaki put kad bih, na primjer, od nekog pripadnika romske nacionalne manjine kupovao knjige uslovi poslovanja su bili krajnje precizno i jasno definisani: „Braco, mala knjiga marku, velika dvije marke.“ Jedini izuzetak je bio kad sam kupovao knjige od mog druga Bahrudina, onog što obično ordinira pored Ferhadije i na pijaci utorkom i nedjeljom. Bahrudin, i sam pjesnik, znao je koliko neka knjiga vrijedi. Bukovskog sam morao da platim četiri marke („jer to je knjiga o seksu“), Andrić i Selimović su koštali osam („izvini, ali ne može ‘Derviš i smrt’ za manje od 10 KM, tebi ide za 8 KM, ali samo zato jer si mi drug“), ali i kao što se vidi iz priloženih primjera i ovdje je eventualna promjena cijene išla na moju ruku i nikada nisu ni pokušali da mi zavrnu bilo šta. Dakle, Cigani nikako ne treba da se uzimaju kao negativna referenca kad se priča o odnosu nekih Italijana prema turizmu i turistima. Ne treba ni u ostalim, ali to je već druga tema.

Ankona je, kako mi je moja gorespomenuta profesorica rekla, neki čudan spoj sjevera i juga Italije, ali ne na taj način da su spojili najbolje s obje strane već ono najgore. Preuzeli su cijene sa sjevera, a neorganizovanost s juga i dobili grad koji izgleda kao da ima dvije lijeve ruke, a nije ljevak. U Ankoni nema ljudi. To je činjenica. Hodali smo ulicama, sjedili u parkovima, visili po kafanama i imali osjećaj kao da se nalazimo u gradu duhova gdje nešto sigurno ne štima, ali ti nikako nije jasno šta.

ankona5

Do izvora vode dva putića

Nije, naravno, sve u Ankoni loše, i ja pretjerujem malo. Ima, na primjer, divnih divljih plaža oko nje. Ima jedna plaža koja se zove Mecavale i koja se nalazi na 14 km od centra grada. Vidio sam slike na internetu i na trenutak se zapitao da li je moguće da ovako nešto postoji u Italiji, nešto što izgleda kao ona plaža iz istoimenog filma sa Dikapriom. Uputstvo je govorilo sljedeće: „Nakon puta čeka vas dvadesetominutno pješačenje kroz šumu niz strmu stazu pa se dobro obujte i ni slučajno ne pokušavajte to u papučama. Ne brinite za piće, na plaži ima jedan bar. “ Već na osnovu ovog opisa stvorio sam sliku u glavi i vidio jedan gril na plaži u kojem radi neki rastaman, u kojem se služi samo pivo od evro i hladni sokovi i pored toga plažu na kojoj ima možda 10 ljudi, u vr’ glave, a njih zaspljuskuje more tirkizne boje. Stvarnost je, naravno, ipak malo drugačija. Na plaži nema 10 ljudi, već nekoliko stotina, ali i to je puno bolje od ostalih pored Ankone na kojima ne možeš ni naći mjesto ukoliko ne platiš suncobran i ležaljku i na hiljade ljudi se gužva na obali. Onaj jedan bar nije gril, već pravi kafić u kojem moraš pola sata čekati na red, jer, jebiga, jedini je, i svi dolaze tu da kupe pivo, koje nije evro već četiri evra, kao u centru grada. No dobro. Plaža je neopisivo lijepa. Lijepo je i samo to silaženje niz strmu stazu, gdje imaš osjećaj da nikada nećeš stići do nivoa mora, ali nema veze, samo to hodanje niz utabanu stazu i držanje za drvene stubiće pored puta je lijepo, jer kad pogledaš naniže i vidiš to predivno more, to more koje izgleda kao da je Džoni Dep baš tu snimao „Pirate s Kariba“, odmah ti sve drugo postaje manje bitno.

stopanje

Brojilo prometa

Vraćajući se jedan dan s ove plaže krenuli smo da stopamo i niko nije ni obraćao pažnju na nas. Znao sam ja to i prije, u Italiji je auto-stop gotovo pa nepoznat koncept. Niti se stopa, niti se staje. Pored nas su prolazile kolone auta i bilo je u njima masa genijalaca koji su mi pokazivali palac, kao da hoće da kažu „big lajk“ misleći valjda da su prvi kojima je tako nešto vickasto palo na pamet. Ali kao i uvijek u životu i to stopanje je imalo smisla, jer se uskoro zaustavila jedna presimpatična Etiopljanka i povezla nas. Rekla je da ne ide baš do centra, ali kad je vidjela kako je zbunjeno gledam rekla je da će nas odbaciti dokle god treba. Semi je u Italiji već šest godina i došla je tu da studira pravo, koje je na kraju i završila, ali se pronašla u kuhinji jednog restorana i shvatila da je to puno više privlači kao poziv. Radi uz nekog veoma poznatog kuvara od kojeg mnogo uči, iako ne zarađuje bog zna kako, ali lijepo joj je i ne žali se. I nju je iznenadilo što je pokupila nekoga ko zapravo nešto zna o Etiopiji, ko voli Rišarda Kapušćinjskog i ko zna stanje u etiopskom parlamentu. (Znam da čudno zvuči, ali nije teško zapamtiti. Vladajuća partija ima 500 zastupnika u parlamentu, a opozicija 24.) Iskoristio sam vožnju da je upitam par stvari.

  • Šta nije u redu sa Ankonom?! Gdje su ljudi i zašto su kafane prazne?!
  • Tako ti je to uvijek ljeti. Svi odu negdje, imaju kuće na moru, na primjer, ali i pored toga ljudi iz ovih krajeva su nekako povučeni i zatvoreni. Kad sam došla ovdje prvi mjeseci mislila sam da ću da poludim. I pored toga, Ankona ti je nekako zatvoren grad,  a i ljudi su ovdje takvi. Vidio si da niko neće da ti stane.
  • Pa dobro, generalno u Italiji auto-stop slabo funkcioniše.
  • Ali ovdje gotovo nikako. Kako ste uopšte došli ovdje?
  • .. Istraživali. Našli jeftin smještaj, a i nismo bili nikada ovdje.
  • Jeste li probali šta od lokalnih specijaliteta?
  • Jesmo kebab. Sve drugo je bilo zatvoreno.
  • Ništa, ima da vas ja sutra vodim negdje napolje da vam pokažem malo grad.
  • Može!

I zaista, tako je i bilo. Otišli smo u jedan dio grada koji do tada nismo posjetili, a koji je zaista bio predivan. I u razgovoru s njom pretresli teme u rasponu od etiopske svakodnevice do bosanskohercegovačke politike. Onda smo se vratili do našeg hotela i prvi put sam zaista osjetio privlačnost prema tom dijelu grada koji mi se i nije nešto pretjerano dopadao tokom prvih par dana. Naselje u kojem smo se nalazili bilo je uglavnom naseljeno imigrantima sa Indijskog potkontinenta ili iz zapadne Afrike. Bilo je prepuno kineskih kafića i kockarnica gdje su se obično skupljali Afrikanci. Ali je bilo živo! Uvijek je bilo ljudi na ulici, na ćoškovima, na stepenicama, na trotoarima staajale su čitave grupe ljudi i razgovarale, pile, šetale, nešto se dešavalo. Imao sam utisak da se nalazim u gradu. Istina, ne baš uvijek čistom i ne onako italijanski lijepom kao što sam možda u prvi mah očekivao, ali ipak živom. U gradu koji ne izgleda kao podgrijan leš. U gradu u kojem žive stvarni ljudi sa iskrenom željom da se socijalizuju, da komuniciraju, da budu ljudi, na kraju krajeva. Kad smo zadnje veče našeg boravka u Ankoni sjeli u bus i krenuli ka Bariju samo mi se jedna misao vrzmala po glavi dok sam posmatrao grad krako mi promiče pred očima, samo jedna misao, kratka i kristalno jasna, u koju su stale sve moje impresije o glavnom gradu regije Marke i jednoj od najvećih italijanskih luka: „Zbogom, Ankono, na kurac te nabijem.“

P.S.

Sve fotografije je napravila Zlatnoruna. Posjetite njen blog, puno je ljepši, a i ne psuje.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s