Neka druga planeta

 

yux-xiang-217083-unsplash

Foto Yux Xiang (Unsplash)

O sadašnjosti se ne može pisati, a da bar nakratko ne bacimo pogled u prošlost. A pošlost Kine je tolika da se ne može usputno i olako proučavati. Još kada uzmemo u obzir da zemlju s tolikom istorijom danas naseljava milijarda i četiristo miliona ljudi, postavlja se jedno krajnje logično pitanje. Šta neko ko je u tolikoj zemlji proveo samo sedam dana, a nije posvetio dobar dio svog života proučavanju njene kulture, uopšte može da kaže o njoj? I odakle mu obraz da takvo nešto i pokuša? Pa opet, činjenica da vi čitate ove redove znači da je njihov autor bio dovoljno bezobrazan da nešto ipak pokuša da kaže o toj ogromnoj zemlji na osnovu svog bezobrazno malog iskustva i jedini argument koji može da potegne u svoju odbranu jeste da se u ovom tekstu radi o jednom apsolutno subjektivnom i ograničenom svjedočenju čiji je jedini cilj da bar malo približi ovu ogromnu civilizaciju nekome ko nije nikada bio u njoj. Jer i ovo malo iskustva u zemlji koja se toliko razlikuje od svega na što smo navikli može nekada puno da znači.

Svoje prve utiske o Kini primio sam preko kože. Čim sam izašao iz zgrade šangajskog aerodroma na ulicu gdje stoje taksisti osjetio sam kako se znojim i kako me vazduh svojom težinom pritišće. Bila je skoro ponoć, ali sparina je i dalje vladala. Mislio sam da je to nešto što će proći, ali nije, i tokom narednih dana osjetio sam i bukvalno na svojoj koži šta znači suptropski klimatski pojas i kakve su njegove osobine. Sve ono što sam slušao na časovima geografije davno je isparilo iz mene, ali kad se nađeš na ulici i shvatiš da si nakon manje od minute mokar ko čep, nešto počne i da se vraća iz sjećanja. Vazduh je često bio toliko vlažan da bi mi se naočare zamaglile kad bih izašao iz klimatizovanog autobusa. Nisam mogao vjerovati da čovjek može toliko da se znoji i stalno sam razmišljao kako je tek u tropskim krajevima ako je ovdje ovoliko teško. Shvatio sam tokom tih dana da je klima-uređaj zapravo jedan od najvećih izuma koje je ljudski genij ikada smislio. Kina je ogromna zemlja i nije sva u tom klimatskom pojasu, daleko bilo, ali krajevi u koje sam se ja uputio i te kako su vlažni.

huangdžou most

Huangdžou most

 

Grad u koji idem zove se Ningbo i nalazi se neka tri sata vožnje južno od Šangaja. Tog jutra, dok sam putovao od Šangaja ka Ningbou, imao sam osjećaj kao da sam došao na neku drugu planetu, jer sve što sam vidio bilo je kao iz nekog sna. Vidio sam blatnjavo more i prešao mostom preko njega. Ogromnim mostom preko ogromnog blatnjavog mora. Blatnjavo je kao Vrbanja poslije trodnevne kiše. Kako može more da bude blatnjavo? Kolika je blatnjava rijeka potrebna da uprlja toliko more? I koliko je kiše potrebno da tu rijeku i more toliko ublate? Išli smo i išli i išli i tom mostu nije bilo kraja. Kasnije, kada sam krenuo da istražujem šta je bilo to što smo vidjeli, otkrio sam da je to most preko zaliva Hangdžou, da je dugačak 35 kilometara, da je priča o njemu toliko fascinantna da bi zapravo najbolje bilo cijeli ovaj putopis posvetiti samo njemu. Lokacija na kojoj je izgrađen izuzetno je podložna zemljotresima, ogromnim plimnim talasima i veoma jakim udarima vjetra tokom sezone tajfuna. Zbog nevjerovatne kompleksnosti tog poduhvata, skoro šeststo stručnjaka je provelo nešto manje od deset godina radeći na dizajnu mosta, a i to je došlo na red tek nakon 10 godina raznih studija izvodljivosti da li se na tom dijelu zaliva uopšte može praviti most. Još jedan od velikih problema bila je i konstrukcija određenih dijelova koja nije mogla da se obavi na moru, pa su se dopremali sa kopna. Kao da ovo sve nije bilo dovoljno, prije početka izgradnje mosta otkrivene su ogromne količine otrovnog metana oko 50 m ispod lokacije na kojoj se most nalazi i gradnja nije mogla da počne dok se te rezerve gasa nisu ublažile. Da bi se to uradilo, ogromne čelične cijevi prečnika 60 cm bile su ubačene u zemlju. Narednih šest mjeseci se metan polako ispuštao i tek nakon toga je gradnja mogla da počne.

IMG_20180917_152649

Detalj iz Ningboa

Razlog zašto je taj zaliv toliko blatnjav može biti i zbog što se u taj zaliv, odnosnio dio Istočnog kineskog mora, uliva Jangcekjang, najveća azijska rijeka.  Nakon što smo prešli to građevinsko čudo, putovali smo kroz neku regiju gdje je bilo očito da je poljoprivreda glavna ljudska aktivnost. Pored puta vidio sam nekakve dvospratnice, zapravo stotine identičnih razbacanih dvospratnica okruženih njivama i plastenicima za koje nisam mogao da shvatim čemu služe. Da li ljudi tu žive? Da li su to samo skladišta tih proizvoda iz plastenika i njiva koji ih okružuju? Negdje bih vidio okačen veš kao jedini znak ljudskog prisustva, ali često ničeg drugog nije bilo. I nisu bile pretjerano lijepe, ako ćemo iskreno, niti uređene. Davale su utisak čiste utilitarnosti, kao da nemaju ama baš nikakvu drugu funkciju nego da budu korisne. Pri prvom susretu s nekom novom zemljom mozak očajnički pokušava sve što je novo da smjesti u neki određeni kontekst, da sebi objasni porijeklo i svrhu stvari s kojima se sreće, ali nekada to nije baš lako. U situacijama kada je sve oko tebe radikalno drugačije, a ti čak nemaš ni način da dođeš do novih saznanja, čovjek može da se osjeti poprilično zbunjeno i izgubljeno i da shvati koliko toga uzima zdravo za gotovo. Kada sam napokon došao u Ningbo i smjestio se u hotel, prva stvar koju sam uradio bila je, logično, da se povežem na internet, javim porodici da sam stigao i da je sve u redu, a onda, naravno, da nastavim gubiti vrijeme na internetu. Znao sam za „Great firewall of China”, koji blokira ogroman broj sajtova i platformi koje mi svakodnevno koristimo, kao što su Gugl, Fejsbuk i slični servisi, ali znao sam i za način da se ta zabrana zaobiđe tako što instaliraš neki VPN, što je aplikacija koja simulira da si na nekoj drugoj IP adresi (na primjer u Singapuru) i tako ti omogućava da otvaraš zabranjene sajtove.

IMG_20180920_142222

U nekom selu u pokrajini Džeđang

Instalirao sam na telefon dvije takve aplikacije, ali nijedna od njih nije radila jer je kineska vlada prilično ažurna u blokiranju tih stvari. I na par trenutaka osjetio sam nešto blisko panici. Šta sad da radim s telefonom? I čemu mi uopšte služi? Ne možeš da otvoriš Fejsbuk, što znači ni Mesindžer, ni Vatsap, ni Instagram, Vajber je isto tako blokiran, ne možeš da otvoriš Gugl, što znači da ne možeš provjeravati mejl, ne možeš otvoriti Jutjub, ali isto tako ne možeš koristiti ni Plejstor za instaliranje novih aplikacija i dodataka. Shvatiš da si na neki određen način bespomoćan. Shvatiš u trenutku kako izgledaju neki novi oblici moći i koliko smo mi zapravo ogroman dio svog suvereniteta prepustili nekim korporacijama na čiju dobronamjernost računamo nesvjesni šta se sve dešava s našim podacima, a pritom nismo razvili sopstvene servise koji nam omogućavaju međusobnu komunikaciju i čuvanje podataka. Kinezi, s druge strane, znaju jako dobro šta sve ovo znači, imaju svoju infrastrukturu, na koju se jednostavno moraš navići. Znao sam da je glavni alat za komunikaciju aplikacija koje se zove Vičet (WeChat) i instalirao sam je prije puta i sebi i svojima. Zahvaljujući njoj bio sam u stanju i da zaobiđem blokadu. Preko nje sam našao neke grupe u kojima se skupljaju „naši ljudi u Kini” i za manje od par minuta sam komunicirao s jednim poznanikom iz srednje škole koji sada u Kini radi kao trener košarke dok njegova žena predaje engleski i on mi je poslao VPN koji funkcioniše i s kojim sam uspio da zaobiđem blokadu. Nakon što su počele da mi stižu notifikacije sa svih ovih pobrojanih servisa koji su zabranjeni u Kini, osjetio sam se kao pušač koji nakon nekoliko dana gubi bitku protiv svog karaktera i pali cigaru. Ogroman talas olakšanja prošao mi je kroz tijelo. Postali smo ovisni o aplikacijama koje koristimo, one nam često čine štetu koje nismo ni svjesni, ali bar nam je svima lijepo dok lajkujemo jedni drugima slike hrane po Instagramu. Vičet nije samo kineska društvena mreža, već i aplikacija koja služi za plaćanje. Vi imate svoj virtelni novčanik na toj aplikaciji i kada negdje nešto kupujete, na računu uvijek bude odštampan QR kod. Vi taj kod skenirate telefonom, odobrite uplatu i to je to. Kartice su prevaziđene. Kada vidiš kako ljudi telefonima plaćaju kafu, a nedugo prije toga si pročitao članak kako će u BiH tokom naredne godine upotreba kartica porasti za 1-2% shvatiš jako brzo kojim tempom mi idemo, a kojim tempom svijet. I ne osjećaš se baš najsrećnije zbog toga.

IMG_20180916_170658

Negdje u centru

Nakon što sam se smjestio, odmorio i kao i svaki drugi ovisnik zadovoljio dnevnu potrebu za virtuelnim interakcijama i notifikacijama, odlučio sam da malo izađem i počnem otkrivati svijet u kojem sam se našao. Htio sam da razmijenim pare, da malo upoznam grad, da protegnem noge i na kraju, naravno, da sjednem negdje, popijem pivo i tako nadoknadim nešto od tečnosti koja mi je preko znojnih žlijezdi stalno izlazila iz tijela. Ispostaviće se da ništa od ovog nije tako lako izvodljivo iz čitavog niza razloga. Prije svega, hodao sam kilometrima i nigdje nisam mogao da vidim nešto što izgledom makar malo podsjeća na kafanu. Vidio sam stotine prodavnica svega i svačega, ali kafana baš nije bilo. Ni mjenjačnica. Ni knjižara, ali o tome nekom drugom prilikom. Nakon što sam poslije nekoliko kilometara nabasao na neku banku koja je radila, ušao sam unutra i na engleskom službeniku rekao da bih rado razmijenio neke pare. Užasno mali broj Kineza govori engleski, vi svakako ne znate kineski i samim tim je komunikacija nevjerovatno otežana. Pored toga, oni su, najblaže rečeno, drugačije prirode. Kao nacija nekako su zatvoreni i ukočeni i veoma je lako doći u situaciju međusobnog nerazumijevanja. Nakon što sam rekao u banci da bih razmijenio pare, službenik me uspaničeno pogledao i nije znao šta da mi odgovori. Neka Kineskinja iza mene je počela da se smijulji i ispušta neke zvukove koji su podsjećali na ciku. Nešto je, očito, bilo beskrajno zabavno u tome što sam ja pokušavao u banci da razmijenim pare. Nakon nekog vremena došao je drugi službenik i na engleskom koji je bio daleko od savršenog, ali opet dovoljno razumljiv da prenese poruku, rekao da ne može da mi razmijeni pare, tj. da može, ali da će to trajati sat vremena, a banka je pred zatvaranje. Istina, bila je nedjelja poslije podne i bilo mi je jasno da nije baš najbolje vrijeme, ali stvarno nisam mogao da shvatim kako, za ime boga, mijenjanje dvadeset evra u juane može da traje sat vremena i šta ima toliko da se radi. Ipak, odlučio sam da im olakšam situaciju jer mi je bilo teško da ih gledam onako uspaničene i pod stresom, pa sam napustio objekat i nastavio potragu, a bilo kakva rasprava svakako nije bila moguća.

IMG_20180920_085523

Nova gradnja

 

Ningbo je grad koji ima osam miliona stanovnika, a površinom je čak manji od Beograda, ali uprkos svemu tome vi nikada nemate osjećaj gužve. Bude, istina, ponekad gužva oko pet sati, kada se ljudi vraćaju s posla, ali ne može to ni da se poredi s onom situacijom kada u Banjaluci pokušavate da se izvučete iz centra tokom špica i dođete do Lauša ili Čelinca. Grad je, jednostavno, drugačije napravljen. Ne postoji ni centar u onom klasičnom evropskom smislu, gdje imate neki trg oko kojeg se nalazi stari grad, a oko njega sve ostalo. Istina, ima dosta očuvanih građevina iz raznih perioda duge kineske istorije, ali sve je tako sistematski i planski napravljeno i raspoređeno da bi se za centar više mogla uzeti neka površina omeđena određenim ulicama nego jedna tačka oko koje sve gravitira. Sve je užasno pravilno i sve se širi strašnom brzinom. Dok idete nekim od silnih auto-puteva, s obje strane vidite stotine i stotine novih zgrada koje većinom imaju između 20 i 30 spratova i sve liče jedna na drugu. Kao i one dvospratnice s početka teksta tako se i na ovim neboderima teško vide tragovi života. Naravno, kad prođeš noću pored njih, vidiš da su mnogi stanovi prazni i ti možeš samo da se čudiš brzini kojom se ljudi doseljavaju iz sela u gradove, jer za koga drugog se prave toliki stanovi? Ali i tamo gdje žive ljudi teško je vidjeti neke tragove ljudskog postojanja, da ne govorim o izražavanju individualnosti. Nigdje, ni na jednoj od hiljada zgrada u Ningbou, nisam vidio ni jedan jedini grafit. Ni jedan jedini. I to ne može, a da te na neki način ne uplaši. Zar je moguće da ovi ljudi nemaju nikakvu potrebu za izražavanjem? Da napišu „Džaba ste krečili” ili bar svoj ime negdje da napišu? Možda inicijale? Da ne govorimo o političkim grafitima, to bi već bilo previše očekivati. Odgovore na neke od ovih pitanja dobio sam od Dušana, momka iz Beograda koji je u Kini već tri godine i u Ningbou predaje engleski. Do njega sam došao preko neke od grupa sa Vičeta i dogovorili smo se da jedno veče popijemo nešto. Dao mi je precizna uputstva gdje da dođem, trebalo je da se nađemo na pola puta između mene i njega, što je značilo polučasovno putovanje metroom za obojicu. Našli smo se u kampusu jednog od 11 univerziteta koji postoje u Ningbou.

metro

U metrou dok idem ka Dušanu

Ono što mi je odmah upalo u oči bio je ogroman broj tamnoputih studenata iz Etiopije, Eritreje i uopšte ostalih država iz Afričkog roga. Primijetio sam isto tako dosta Indijaca i Arapa. Izgledalo je kao da nesvrstanost i dalje postoji u nekom kutku planete i to ne samo na papiru. Od Dušana sam tokom tri sata, koliko smo zajedno proveli, saznao više nego od samih Kineza tokom sedam dana. Njegove riječi hirurški precizno i hladno secirale su stvarnost naših ljudi koji su u nekom trenutku svog života završili u Kini obično kao profesori engleskog. „Ima nas 11 Srba u Ningbou. Nalazimo se obično jednom sedmično, ako stignemo. Život ovdje je dobar, miran, nemaš problema kao kod nas da moraš misliti kako ćeš preživjeti od prvog do prvog. Može se raditi i može se i zaraditi. Daleko od tog da možeš ovdje doći i u kratkom roku zaraditi dovoljno da se možeš vratiti kući i početi neki novi život. Kinezi su jako dobri kada su razgovori o visini plate u pitanju. Daće ti platu koja će ti izgledati sjajno. Ovdje svi koji dođu da predaju engleski mogu računati na startnu platu od 1800 dolara. Uskoro dobiješ i više. I čini ti se kao da je to zaista mnogo, ali čim ostaneš neko vrijeme shvatiš da i nije, da su i troškovi veliki. Prvu godinu ti je super, drugu godinu još uvijek dobro, ali treće godine počinješ razmišljati gdje si i šta radiš, koliko si uspio da zaradiš i kako ćeš dalje. Ja sam ovdje tri godine. Shvatiš da su prošle tri godine, a ti nisi uspio da uštediš neke pare da kod nas kupiš bar neki stančić. Naprotiv, shvatiš da će ti za takvo nešto trebati bar 15 godina. U međuvremenu vidiš da tvoje društvo kod kuće stupa u brakove, dobija djecu i sve manje i manje kontakta imate. Ne zato što ne želiš, daleko od toga, nego vas život jednostavno vodi u suprotnim pravcima. Ovdje čovjeka zna da uhvati usamljenost. Malo nas je s prostora bivše Jugoslavije, čak ni ostalih stranaca nema toliko. A svako se protiv usamljenosti bori na neki svoj način. Neki krenu da manijakalno kupuju stvari, pa onda još više troše i još manje štede. Meni je ovdje dobro, radim s klincima, uživam u tome, mirno je, nemaš nekih briga koje te kod nas uvijek more. Dosta putujem, obišao sam maltene cijelu jugoistočnu Aziju i to ne sad da odem negdje na par dana, već ostanem i mjesec dana ako tako hoću. Kina je nevjerovatno sigurna zemlja, stopa kriminala je niska, sve je premreženo kamerama, svaki metar. Možeš u parku da legneš da spavaš i da ostaviš novčanik pored sebe i da se ne brineš. Svaki ćošak se snima i svi to dobro znaju. Prije par dana nam je pobjegao pas. Našli smo ga u roku od 24 sata, samo smo otišli u policiju i prijavili. Ovo je zemlja koja zaista nevjerovatno brzo napreduje. Ove metro-stanice koje vidiš nisu bile tu prije šest mjeseci. Ove zgrade su izgrađene prije par mjeseci. I sve je tako ogromno. U zgradi u kojoj ja živim stanuje između 30 i 50 hiljada ljudi. Gledao sam koliko asfalta su stavljali na ovaj auto-put i mislim da će trajati narednih 500 godina. I samo rade. Samo rade. Nema kod njih neke dokolice. Svi nešto rade, po cijeli dan. Cijeli život im je posvećen radu.”

IMG_20180918_230628

Tragovi nesvrstanih studenata

Ispričao mi je Dušan još mnogo toga o Kini i Kinezima. Kako stupaju u brak, šta misle o strancima, kako se kurvaju, kakvi su im odnosi unutar države, kakav im je stav prema bakšišu, ali za to sve ovdje nema mjesta. Sačekali smo zajedno taksi koji će me vratiti u hotel. Rekao mi je da ne brinem da će me taksista prevariti, da se to ne dešava tek tako lako, a i ako slučajno pokuša nešto da samo uslikam tablice ili njegovu legitimaciju i da će to biti dovoljno.

Jedno veče smo šetali gradom i došli smo do nekog platoa pored rijeke. Veče je bilo toplo i sparno, ali ipak predivno. Iako je sve krcato ogromnim zgradama, Ningbo je grad pun zelenila, a ima i dosta vodenih površina, kanala, rijeka, jezera. Na tom platou nalazilo se možda desetak ili petnaest starijih parova koji su plesali uz muziku sa zvučnika. Bili su to neki kineski šlageri i sve je izgledalo kao neka retro diskoteka na otvorenom. Ti parovi su vježbali pokrete, a pored njih je bilo nekoliko pojedinaca koji su sami plesali, držeći svog nevidljivog parnjaka. I svima je bilo lijepo. Jedno istraživanje rađeno prošle godine kaže da u Kini čak 87% ljudi misli da je država na dobrom putu. Gledajući te ljude kako plešu na tom platou, neke druge kako šetaju ili trče pored rijeke i sve te ogromne zgrade koje su bacale svjetla na nas, nisam mogao a da ne budem iskreno impresioniran svim što vidim. U roku od par decenija zemlja koja je bila poznata po gladi i konzumiranju kućnih ljubimaca uzdigla se na nivo druge ekonomije svijeta, a stopa rasta joj je takva da će i prva pozicija da dođe i prije nego što to očekujemo. Ove godine su u Džibutiju otvorili prvu prekomorsku vojnu bazu, najveći su trgovinski parter ogromnog broja svjetskih država i što je najbitnije – znaju kuda idu. Ambiciozni plan kineskog državnog vrha koji se kolokvijalno zove „Novi put svile” ima za cilj da putem državnih podsticaja i projekata uveže preko 60 država svijeta i to je najveći geopolitički projekat koji je neka zemlja ikada pokrenula. Sve odaje utisak ogromne disciplinovanosti, od ponašanja u saobraćaju preko položaja ljudi za večerom na našoj konferenciji pa do plesnih pokreta tih ljudi na platou. I ne mogu da se otmem utisku da je Kina već osvojila cijeli svijet, samo nama to još uvijek niko nije javio, a oni su bili dovoljno diskretni da se time ne hvale.

veče u ningbou

Veče u Ningbou

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s