Herceg Novi ili priča o soli, smrti i jednom septembarskom danu 1991. godine

Ne znam u kom mi se tačno trenutku javila želja da idem u Herceg Novi, ali znam da je bila praćena idejom da u tom gradu nikad nisam bio, da su u njemu živjeli Ivo Andrić i Zuko Džumhur i da ima predivan stari grad. Nije to bog zna kakav spisak razloga, ali meni i mojoj krasnoj supruzi bio je dovoljan da se krajem jula ove godine našim automobilom japanske proizvodnje zaputimo ka tom gradu ne baš sasvim sugurni šta ćemo u njemu da nađemo.

Put od Trebinja ka Herceg Novom izgleda kao da se tu ništa nije promijenilo u zadnjih nekoliko hiljada godina. Malo je kuća, sve su kamene i izgledaju kao ostaci iz nekog drugog vremena, a okolna brda i planine daju utisak kao da bi svakog trenutka, umjesto građana koji idu da u slanoj vodi liječe rane nastale pod uticajem poznog kapitalizma, mogao pored puta da ugledaš humske sebre kako vode sermiju na ispašu. Prostor je toliko nezagađen primjerima savremene civilizacije da čovjeku i ne treba puno mašte da zamisli kako je svijet nekada davno izgledao. Ima nešto zastrašujuće i veličanstveno u tom prizoru, nešto što te tjera da osjetiš strahopoštovanje prema proticanju vremena, prema svima onima koji su tu živjeli i umrli, koji su naseljavali te krajeve i iz njih naselili dobar dio prostora na prostoru današnje Bosne, Hrvatske i Srbije. I sama imena mjesta koja se nalaze uz put djeluju nekako drevno: Rasovac, Tuli, Turmenti, Bugovina…

IMG_20180804_185458

Ako preskočimo praistorijske žitelje hercegnovskog područja iz mlađeg kamenog i ranog bronzanog doba,  Rimljane, koji su ga oteli od Ilira, rane Slovene, koji su počeli tu da se naseljavaju u sedmom vijeku, ako preskočimo i Nemanjiće, koji su vladali regijom sve do smrti cara Dušana, ako, naposljetku, preskočimo Vojinoviće i Balšiće, Herceg Novi na istorijsku scenu stupa 1382. godine, iako se ni tada nije tako zvao. Prvo njegovo ime bilo je Sveti Stefan, a osnovao ga je kralj Bosne Tvrtko Prvi Kotromanić. Njegova želja bila je da Bosna dobije sopstvenu luku i tako postane trgovinski nezavisna od Dubrovnika. Stvari, ipak, nisu išle baš kako se Tvrtko nadao. Dubrovčani su blokirali grad, natjerali ga da prizna njihov monopol u trgovini soli i time na krajnje precizan i jasan način artikulisali svoje viđenje slobodne tržišne utakmice. Ipak, nakon Tvrtkove smrti, grad preuzima Sandalj Hranić Kosača, „po milosti Božjoj veliki vojvoda bosanski“, ignoriše te sporazume, obnavlja solane i počinje da trguje njima ne samo iz Herceg Novog, već i iz Budve, kojom je jedno vrijeme vladao, iako tu trg soli nije bilo legalan. Sandalj je, takoreći, imao dosta fleksibilno viđenje legalnosti određenih trgovinskih sporazuma i mi to danas možemo lakonski nazvati švercom, ali možemo reći isto tako i da je on imao i krajnje libertarijanske svjetonazore te da je smatrao da ovakve regulative samo bespotrebno stoje na putu ostvarenju istinski slobodnog tržišta. Sve je stvar perspektive. Šta god bilo od to dvoje, istorijska je činjenica da on nije imao djece koja bi ga naslijedila i da nakon njegove smrti grad preuzima njegov sinovac Stefan Vukčić Kosača, koji će mu i dati njegovo današnje ime. Herceg Novi tokom njegove vlasti doživljava najveći razvoj. Nakon njega, gradom je vladao ko je stigao. Ovo će možda zvučati kao stilsko pretjerivanje, ali sva tri moja čitaoca iz narednog suhoparnog nabrajanja moći će da se uvjere da to nijednog trenutka nije pretjerivanje. Turci ga osvajaju 1482. godine, Španci ga preuzimaju  na dvije godine (1538-1539), nakon čega opet dolazi pod vlast Turaka i pod njima ostaje sve do 1687, kada ga preuzimaju Mlečani, koji njime vladaju sve do propasti Mletačke republike 1797. godine. Nakon toga, preuzimaju ga Austrijanci, koji vladaju gradom sve do 1806, kada ga preuzimaju Rusi. Sudeći po jelovnicima i pićovnicima koje sam imao priliku da vidim ove godine, a koji su svi redom prevedeni na ruski, oni ga nisu ni napuštali, ali nam istorija ipak govori drugačije. Naime, Rusi su vladali gradom samo godinu dana, tačno do 1807. godine, kada, po odredbama tzv. Tilzitskog mira, vlast nad njim preuzimaju Francuzi  i ostaju tu sve do 1814. godine. Tokom 1813-1814. gradom je vladala priremena vlada Crne Gore i Boka Kotorske, ali ipak nakon toga dolazi opet pod vlast K und K monarije, sve do 1918, a znamo šta se desilo tada.

IMG_20180804_190941

Herceg Novi dobar dio svoje slave duguje književnicima koji su u njemu boravili tokom jednog dijela svog života, a urbanističko-literarnu kičmu Herceg Novog predstavlja, krajnje simbolično – Njegoševa ulica, jer je ipak Njegoš stigao sa 12 godina gdje se školovao u manastiru Topla, a u obližnju Savinu je često išao na službe. Ako idete njome od restorana Mimoza ka starom gradu već nakon nekih stotinak metara vidjećete s desne strane kuću Ive Andrića. On se u Herceg Novi preselio sa suprugom Milicom Babić, jer su joj ljekari savjetovali da bi mediteranska klima djelovala blagotvorno na njen artritis. U toj istovremeno i prekrasnoj i krajnje jednostavnoj kući par je živio do njene smrti 1968. Nakon toga Andrić više nije vidio razloga da se tu zadržava i vraća se u Beograd. Nakon što se Andrić vratio u Beograd tu kuću su nudili Zuki Džumhuru, ali on je to kratko odbio riječima: „Ko sam ja da živim u Andrićevoj kući?“ Ali, ako ćemo iskreno, ja sam po Herceg Novom mnogo više tražio Zukine tragove neko Andrićeve i mnogo me je nerviralo što ne mogu tako lako da ih nađem, jer jer Zuko u istoj mjeri zadužio ovaj divni grad kao i Andrić. Em je u gradu proveo dvadeset godina svog života, em je s njegovim stanovcima mnogo više komunicirao nego poslovično samozatajni Andrić – za kojeg su mi rekli da je samo povremeno mahao ljudima iz svog vrta, dok je Zuko imao svoj omiljeni sto u svojoj omiljenoj kafani – em je iza njega ostala izreka „Možda u Herceg Novom i ima loših ljudi, ali ja do sada nijednog takvog nisam tu sreo.“

Banuo sam jedno veče u Kuću Ive Andrića (ili ako ćemo preciznije u Kuću Iva Andrića, kako se zvanično zove) i još uvijek mokar od mora počeo da ispitujem ono dvoje nesrećnika koji su se tamo zatekli šta mi mogu reći o Zuki Džumhuru. Znao sam da je imao svoju omiljenu kafanu koja se zvala Hercegovina, ali nisam znao koja je to tačno kafana. Mogu vam reći da sam se neobično obradovao kad sam shvatio da sam tu kafanu, koja se odavno tako ne zove, već bio pronašao i u da sam u njoj– ako ćemo iskreno – obilno jeo i pio. Kao i svi ugostiteljski objekti kod nas i ona je mijenjala vlasnike i više se ne zove tako nego „Stara kuća“, ali uprkos svemu tome, mene i dalje veoma  raduje činjenica da sam na nju nabasao prije nego što sam znao da je to ta kafana. I kuća Ive Andrića je, inače, doskora bila kafana. Jednostavno, radilo se o prostoru koji je bio u vlasti opštine, koja ga je u jednom trenutku odlučila izdavati, a gdje će bolja namjena za takav prostor nego da postane kafana. Sada ga je ta ista opština pretvorila u memorijalni prostor.

Možda će se nekome činiti da između „jedinog našeg nobelovca“ i jednog karikaturiste i putopisca koji je danas, ne svojom zaslugom, skoro nepoznat i nema mnogo veze, ali to je samo varka. Između njih dvojice ima i te kako mnogo veza. Zukin otac Abduselam bio je imam Bajrakli džamije u Beogradu, a kasnije glavni imam Vojske Kraljevine Jugoslavije i s njim se Andrić družio, a priča kaže da je volio i tufahije njegove supruge Vasvije, Zukine majke. Kada je Zuko otišao na svoje putovanje po Bliskom istoku Andrić je čitao redovno njegove tekstove koje je slao za „Politiku“, a koji će se kasnije naći u njegovoj prvoj zbirci putopisa divnog imena „Nekrolog jednoj čaršiji“. Kada se vratio, Andrić mu je priznao da je iskreno uživao u njegovim tekstovima i da ih je čak i naglas znao čitati svojoj supruzi. To je Zuku ohrabrilo da ga zamoli da mu napiše predgovor za njegovu prvu knjigu i Andrić je pristao. To je, inače, jedini predgovor koji je Andrić napisao bilo kome. Zuko je umro u hercegnovskom hotelu „Plaža“ 27. novembra 1989. Kažu da je u jednom trenutku, nakon dužeg perioda bolovanja, uhvatio svoju suprugu za ruku i samo joj rekao: „Odoh ti ja, Vezira.“IMG_20180804_191827

Ako nastavimo dalje Njegoševom ulicom ka starom gradu sa lijeve strane vidjećemo kuću na kojoj stoji ploča koja kaže da je u njoj živio pjesnik Stevan Raičković, inače veliki Zukin prijatelj. U Herceg Novom on je napisao i svoj posljednji sonet. Zadesio se jednog dana na plaži, a do njega su iz okoline Dubrovnika dopirali zvukovi prvih vojnih dejstava koja će staviti tačku na državu u kojoj je čovjek mogao da se osjeća na svome i u Herceg Novom, i u Dubrovniku, i u Ljubljani, i u Prizrenu, i u Subotici, i u Sarajevu. U jednom trenutku iznad plaže je „u gromoglasnom brišućem letu preletela grupa jugoslovenskih vojnih aviona“. „Imao sam osećaj da mi je čitav taj pakleni konglomerat zvukova projurio kroz sami mozak“, zapisao je on. Sve se smirilo nakon toga, ali je u njemu ostao eho iz kojeg će da nastane sljedeća pjesma.

 

NA SEPTEMBARSKOJ PLAŽI U HERCEG-NOVOM 1991. GODINE

Ne znam da li da stojim?
Ne znam da li da bežim?
(Ja se pomalo bojim
Na ovom pesku gde ležim.)

Da li da krenem Bogu?
Ili okrenem vragu?
Da maknem nekud nogu
Il stojim u svom tragu?

Sam nasred pusta žala
Sa glavom koja strši
Pod suncem što je loče:

Kao u zevu ala
Ja čekam da se svrši
I ovo što ne poče.

Mi koji smo imali tu sreću da dočekamo svršetak toga što je u tom trenutku počinjalo, sada, ako se potrudimo, možemo na to da gledamo kao na košmar iz kojeg smo se, valjda, probudili. Ali treba biti pošten i reći da naši dani danas u Herceg Novom nemaju sjenku smrti. Herceg Novi je zapravo svojevrsna pobjeda života nad smrću jer u njemu i smrt izgleda nekako blago i podnošljivo, ne kao prekid, već kao prelaz. Najljepši dokaz za to su dva gradska groblja – parohijalno groblje uz Crkvu Svetog Spasa i Savina. Groblje uz Crkvu Svetog Spasa izgleda kao pariski Per Laše, ono slavno groblje na kojem su sahranjeni Oskar Vajld, Džim Morison, Balzak, Marija Kalas, Šopen i mnogi drugi. Veliki devetnaestovjekovni spomenici poznatih i nepoznatih gradskih porodica koji kaskadno poređani na ono malo strmog terena gledaju na bokotorski zaliv izgledaju kao vječno počivalište kakvo čovjek samo poželjeti može. Ležiš i gledaš u more. Šta više čovjek više da traži od života ili od smrti? Moj prijatelj Osta mi je jedanput rekao da ja život vidim kao potragu za kvalitetnim grobnim mjestom i moram priznati da ima istine u toj izjavi. Istina, pogled ti mjestimično kvare nove višespratnice koje zaklanjaju more i to čovjeku strašno zna ići na živce. Umjesto barki koje u predvečerje uplovljaju u zaliv ti čitavu vječnost moraš gledati nekoga kako širi veš na balkonu i zbog toga je manastirsko groblje Savima možda ipak bolje počivalište. Nema zgradurina koje ti priječe pogled, more je blizu, povremeno ti, istina, vječni mir malo naruši neko čeljade koje tu zna doći s knjigom i čitati, ali to je zahvalan i diskretan svijet koji zna da cijeni tišinu i spokoj, kako tuđu tako i svoju – jer inače ne bi ni dolazio tu.  A kada jednog dana kucne čas za varsksenje mrtvih i život budućeg vijeka možeš biti siguran da ćeš taj život početi sa najljepše moguće tačke koju si mogao da izabereš.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s