Put je sastavni dio putovanja. Nikada mi nisu bili jasni ljudi koji su govorili kako načelno vole putovanja, ali ih nerira truckanje u busu ili vozu. Nije mi to bilo jasno zato što za mene to truckanje i jeste suština putovanja. Putovanje nije teleport, mogućnost da se čovjek odjednom nađe na željenoj lokaciji. Putovanje je upravo to – putovanje, posmatranje predjela, drveća, dalekovoda, kuća, autobuskih stanica kako prolijeću pored tebe. Uvijek me je fascinirala ta spora pokretljivost čovjekova. Izađeš iz kuće i kreneš po hljeb i mlijeko. I čini ti se da do marketa nikada nećeš stići korak po korak. A opet, čim se malo izgubiš u mislima shvatiš da si pred pokretnim vratima i da je prvi dio tvog putovanja gotov. Tako je u suštini i sa većinom putovanja. Rekao bi da nikada nećeš stići, nekoliko stotina ili čak hiljada kilometara je pred tobom. A onda kreneš, prva krivina, prva tabla, prvi iskorak iz svakodnevne putanje, prvi sat putovanja, prvi sendvič, prva pauza, prvi granični prelaz i već shvatiš da si skoro tamo gdje si krenuo, tamo gdje si mislio da nikada nećeš stići.
Mapa puta
Ja sam krenuo za Kinu, gdje treba da učestvujem na Drugom forumu književnika iz Kine i zemalja centralne i istočne Evrope. Put me vodi od Beograda preko Moskve do Šangaja odakle treba da idem u Ningbo, koji je moja konačna destinacija. Nikada nisam čuo za Ningbo prije ovog puta, ali to je moja krivica, a ne njegova, jer se ipak radi o gradu koji ima osam miliona stanovnika.
Avion polazi sa surčinske piste, pritisak raste, buka još više. Ubrzavamo i polako će brzina biti dovoljno velika da opravda toliku buku koja dolazi spolja, a onda ćemo osjetiti kako se diže stajni trap i kako se polako uzdižemo iznad zemlje. Nisam letio nigdje četiri godine i sasvim sam zaboravio kakav je osjećaj, pa mi se sad čini i da smo se prednjim dijelom previše uspravili, da je ovo skretanje previše naglo i odnekud mi dolazi do mozga informacija koju sam pokupio ko zna gdje i kad da se 97% avionskih nesreća dešava ili pri polijeranju ili pri slijetanju. Ali ne osjećam strah od letenja, nikada nisam, jedino što mi dolazi u svijest u ovom trenutku jeste jedna krajnje jednostavna spoznaja: Bože, ako već treba da nestanem, neka bude baš ovako, jer ovako je dobro.
Letimo kroz noć za Moskvu. Pokušavam da se orijentišem gdje smo, da li iznad Rumunije, Mađarske ili Ukrajine. Gledam neppoznate i razbacane gradove ispod sebe kako svijetle u noći, a onda u nekom trenutku, ko zna odakle, stiže mi poruka da smo u romingu i to iznad Slovačke.
Na aerodromu Šeremetjevo u Moskvi ko zakovan stojim pred tablom na kojoj piše raspored polijetanja. Shvatiš da si došao na jedno od čvorišta svijeta koje ti na jedan prelijep način ponovo otkriva taj isti svijet i vraća te pomalo u one dane kad si dosadu na časovima geografije skraćivao listanjem atlasa. Irkutsk, Perm, Jekaterinburg, Čeljabinsk, Murmansk, Novosibirsk, Alma Ata, Tbilisi, Kišinjev, Astrahan, Biškek. Iskrsava pred tvojim očima iznova Sovjetski Savez, Zajednica Nezavisnih Država, Ruska Federacija ili kako se već zove ili se zvao sav taj evroazijski prostor koji često kao i da ne primjećujemo. A onda se kompletna tabla prebaci na kinesko pismo kao da te podsjeća gdje ideš i ko čini dobar dio putnika oko tebe. Imam nekoliko sati pauze na aerodromu, nedovoljno da odem do Moskve, a opet previše da samo sjedim na aerodromu i čitam. Ali ipak, vrijeme prolazi, ni sam ne znaš kako, okreneš par strana, popiješ kafu, malo se smucaš po aerodromskim prodavnicama i čudiš cijenama, malo dopisuješ sa ženom, malo gledaš tu predivnu tablu sa rasporedom letenja i neobičnim imenima gradova na njoj i tako malo-pomalo shvatiš da je vrijeme da kreneš.
Raspored letenja na Šeremetjevu
Svaki aerodrom, pa i onaj najmanji, predstavlja jedno malo čudo, a kamoli oni veliki kao što je Šeremetjevo. Sama činjenica da te sa tog jednom mjesta put može odvesti u Vašington, Johanezburg, Kabul, Sidnej ili Šangaj dovoljno je fascinantna, a kad počneš da razmišljaš o tome kako besprijekorno funkcioniše jedan takav sistem i koliko ljudi radi na njemu ne možeš na trenutak da se ne izgubiš i da se bar malo ne zadiviš snazi ljudskog talenta.
Ja inače do sada nikada nisam bio u Aziji i zbog tog me ovo putovanje posebno uzbuđuje i oduševljava. Zapravo, jesam bio na azijskoj strani Istanbula, ali zaista ne mogu biti toliko bezobrazan da zbog toga tvrdim da sam, molim lijepo, posjetio Aziju. Kad god sam negdje putovao to je bila Evropa, koja, koliko god raznolika bila, ipak predstavlja jedno ostrvce u okeanu svijeta i to prilično sigurno ostvrce na kojem se čovjek može lako snaći čak i ako ne dolazi iz njegovog zapadnog dijela. Gdje god da krenete, čak i ako ne znate jezik, vi znate pismo i možete bar naslutiti šta neki znak ili neka riječ poručuju. A još ako znate neki jezik koji vam omogućuje da komunicirate sa više ljudi tek onda nema razloga da se brinete. U Kini pak niti vi znate njihov jezik niti oni znaju neki od vaših, a da stvar bude još bolja njihovo pismo vam je poznato koliko i egipatski hijeroglifi. Njihovi običaji, načini komunikacije, metode plaćanja dobara, kulturne osobenosti, poimanje prostora i vremena – sve je drugačije. I zbog svega toga, ovo nije putovanje u novu zemlju ili na novi kontinent, ovo je putovanje u jedan čitav novi svijet o kojem ti, blago rečeno, pojma nemaš, a spremaš se da zaroniš u njega za par sati.
Negdje iznad Rusije
Putovanje od Moskve do Šangaja u realnom vremenu traje osam i po sati, ali ti prema rasporedu polijećeš u pola deset ujutro, a slijećeš u Šangaj u jedanaest i petnaest naveče. Šangaj je inače šest sati vremenske razlike ispred našeg lokalnog vremena, ali to je sve apstraktan podatak za tebe sve dok ne sjedneš u avion i na displeju ne ugledaš mapu. Tek tada počinješ nekako da shvataš koliki je put pred tobom, a nakon što se ogromni Aeroflotov boing u koji staje 500 ljudi uzdigne iznad oblaka i brzinom od 850 kilometara na sat krene ka istoku vrijeme nekako postaje rastezljivo i na momente imaš osjećaj da će sve ovo da traje cijelu jednu vječnost. Povremeno ti se ukažu predjeli iznad kojih prolazimo, pa umjesto oblaka koji izgledaju kao da letiš iznad snijegom prekrivenih planina vidiš planine, ogromne šume i rijeke te beskrajne zemlje. Ali nakon nekoliko sati leta shvatiš da više nisi iznad Rusije i da si ušao u Mongoliju. Vidi se to i po pejzažu ispod tebe koji više ne čine ni šume ni stepe, već kao neki planinski lanac prekriven pijeskom. Pokušavaš da se sjetiš lekcija iz geografije šta bi to moglo da bude, da li pustinja Gobi ili planine Altaja, ali mnogo je godina prošlo od tvog zadnjeg časa geografije i ostaje ti samo da nagađaš. Sunce zapada za horizont i izgleda tako da ti je već u tom trenutku jasno da je to zaista jedan od najmagičnijih momenata koje si u svom dosadašnjem životu imao priliku da iskusiš, a čovjek, realno, nema puno takvih trenutaka u životu. Jednom sam imao priliku da gledam rađanje sunce iznad Španije. Sad, dok ga gledam kako zalazi iznad Mongolije, počinjem da osjećam ogroman talas zahvalnosti prema životu koji, koliko god život nekad znao da bude komplikovan, a često i besmislen, ipak ti povremeno pokloni i ovakve trenutke.
Zalazak sunca iznad Mongolije
Nakon što avion napusti vazdušni prostor Mongolije ulazimo u Kinu. Mnogi ni danas ne znaju da je granicu između Rusije i Kine, koja je u to vrijeme obuhvatala i Mongoliju, iscrtao grof Sava Vladislavić, Srbin iz Gacka koji je radio kao diplomata na ruskom dvoru. On i mandžurijski velikodostojnik Tulišen zaslužni su za takozvani Kjahtinski sporazum, potpisan 1727, kojim je formulisana granica duga 4.000 kilometara između ova dva ogromna carstva.
Koliko je Kina ogromna država (ili bolje rečeno – koliko je Evropa mala) shvatio sam tek nakon što smo ušli u njen vazdušni prostor kada sam vidio da nam do Šangaja treba još sat i po leta. Imao sam do sada po Evropi dosta letova i svi su oni trajali manje ili više upravo toliko: Zagreb-Kopenhagen, Berlin-Beograd, Sarajevo-Istanbul, a to i nisu tako malene razdaljine. A sada, nakon šest sati u zraku i nakon što si konačno ušao u Kinu, opet te čeka tačno sat i po do krajnje destinacije. Ali prošlo je i tih sat i po i konačno nam se obratio pilot koji je rekao da se spremamo za slijetanje. I dok smo se spuštali prema aerodromu shvatio sam u jednom trenutku da se nalazimo u visini zgrada koje se izdižu iz šangajskog poslovnog distrikta, a nije baš da smo bili blizu zemlje. Bio je to jedan od onih trenutaka koji, koliko god to zvučalo izlizano, čovjeka ostavljaju bez daha. Bila je noć i ogromni oblakoderi bacali su svjetla uokolo dok smo se približavali zemlji, kao da označavaju kraj ovog putovanja od skoro 7.000 kilometara koje nas nije dovelo samo u novu zemlju i novu civilizaciju, već, rekao bih, na novu planetu i nekoliko godina naprijed u budućnost koja je ispred nas.
hodoljub 