Majdanpečka ili priča o svecima, kafanama, herojima i pokojnicima

majdanpečka

Početak Majdanpečke

Majdanpečka je ulica kojom prolaze sprovodi. A kad živiš kraj te ulice još kao dijete naučiš da prepoznaješ doba pokojnika na osnovu brzine hoda i glasnoće razgovora okupljenih. Ako vlada grobna tišina koju samo povremeno pocijepa neki jecaj i ako ljudi sporo i tronuto hodaju, jasno je da je pokojnik mlad, možda čak sin jedinac i prosto osjećaš hladni stisak nekog neobjašnjivog straha oko srca. Ako ljudi brzo hodaju, ako se čuje razgovor, jasno je da je u pitanju neka baka koja je dobro zagazila u osamdesete i vjerovatno je već petnaestak godina udovica, a i kod okupljenih se osjeća određeno nestrpljenje da je što prije spuste u vječno počivalište pa da se konačno prijeđe na ručak.

Majdanpečkom ulicom je uokviren ljudski život. Na samom njenom početku nalaze se jedna preko puta druge dvije institucije od krucijalne važnosti za život čovjeka – crkva i kafana. Na drugom kraju je groblje. Čovjek kod kojeg su srećno usklađene želje i mogućnosti mogao bi cijeli život da provede u ovoj ulici i u njoj da nađe zadovoljenje svih svojih potreba, kako duhovnih tako i onih svjetovnih.

Crkva je posvećena Sretenju Gospodnjem i sagrađena je na mjestu gdje je nekada bila Crkva Kirjaka Otšelnika, koju su ustaše srušile 1941. Nije uspravno stajala ni deset godina. Kirjaka Otšelnika narod zove Sveti Miholj i po njemu se zovu Miholjdan, Miholjsko ljeto, i Miholjdanska povelja. Rođen je u Korintu krajem četvrtog vijeka i za sebe je govorio da otkako se zamonašio sunce ga nije vidjelo da jede niti da se ljuti na nekoga. (I danas ima takvih ljudi, ali se ne proglašavaju svecima, već više služe da popune sadržaj na raznim sajtovima sumnjive provencijencije.) U Boki Kotorskoj Miholjdan zovu još i gospodski praznik jer su ga slavile čuvane admiralske i  kapetanske porodice tog kraja. Kažu da se na taj dan nije ispovljavalo jer Miholjdan prvo treba proslaviti kod kuće, pa tek onda krenuti. Narod je primijetio da se par dana oko Miholjdana vrijeme uvijek proljepša i otopli pa je taj period prozvao Miholjsko ljeto.  Balašević u pjesmi Miholjsko leto kaže: „Bogu je kanuo čaj i svud je prsnuo sjaj“ i to je vjerovatno najljepše što je neko od Srbalja rekao o ovim danima.

U toj crkvi kršten sam i ja i neobično jasno se sjećam tog dana, iako sam imao možda tri godine. Pred krstom me je držao naš kum Dragan Berić, a pošto sam bio debelo dijete morao me je držati čvrsto da mu ne ispadnem pa sam stalno stenjao, što je bilo zabavno svima okupljenim osim meni. A kada je sveštenik čitao spisak svih okupljenih naša kuma Sadeta je odjednom nekako postala Savjeta, tako da izgleda nisam bio jedini koji je kršten.

Preko puta crkve se nalazi najstarija čelinačka kafana „Kesten”. Otvorena je za Novu godinu 1969, a ime je dobila po kestenu koji je u prečniku imao oko metar i po.  „Kesten” do dana današnjeg služi kao sigurna luka, utočište i pribježište mnogima. Čelinac je, priča kaže, imao predivnu aleju kestenova od policijske stanice pa do nekadašnje barake Komunalnog preduzeća, a isječeni su kada se asfaltirao i proširivao put Banjaluka – Kotor  Varoš. Kažu ljudi da kestenovi nisu smetali gradnji i nema razloga da im ne vjerujemo jer smo ovih dana mogli gledati kako nestaju druga stabla uz Vrbanju kako bi se sagradila obaloutvrda, a nije baš da su sva smetala. U „Kestenu“ se nije samo bistrila politika, ona se tamo stvarala. Brojnim funkcionerima godinama je „Kesten“ bio što mjesto za lobiranje, što poligon za rađanje brojnih ideja i gazda Milan Kuzmanović tvrdi da je brojne odluke znao mnogo prije odbornika i opštinskih činovnika. „Kesten” je sagrađen na zemlji koju je 1936. otkupio otac gazda Milana Kuzmanovića. Iako ne znam od koga ju je otkupio pretpostavljam da je bilo od Asima, oca gospodina Irfana Tetarića, čija je kuća odmah iza „Kestena”, a od kojeg je i moj djed kupio zemlju na kojoj se danas nalazi naša kuća. Gospodin Irfan je dugogodišnji prosvjetni i društveni radnik i većina ljudi u Čelincu ga poznaje, ali ne znaju svi da je on unuk Latif-age, onog Latif-age iz poznate sevdalinke. (Prije nego što nastavimo ovu priču ne bi bilo loše da sebi pustite neku od verzija ove sevdalinke, najbolje onu u izvođenju Safeta Isovića.)

Elem, Latif-aga je kao i brojni Bošnjaci za vrijeme Austrougarske želio da se iseli u ono što je još postojalo od Otomanske imperije. Stizale su vijesti da ih tamo čeka neki bolji život dostojniji čovjeka. Aleksa Šantić je znao da to nije istina pa im je tada govorio da ostanu ovdje, da sunce tuđeg neba ne grije kao ovo ovdje, ne znajući da će te njegove riječi ljudi jednog dana tumačiti kao da su upućene Srbima koji bježe na Zapad, a zapravo se obraćao Bošnjacima koji su išli na Istok. Znao je to Aleksa, a saznaće to uskoro i Latif-aga, koji je odlučio da izvidi situaciju sa par prijatelja pa da javi ostalima. Bila je to pametna odluka, vidjeli su da ih tamo čeka malo obećane zemlje, skromne prilike i izvjesno siromaštvo i odlučio je da se drži Čelinca, gdje je imao pilanu i prodavnice, i Banjaluke, gdje možda nema puno toga, ali ima teferiča uz Vrbas, a to nije tako malo.

„Kesten“ nije jedina ugostiteljska institucija u Majdanpečkoj. Samo nekih dvjestotinak metara dalje nalazi se „Slaven“, kako mnogi kažu, prvi pravi kafić u Čelincu. „Slaven“ je otvoren 1984. kada je rođen Slaven, gazda Perin sin. Nadam se da ne treba objašnjavati po kome je kafić dobio ime. U Čelincu se kafići, kafane, konobe, birtije i klubovi otvaraju i zatvaraju, ali „Slaven“ ostaje i traje. Skromni pisac ovih redova odavno je postao dio inventara u „Slavenu“ . Sam bog dragi zna koliko puta sam tamo ušao i bez riječi dobio ono što pijem, jer kad se ljudi dobro poznaju nema potrebe za pretjeranim objašnjenjima.

scan0001

A ovako je izgledala prije prodaje Telekoma.

Majdanpečka je dobila ime po Majdanpeku, bratskoj opštini iz Borskog okruga u Srbiji. I nije dobila to ime zbog tog što je opštinskim čelnicima zatrebala neka bratska opština pa su nasumično bockali po karti i došli do Majdanpeka. Priča ide u Drugi svjetski rat, kada su se dvojica šumskih radnika iz Čelinca ko zna kojim poslom zadesila u Majdanpeku. Zvali su se Mladen Dokić i Ostoja Vuković. Rat je stigao i do Majdanpeka i pred njih dvojicu stavio izbor koji stavlja pred svakoga: raditi ili ne raditi. Oni su odlučili da ne čekaju da prođe već da učine sve moguće da Švabe i domaće izdajnici što prije odu, priključili su se partizanima i poginuli. Danas jedna od ulica na Žitnjaku nosi ime Mladena Dokića.

Majdanpek i Čelinac su postale bratske opštine 26. jula 1973. Na isti dan nekih četrdeset godina kasnije pobratimili su se Čelinac i Trstenik, ali ovaj put, srećom, bez smrtnih slučajeva.

Nakon „Slavena“ čovjek već ulazi u industrijsku zonu Čelinca, ako ono što je od nje ostalo uopšte može da se tako zove. Teška je to priča, teška i gorka, i bolje bi bilo ne ulaziti u nju, ali vrijedi reći da se dubina našeg pada može izmjeriti razlikom između broja ljudi koji su nekada zapošljavale firme oko ove ulice i broja ljudi koji danas rade tu.

Prošao sam Majdanpečkom bezbroj puta, od vrha ka dnu i obrnuto i ne postoji vrijeme dana ili noći u kojem nisam prolazio kroz nju, ali jednog puta ću se uvijek sjećati. Bio je 19. jul 2009. Prethodnog dana mi je umro djed uz kojeg sam odrastao i kojeg sam volio kao malo koga. Išao sam na čelu kolone i nosio krst. Ispred mene nije bilo ništa, a iza mene je bila velika kolona ljudi, ali nije se čulo ništa osim zvuka koraka i vjetra. Uprkos svemu, bio je lijep i sunčan dan. Bila je to naša zadnja šetnja i završila se gdje se završava i Majdanpečka, na Novom groblju. Miljenko Jergović u jednoj priči kaže da su kod nas groblja uvijek na brdu ili nekom uzvišenju kako bi se rukom mogao pokazati životni put čovjeka od kojeg se opraštamo. Moglo se odatle pokazati gdje su brda iza kojih se krije Popovac, gdje su ostaci GIP „29. novembar“, gdje je djed radio, gdje je kuća koju je sagradio i u kojoj je živio.

Postoje ulice koje izgledaju sasvim obično i u kojima bi čovjek rekao da nema ništa da se nađe, ništa pod milim bogom, u kojima nema nijedne stare zgrade koja svojom ljepotom oduzima dah i u kojima se nikakav prelomni istorijski događaj nije desio. Ali opet, svaka ulica sadrži malu ličnu istoriju svakog od nas. Svaki korak koji napravimo neko drugi nekada je takođe prešao i svojim životom obilježio i ti tragovi postoje i danas, samo ih treba vidjeti i pronaći. Treba biti svjestan prisutnosti onih kojih više nema u prostoru kojim se svakodnevno krećemo. Majdanpečka je jedna od tih naizgled običnih i beznačajnih ulica koja povezuje glavnu čelinačku ulicu sa Markovcem. Ali ulica koja na svom početku ima crkvu i kafanu, a na kraju groblje nije baš sasvim obična ulica. Majdanpečka je ulica koja povezuje ovaj i onaj svijet. Jednog dana, kada i mi krenemo na sopstveno putovanje koje traje četrdeset dana možda nećemo oko sebe vidjeti nebeske sfere, mitarstva, anđele, arhanđele, gospodstva, sile, vlasti, načala i ostatak nebeske hijerarhije. Možda neće biti nikakvih pečata, truba, ničega iz tog pompeznog eshatološkog arsenala. Možda će naših četrdeset dana izgledati kao jedna šetnja Majdanpečkom ulicom. Sa obje strane ulice stajaće ljudi koje smo voljeli i oni koje baš i nismo, oni prema kojima smo bili dobri i oni prema kojima smo se ogriješili, oni koji su to putovanje završili i oni koji će tek na njega da krenu. I do kraja ulice, sve dok se ne popnemo do vrha i ne otvorimo kapiju, znaćemo sigurno koji je završni bilans naših dana na zemlji.

IMG_0797

Kraj, u svakom pogledu

Advertisements

4 mišljenja na „Majdanpečka ili priča o svecima, kafanama, herojima i pokojnicima

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s