Šabat u Cirihu ili priča o državi, pravilima i njihovom kršenju (II dio)

Neka hipsterska fotografija nekog od nas, ne znam šta će, ali ne ište kruva

Neka hipsterska fotografija nekog od nas, ne znam šta će, ali ne ište kruva

Ima u švajcarskim krajolicima nešto bajkovito, ali to nije samo zbog tih predivnih pašnjaka koji izgledaju kao da su brižljivo podsijecani vlat po vlat i ne samo zbog onih tradicionalnih višespratnih kuća koje znamo sa razglednica i slikovnica iz djetinjstva, već ima i nešto zlokobno u tim planinama koje te nekako prijeteći okružuju. Zbog tog čovjek ima utisak da je u bajci – sve je idilično, ali neka pritajena prijetnja visi nad tobom i gleda te iz zamagljenih vrhova i sa oštrih litica.

Nisam moga da se otmem utisku da je Švajcarska jedna od najtotalitarnijih društava na ovom svijetu, samo što im pravila nisu nametnuli neki viši slojevi, koji su nekakvom revolucijom ili državnim udarom došli na vlast, već su ih, tokom vijekova, sami sebi polako uspostavljali dok konačno nisu regulisali i najmanji mogući pedalj ljudskog djelovanja. Šokiralo me jednog dana kod naših domaćina kad sam čuo da je u zgradama regulisano i držanje veš mašine. Eto, mora biti jedna mašina u ulazu i mora se znati kad je čiji red za pranje. Jer ako je više mašina u ulazu onda se i više struje troši i stvara se više buke i može doći do vlage i šta sve već ne. Kad je riječ o poštovanju zakona i uređenosti, Švajcarska nije država već metafora.

Najveći pozer na teritoriji Švajcarske Konfederacije

Najveći pozer na teritoriji Švajcarske Konfederacije

U Švajcarskoj smo bili kod naših drugova Nikole i Ace i konstantno sam im dosađivao pitanjima o zemlji u kojoj žive, a oni su to stoički podnosili. Pitao sam Nikolu, koji je kao i brat mu rođen u Švajcarskoj, odakle potiče sve to poštovanje prema sistemu kad nema nijedne vidljive sile koja ga predstavlja. Politički sistem je maksimalno decentralizovan, predsjedništvo čini sedam ljudi, nemaju klasične figure kao što je predsjednik, premijer, vođa revolucije, maršal, već je većina bitnih nadležnosti prebačena kantonima, kojih ima 26. Ni policija se nešto ne vidi na ulicama, vojska svakako ne, nemoguće je da komunalni policajci idu okolo i batinaju, kao što su odskora počeli u Beogradu. Zaista, pitao sam ga, odakle potiče toliko poštovanje prema sistemu? On je na trenutak stao i razmislio pa mi rekao kratko i jasno: „Kazne su velike, a ima ko će ih izvršiti.“ A onda je dodao: „A i mentalitet ljudi je takav.“ Tad sam se sjetio priče o famoznoj ’68. i studentskim protestima koji su tada prešli okean i buknuli u čitavoj Evropi. Gorio je tad i Beograd (znamo to iz filma „Varljivo leto ’68“) ali ne i Cirih, iz jednog jednostavnog mada bizarnog razloga – policija nije dala dozvolu studentima da se okupe i oni su to poštovali.

Dučić je o tom švajcarskom duhu pisao sa dosta potcjenjivanja, gotovo surovosti, ali nekako mi je pretjerano citirati ga opet, kad sam to već dovoljno puta ovdje uradio, a i sam Dučić je namjerno pretjerivao. Sve je ili-ili, svaka njegova vizija je na svoj način neumitna. Kao, na primjer, kad opisuje švajcarske Alpe: „Bog je Alpe stvorio u pijanstvu i ludilu; svaki niz ovih bregova izgleda da je stao između nas i nečeg boljeg i nežnijeg. Osećam da će me ove studene tamne stvari izmeniti iz osnove. Prestaću biti dobar i nežan; omrznuću muziku i stihove; neću se vratiti nekoj ženi koju sam voleo, i poći ću za drugom bez ljubavi. Neću više umeti da se divim osim onom što je strašno; ni razumeti lepotu u kojoj nema gorčine; ni uzbuditi se za nečim u čemu nema odricanja i bola.“ Ja, s druge strane, jedva sam čekao da se vratim svojoj ženi, nisam omrznuo ni muziku ni stihove (pogotovo ne piće, iako ga nije spomenuo, ali logički sljed je upravo taj, a o divljenju ljepoti i bolu imao bih štošta da kažem, ali za to ovdje nema dovoljno mjesta. Moji utisci su bili, da budem iskren, mnogo površniji. Jednog dana smo se pentrali po Alpama, onim istinskim Alpama gdje imate osjećaj da ste se probudili u razglednici, i prosto nisam mogao da vjerujem gdje smo završili. Išli smo kozjim stazama i bogazama pitajući se stalno kako tuda ljudi putuju kada je puna zima i kada su nanosi snijega enormni, ali odgovor je naravno bio: „Ima ko će to da čisti“. I u jednom trenutku smo došli do jednog mosta koja spaja dvije oštro usječene strane planine, ispod kojeg je zjapila provalija od preko 100 metara.

Most. Omniljen među lokalnim samoubicama

Most. Omniljen među lokalnim samoubicama

Taj most iznad Širsa je jedan od spomenika svjetske arhitektonske baštine i ne mora čovjek da bude arhitekta da osjeti divljenje prema toj građevini koja u toj zabiti tako plemenito spaja dvije prirodno suprotstavljene strane. Ali moje divljenje prema tom arhitektonskom čudu je trajalo samo trenutak, a ono što me je okupiralo bilo je, kao što rekoh, mnogo površnije. Našao sam se nasred mosta, gledao u provaliju (srećom ne dovoljno dugo da ona ne počne gledati u mene) i gledajući tako osjetio sam onaj iskonski balkanski poriv da izmjerim dužinu pada najdostupnijim sredstvom dostupnim jednom čovjeku (pogotovo našem čovjeku), a to je bilo pljuvanje sa visine. To mjerenje visine pljuvanjem treba da se nađe na Uneskovoj listi nematerijalne baštine balkanskih naroda, taj neodoljivi poriv da odbaciš sve naslage pristojnosti i manira sa sebe kao zmija staru kožu i da empirijskim putem utvrdiš da li je zaista 9,81 metar po sekundi na kvadrat ubrzanje zemljine teže. Pogotovo kad se nađeš u zemlji koja je na glasu kao najuređenija i u kojoj se za bacanje opuška na ulicu plaćaju drakonske kazne nekom nevidljivom oku koje sve vidi i sve zna. Naravno, kad odeš konačno tamo vidiš da baš nije sve baš toliko uređeno, ali i mit s vremenom postaje dio realnosti i ljudi ga prihvataju kao je monolitno stvaran i tu priča prestaje.

Ali u svoj toj monolitnosti Švajcarske kao jedne od najuređenijih zemalja svijeta postoje male oaze nereda i anarhije, a to su naše kafane. U njima se puši, u njima konobarice rade neprijavljene, u njima se nadoknađuje sve ono što je normalno na Balkanu, a nije u ovoj alpskoj državi. Odeš do WC-a, tamo jedna cura (15-16 godina) plače, a druga je tješi, zbog nesrećne ljubavi ili čega već, jer teško da će u Švajcarskoj plakati zato što nema posla. Vratiš se i vidiš druge kako proslavljaju skoro vjenčanje. Treći izgledaju kao da će se srušiti svakog trenutka. Pjevačica povlači dobar dim cigare pa dodaje klavijaturisti. On je uzima pa prelazi na neku pjesmu, koju ja, i pored solidnog poznavanja novije produkcije, zaista ne znam. Plaćaš turu od tri piva i trudiš se da ne računaš koliko je to gajbi kod nas. Muzika curi niz zvučnike, podovi su ljepljivi od emocija i dert je, jednostavno, apsolutan.

Kada smo smo jedne subote ulazili u Cirih desila nam se jedna scena koja je trenutke djelava krajnje nadrealno. Polako smo se kretali ka samom gradskom jezgru, a na ulicama je bilo sve više i više tradicionalno obučenih Jevreja sa dugim kaputima i njegovanim zulufima. Neki su imali šešire na glavama, ali je većina imala ono što se zove štrajmel, ogromne krznene šubare, koje izgledaju kao one kozačke, a vjerovatno su i istog porijekla, jer je malo vjerovatno da su tako debele kape potekle sa vrelog Bliskog istoka. Nisam mogao da vjerujem koliko ih je bilo i kako su svi bili uniformisani, što muškarci sa kaputima, što narandžastokose i pjegave žene sa dugačkim mantilima, ali je onda moj poslovično spori mozak svario informaciju da je šabat, sveti dan, da toliki broj Jevreja, ljudi koji tradicionalno vični bankarskom umijeću ne bi trebalo da bude neobičan u bankarskoj prestonici svijeta, a s druge strane, da toliki Jevreja ne bi ni trebalo da bude smatran kao „veliki“ već da se nalazimo u zemlji koja je tokom Drugog svjetskog rata uspjela da zadrži neutralnost i ne pobije svoje sugrađane Mojsijevog zakona. Šabat u Cirihu je bio nešto kao pogled u prošlost kako je nekada izgledao šabat u Beogradu, Sarajevu ili Banjaluci, ali nije i najvjerovatnije nikada više neće ni biti. Možda je najstrašnije od svega je to što je meni bilo čudno vidjeti toliko Jevreja na ulici, a zdravo za gotovo prihvatam činjenicu da su ih spaljivali i davili u dušegupkama. To što se nešto desilo ne bi trebalo da bude razlog da se prihvati kao da samo tako i nikako drugačije uvijek mora biti, a to što može biti, neki novi svijet, neki bolji svijet, možda ne treba gledati kao nešto nedostižno, nemoguće i neizvodljivo. Ali čovjek kao ja što ima problem da prihvati ovaj svijet ovakav kakav jeste možda bi trebalo da se uzdrži od popovanja drugim ljudima kroz kakve naočare treba posmatrati ovozemaljske pojave i dunjalučke nepravde.

Potencijalni omot novog albuma Lexington benda

Potencijalni omot novog albuma Lexington benda

Hodali smo taj dan po Cirihu, hodali i hodali, išli do jezera, sjedili po parkovima i onda opet hodali i hodali i u jednom trenutku su me zaboljeli tabani, umorio sam se, izglednio, htio sam jednostavno da sjednem i da nikud više ne idem, a onda sam se sjetio da je taj umor jedan od ljepših što ih čovjek može doživjeti, da ipak tabanam nepoznatim gradom i grebem stopalima neke druge staze i odjednom je sav umor nestao kao rukom odnesen. Pomislih, realno, nisam svaki dan u Cirihu i bog zna da li ću ikada više i biti i možda bi trebalo da budem malo raspoloženiji. I u trenutku sam se oraspoložio.

Jedno od posebnih zadovoljstava putovanja u Švajcarsku je što smo imali priliku da posjetimo Lihtenštajn, a mogli smo da stanemo unutra svi iako smo se poprilično udebljali u skorije vrijeme. Ova kneževina je površinom duplo manja od Čelinca, ali to ih nije spriječilo da razviju jedan od najvećih standarda na svijetu i da budu Švajcarska za Švajcarsku.

Bil Brajson u svojoj knjizi putovanja kroz Evropu opisuje jednu zgodu sa vojskom Lihtenštajna i kako je ukinuta. A priča ide ovako. Godina 1866. knez Lihtenštajna pošalje tokom austrijsko-pruskog rata 80 vojnika u neku misiju da paze granicu sa Italijom zbog potencijalne intervencije. Njih 80 je otišlo, a vratio se 81. Naime, usput su stekli druga, jednog Austrijanca, i poveli ga sa sobom kući. Tada je knez Lihtenštajna, po njemu, shvatio da ta vojska neće nikoga pobijediti i raspustio je tu vojnu silu.

To nije jedina zgoda sa Lihtenštajnom i vojnom silom. Prije par godina, tačnije 2007. jedna švajcarska jedinica od 150 ljudi je tokom vježbe greškom zalutala u Lihtenštajn, pa su kasnije slali diplomatska izvinjenja, a ovi su ih, naravno, prihvatili, jer ionako im Švajcarci čuvaju granice, pa bi bilo glupo da se oko toga glože. Prije nego što ćemo se uputiti za Lihtenštajn drug mi reče da imaju neku turističku kancelariju koja funkcioniše kao granična služba jer granica praktično i nemaju i da ti tamo mogu udariti pečat u pasoš. Zaintrigiralo me to, pogotovo jer sam izvadio novi pasoš i jer mi je želja da ga što više išaram pečatima drugih zemalja, pa makar to bio Lihtenštajn. A to mi je bila tačno 20. zemlja koju sam posjetio, ako je uopšte zemljom možemo smatrati. Nađosmo nekako tu kancelariju, ali sve što sa mogao da uradim bilo je da kroz staklo molećivo gledam gospođu koja je završavala stvari unutra i nije htjela ni uzeti u obzir opciju otvaranja vrata jer bilo je 17:10 i bila je nedjelja, a gdje će se pravila poštovati ako neće u Lihtenštajnu. I tako sam ostao suva pasoša. A stranice će morati biti popunjene pečatima sa srbijanske i hrvatske granice, jer jednom kad uđeš u Evropu kopnenim putem nema više ko da te zaustavlja i da ti traži pasoš.

Lihtenštajn je kneževina, ali praktično funkcionišu kao 27. švajcarski kanton. Em im Švajcarci, kao što rekoh, čuvaju granice, em koriste njihov poreski sistem, em tu nikakvih granica nema pa je nekako i razumljivo da su ih pustili da postoje tako kako postoje. Nije baš da su SAO Lihtenštajn pa da postoji neka realna prijetnja od njih.

Kada smo izlazili iz Lihtenštajna, a za tu operaciju ne treba puno vremena, počinjala je kiša, brda su postala još maglovitija, nebo još niže, a ja nisam mogao da se otmem čuđenju o neobičnosti zemlje u kojoj smo. Da čitav svijet propadne Švajcarska sigurno neće, stabilnost je sinonim ove neobične konfederacije, ali ipak, kad neko pokuša da nabroji poznate i prepoznatljive Švajcarce imaće debelih problema da se sjeti nekoga osim Karla Gustava Junga i Federera. Kad se pogleda švajcarska reprezentacija u fudbalu u njoj su samo dvojica „originalnih“ Švajcaraca, ali to njima ne smeta, (ne)uspjesi njihovih sportskih reprezentacija im ne izazivaju komplekse kao što nama uspjesi naših služe da kompenzujemo sve istorijske traume. Švajcarci su, izgleda, dovoljni sami sebi, ono što bi im ostatak Evrope (a tu spadamo i mi) mogao prigovoriti njih mnogo i ne dotiče i osjećaju se poprilično sigurno u trojezičnoj tvrđavi u kojoj se nalaze. Ko zna, možda tako i treba da bude.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s