Crni čovjek – priča o Karavlasima u BiH

„Otišao Ciga u Njemačku i vratio se nakon tri godine kući. On na vrata, kad tamo ciganka i tri gola momka…“ I tako dalje.

Koliko puta sam slušao šale i viceve ovog tipa? Pričao. Smijao se. Taj smijeh koji me je povezao sa mnogo novih a učvrstio veze sa starim prijateljima. Iz tih kratkih pošalica nastajale su druge, složenije priče. Ponekad i djela. Ali priča koju sam vidio i čuo krajem juna 2012 u selu Slatina nadomak Laktaša nije bila smiješna.

„Ofarbali su me kad sam se rodila. Ja tu ništa ne mogu da učinim. Takva sam, kakva sam“, govorila je Ljubinka, držeći u naručju jedno od svoje četvoro razdragane djece.

Krenuli smo biciklima te vrele junske nedelje u potragu za Karavlasima. Komšinica Zorana mi ih je nekoliko puta pominjala ali uvijek uz opasku „da oni nisu cigani“. Ta opaska će i nakon ovog teksta ostati nerješena misterija i kamen spoticanja svima – od samih Karavlaha, Roma do vladinih institucija.

„Mi nismo Romi. Mi smo iz Rumunije i poseban smo narod.“, objašnjavala nam je domaćica Ljeposava.

Ljeposava je Srpkinja po nacionalnosti koja je sticajem okolnosti ( u to vrijeme prilično neprihvatljivim ) ostvarila bračnu zajednicu sa Karavlahom koji više nije među živima pa kućom i okućnicom danas gazduje uz pomoć dva sina.

„ E moj sinko, kad je moj otac čuo da sam sa Karavlahom…jedva sam preživjela taj period. Otac nije htio da čuje za mene, branio mi je da posjetim kuću i vidim majku. Trajalo je to par mjeseci ali na kraju se opet sve smirilo. Prihvatili su nekako, šta ćeš – niko ne može pobjeći od svoje sudbine“

A koliko su Karavlasi prihvaćeni u pitomim brežuljcima Slatine gdje živi većinsko srpsko stanovništvo je diskutabilno pitanje. Bliže komšije i okolina su na prvi utisak sasvim otvoreni za komunikaciju i saradnju: jer Karavlasi nisu „cigani“, mnogi će vam to naglasiti.

„Mi jesmo crni ali mi nismo Romi. Pravoslavci smo i praktikujemo gotovo iste običaje kao i Srbi. Živimo u slozi sa komšijama i stvarno ne bih bila u pravu kada bih rekla da ima problema“, kaže nam Ljubinka. „ Ali bila bih isto u krivu ako kažem da se ne primjeti ta neka distanca. Brakovi se teško sklapaju, a s kime i da se sklapa – samo osam karavlaških kuća je ostalo . Sve se to odselilo, brate moj. I kad dođe neko sa strane i pita komšije da li ima cigana ovdje, oni će reći da ima. To nije fer, mi nismo cigani. Kad odem u Banja Luku, zna se desiti da se okreću na ulici i dobacuju jer ne znaju da sam Karavlahinja a ne ciganka. Ne znaju oni to ali, kome da objašnjavam? I ne mili mi se ići odavde bez prijeke potrebe.“

Porijeklo Karavlaha mnogi su pokušavali da odgonetnu a nedavno je ovo selo posjetila i profesorica Biljana Sikimić iz Beograda koja je objavila rad koji se najviše bavi tradicijom i jezikom Karavlaha. Na pitanje da li govore karavlaški, naši sagovornici su nam negativno odgovorili. Znaju poneku riječ a njihovi roditelji su insistirali na tome da ne govore svoj jezik već srpski. I tako su se riječi izgubile.

Nemojte djeco, ružno je čuti da pričate karavlaški – tako su im govorili

Iz Centra za socijalni rad Laktaši postojao je pritisak da se slatinski Karavlasi registruju kao Romi kako bi se povukla sredstva od EU. Istu stvar je pokušalo i Udruženje Roma u BiH.

„Ni za živu glavu! Zvali su nas, dolazili su ovdje. Mi nismo Romi i ne bismo zgazili svoje porijeklo ni za kakav novac“, žustro nam je pričao Ratko, Ljeposavin sin.

A novca nema. Ratko je nezaposlen i osim poljoprivrede i povremenog rada na crno u Austriji, nema drugih prihoda.

„Budućnosti ovdje ima za rijetke, pogotovo za nas. Ali, opet želiš ostati kući.Otišao sam na dva mjeseca u Austriju i uspio uhvatiti koji dinar. Jedva sam čekao da se vratim među svoje i hvala Bogu, tu sam. Preživjećemo nekako“

Preživjeti znači raditi, školovati se, steći porodicu… Ljubinkina 14-godišnja kćerka pješači šest kilometara u jednom pravcu do škole. Autobus ne dolazi ovdje i nema najave da će biti. Ljubinka nam tiho priča, da ne „čuje mala“, da joj nije lako u školi. Mnogo puta je dolazila uplakana jer su je druga djeca zadirkivala zbog boje kože.

Suton nas je opominjao da trebamo krenuti a karavlaške priče su tek počele da izlaze na površinu. U moru ljubaznosti, seljačke srdačnosti i dobrote dobili smo na poklon i posljednju priču od naše domaćice Ljeposave:

„ Davno nekad, dok je moj pokojni muž bio još živ, krenemo mi sa konjima u Klašnice pored Banja Luke. A on pokojnik, zemlja da mu je laka, je bio baš crn. Crn kao ugarak. Išli smo dole da prodamo nešto drvenog posuđa i tako tih kućanskih stvari.Kad smo stigli, naiđoše neki ljudi, izgleda da su popili malo i počeše nam dobacivati: „ Vidite narode! Evo cigana, evo crnog čovjeka! Trčite kući i sve pokupujte jer je sreća vidjeti crnog čovjeka!“

Tekst: Stevan Stančić

fotografije: hodoljub