Boris Milanović: Od Banjaluke do Dubaija

Boris Milanović je, prije svega, moj prijatelj i imenjak, a onda sve ostalo: profesor engleskog, bauštelac u Alemaniji kad posla u struci nema, sapatnik prevodilac i mnogo šta drugo. Zgotivio sam ga još na banjalučkom forumu kad mi je narezivao neku muziku koju nisam imao, a to je bilo vo vremja ono kad nam se činilo da je ADSL nedostižna budućnost. Nakon boravaka u SAD i Njemačkoj završio je i na Arabijskom poluostrvu gdje predaje Arapima engleski. Pričali smo jedno veče u kafani pa sam se zaintrigirao za neke stvari i morao ga detaljnije izrešetati. Prvobitna verzija intervjua je objavljena na Frontalu, ali zbog ograničenja u broju karaktera morao je biti radikalno skraćen. Srećom, tu je moj blog gdje samo ja odlučujem koliko je ograničenje dužine teksta (spoiler alert: nema ga) tako da možete pročitati puno više o tome kakav je zaista život u Emiratima.

Žene, javite mu se, znam da želite.

Žene, javite mu se, znam da želite.

Kako si stigao uopšte u Ujedinjene Arapske Emirate?

Moj brat je zaposlen ovdje u Dubaiju već nekih 4-5 godina. Moja potraga za poslom ovdje je počela tako što sam došao kod brata na turističku vizu, koju možeš dobiti na 60 dana maksimalno. Sjeo sam za računar, spremio biografiju i pretražio sve moguće i nemoguće sajtove dostupne za traženje posla. Bilo je tu svega, javljao sam se da budem nastavnik, sekretarica, da otvaram vrata gostima prestižnih hotela, u osnovi bilo šta. Imao sam neku ludu sreću da me jedna škola jezika iz Abu Dabija pozove na razgovor za posao. Kako sam imao iskustva u svemu onome što su tada tražili od mene na razgovoru, poput priprema đaka za svakojake međunarodne sertifikate, obuku iz poslovnog engleskog i slične nastavne procese, bili su zadovoljni pokazanim. Ponudili su mi platu koja je za naše uslove zastrašujuća za jednog nastavnika jezika, a koja, s druge strane, ovdje i nije nešto, ali je opet dovoljno da preživiš uz sve troškove.

Tako je ovdje – ukoliko ti neko ponudi makar i jedan dirham veću platu, prelaziš u drugu firmu da radiš.

Sljedeći korak nakon toga je bio da se vratim majci u Bosnu, uzmem prevod diplome profesora engleskog jezika, odem u sud u Banjaluci da mi na nju lupe pečat koji potvrđuje da je taj sud nadležan to što na prevodu piše, te nadležan za pečat tumača koji mi je prevod ovjerio; potom u Sarajevo da dobijem pečat od Suda BiH koji kaže da je taj sud nadležan za sud u Banjaluci, kao i u Ministarstvo spoljnih poslova BiH da mi i oni lupe pečat koji kaže da je sve to što piše na mom prevodu diplome istina i da sam ja stvarno Profesor engleskog jezika i književnosti koji je diplomirao u Banjaluci. 150 maraka i jedan dan kasnije sam taj izmučeni papir poslao u školu koja mi je ponudila posao da ga odnesu u Ministarstvo školstva ovdje da i oni lupe još koji pečat na taj papir, da potvrde da sam po njihovim zakonima Profesor engleskog jezika i književnosti. Nakon toga su uslijedile dvije sedmice čekanja da mi se jave da mi kažu da su dobili potvrdu iz njihovog ministarstva, krajem iste sedmice sam već bio u avionu, sljedeći dan sam imao prvi dan obuke, sljedeće sedmice sam počeo sa radom. To je ujedno bio i prvi septembar ove godine.

Sada, nekoliko mjeseci kasnije, aktivno tražim drugi posao, drugu školu, koja će mi ponuditi bolje uslove. Tako je ovdje – ukoliko ti neko ponudi makar i jedan dirham veću platu, prelaziš u drugu firmu da radiš. Neko mi reče da radnici ostaju do dvije godine na istoj poziciji i potom prelaze na drugi posao, na bolje, napreduju. Ja sam po prirodi nestrpljiv čovjek.

Kakav ti je svakodnevni život, dosađuješ li se, kako se socijalizuješ, ima li naših ljudi s kojima možeš dijeliti pečalbarske muke ili ti oni i ne trebaju?

Svakodnevni život mi je jedan dugački niz putovanja na posao, predavanja i spavanja. Kako rekoh, i dalje živim kod brata u Dubaiju i putujem svaki dan za Abu Dabi. Iz nekog razloga jedini način da se dođe iz jednog grada u drugi, ukoliko nemaš svoj automobil, jeste autobusom, putešestvije od dugih sat i po u jednom pravcu. Problem je u tome što autobusi idu „jedan na sat“, dakle svakih sat vremena ide autobus koji primi nekih pedeset putnika a na stanici zna čekati i po stotinu ljudi. Da bi uhvatio mjesto moram doći i pola sata prije polaska autobusa, tako da umjesto sat i po, gubim dva sata na put u jednom pravcu. Postoje planovi da naprave prugu između gradova, i još uvijek se teško navikavam na to da se svi ti planovi zaista i ostvare, svaki put, i (uglavnom) na vrijeme. Problem je u trenutnom stanju: te pruge i dalje nema. Druga opcija su ilegalni „taksiji“, ljudi, uglavnom Hindusi, koji pocijepanim Korolama, Kamrijima i Sanijima prebace za tek nešto veću paru direktno autom, pa onda stignem daleko brže do posla.

pustinjskimomenti1

Ovdje je vikend petkom i subotom, nedelja je radna. Kada dočekam vikend uglavnom ga prespavam, izvisim za računarom ili odem u istraživanje Dubaija. Naših ljudi je ovdje jako puno, i to su uglavnom medicinski radnici, inženjeri i kompjuteraši. U strukama su jake plate i lako se dobija posao ukoliko je engleski jezik na zavidnom nivou i, naravno, ako CV podebeo. Moj brat živi u naselju koje je prvenstveno namijenjeno za strance, tako da je u samom komšiluku puno naših ljudi. Samo u krugu od 100m živi jedno desetak ljudi mahom iz Srbije. Sve njih su brat i snaha, što je i logično, upoznali preko kafane: u naselju je kafić, tipa Starbaksa, sa baštom, gdje u svako doba dana ili noći kada sjedneš na kafu možeš čuti bar jednu osobu da priča srpski. Stare navike teško umiru izgleda.

Alkohol je zabranjen, ali u Kuranu ne piše ništa o drogama, tako da se mlađe generacije drogiraju, puno.

Rekao si da oni ne piju, ali da se kljukaju tabletama najstrašnije. Generalno, kakva je kultura izlazaka u Dubaiju? Može li čovjek da se fino „opusti“ krajem radne sedmice?

Po Kuranu alkohol je strogo zabranjen svima. Koliki je značaj religije u svakodnevnom životu ovdje najbolje vjerovatno govori podatak da je religijsko učenje obavezan školiski predmet, nekad i na svim nivoima obrazovanja. Jako je teško raspetljati tradiciju i religiju, baš kao i kod nas, pa se često neki tradicionalni običaj iz daleka tumači kao religijski stav, što nije baš tako. Najbolji pokazatelj ovoga je njihov odnos prema alkoholu. Alkohol je zabranjen, ali u Kuranu ne piše ništa o drogama, tako da se mlađe generacije drogiraju, puno. Naravno da se ne treba generalizovati, ali iz kontakta koji sam imao sa njima kroz svoje učenike, to je nešto o čemu se ne priča, ali nešto što se zna. Kazne su strašne, kao što je i za očekivati za bilo kakvu upotrebu, posjedovanje, ili još gore, proizvodnju opijata. Mlađi naraštaji prolaze kroz značajne kulturne promjene pod uticajem velikog broja stranaca kojima su okruženi od malih nogu, medija, filmova i sličnih proizvoda zapadne kulture, tako da su i stavovi mlađih naraštaja sve opušteniji u odnosu na prošle generacije. To je promjena koje se starije generacije užasavaju, pa rade sve što mogu, opet kroz tradicionalno i religijsko učenje da to promjene, pored stalnog pooštravanja zakona zemlje. Tako na primjer, stranci sa opijatima bivaju zatvarani pa deportovani po automatizmu, dok domaće stanovništvo odmah ide na svakakve klinike za odvikavanje.

Opuštanje, kao i svuda, košta, ali vjerovatno malo gdje košta koliko i ovdje. Dubai je grad u potpunosti prilagođen strancima, tako da je mnogo klubova, plažnih barova i sličnih mjesta gdje se može izaći, popiti, zagalamiti. Opet, šerijat je sveprisutan. Iako je strancima dopušteno da uživaju u alkoholu, kazne su drakonske za bilo kakav eksces koji bi mogao proizaći zbog negativnog uticaja alkohola. Tako recimo vozači koji imaju tu nesreću da se potvrdi da voze pod uticajem alkohola, rizikuju zatvorsku i zastrašujuću novčanu kaznu, pored i mogućnosti deportacije. Taksi je, srećom, jeftin. Alkohol je skup, skup je kada se kupuje u posebnim diskontima pića, a izuzetno je skup kada se kupuje u klubovima: za cijenu jednog točenog piva u klubu u Banjaluci popijemo gajbu piva.

Jedan od njegovih učenika

Jedan od njegovih učenika

Budući da je zemlja prebogata i da je jako mnogo stranaca, ovdje su izlasci u domenu viđenog na američkim serijama i ljetovanja u Budvi: elitizam po svaku cijenu, ako mjesto za izlazak i nije elitno, onda učiniti da izgleda elitno. To izgleda ovako: izađeš u manji klub, nešto poput paba. Izbacivači su na ulazu, i malo koji je ispod dva metra i stotinu kilograma. Zabranjeno je pušenje u svim zatvorenim prostorima u Emiratima, pa tako i klubovima i pabovima. Muzika je jako glasna i tu je nerijetko nekakav DJ Filipinac ili uvozni stranac koji mlati rukama i pojačava muziku i pomjera ti organe. Ako je svirka, bend je na bini, savršeno uvježban, skaču i galame i rade sve što mogu da animiraju ljude koji uredno sjede i piju svoje piće ili se klate lijevo-desno. Nerijetko i ispunjavaju muzičke želje, ukoliko muzička želja nije Ibro Dirka od Zabranjenog pušenja. U oba slučaja gosti kluba su obučeni po najnovijim modama, jer elitizam se mora istaći po svaku cijenu, tako da su svi ušminkani, zategnuti, zlatni satovi i te stvari. Ukoliko nemaš para, poenta je da izgledaš kao da imaš, jer šta neko može znati koliko ti para imaš na računu, bitno je da izgledaš kao da imaš milione. Muvanje je ključna riječ i izlasci se uglavnom svode na traženje srodne duše za laku noćnu zabavu u nekom od brojnih hotela, nerijetko i u hotelu u čijem sastavu je klub.

Alternativa su kućne varijante, gdje se alkohol pokupuje po daleko prihvatljivijoj cijeni, ili se ispija rakija bez koje se ne dolazi ovamo: svaki putnik ima pravo da ponese flašu alkohola, niko ništa ne pita na aerodromima.

Šta ti najviše nedostaje odavde?

Društvo, kafana, porodica, pas, bez nekog posebnog reda. Mislim da je deset dana do dvije sedmice na svakih šest mjeseci najbolja mjera za doći kući i odvrnuti ventile uz rijeku piva i koljenica. Takvi socijalni momenti su ovdje skupi, i nezadovoljavajući jer mi nedostaje moja ekipa ljudi uz koje se osjećam dobro.

Šta je, s druge strane, ono što ti se najviše sviđa u Emiratima?

Plata. Šalim se, može biti i bolja.

Mnogo je stvari koje mi se sviđaju. Sviđa mi se socijalni momenat (dostupan samo domicilnom stanovništvu). Sve im je besplatno, kada se vjenčaju dobijaju kuću na račun države, imanje. Školovanje je plaćeno, liječenje je plaćeno, posao im je zagarantovan i dobijaju svaku moguću pomoć od države. Vladari, šeici, su izuzetno bogati, pogotovo šeici Dubaija i Abu Dabija, ali daju narodu često i mnogo. Sviđa mi se što su prihvatili strance, omogućili su strancima lijep život, a opet sistem je uređen do savršenstva da se onda uzme od stranaca što više novca kroz papire, liječenje, školovanje djece i slično. Sviđa mi se kako imaju jasan plan razvoja: Dubai ima manje novca od Abu Dabija i plan im je da razvijaju turizam do maksimuma kroz izgradnju umjetnih ostrva u obliku palme, podvodnih hotela i sličnih nebuloza. Abu Dabi s druge strane ima ništa manje ambiciozan plan da do 2030. godine postane najbolje mjesto za život na planeti. Kada se nešto nacrta to se i odradi, i svaki projekat je urađen u najvećem interesu države, ne pojedinca.

Ukoliko se neko od domicilnih Arapa vjenča s nekim ko dolazi izvan Emirata, on (ili ona) gubi sva prava od države osim pasoša.

Sviđa mi se nivo upotrebe interneta u svakodnevnom životu i poslovanju. Sasvim je normalno, na primjer, da svako ministarstvo, mobilni operater, ili televizijski i radio kanal ima svoju aplikaciju za sve platforme mobilnih uređaja. Tako, na primjer, možeš da platiš parking putem interneta, provjeriš da nemaš neku kaznu u policiji (za parkiranje ili nešto ozbiljnije), ili fotografišeš rupu na cesti, opišeš je i pošalješ nadležnim organima. Tako isto, recimo, ministarstvo rada ima svoju aplikaciju, putem koje možeš da prijaviš bilo kakvu zloupotrebu poslodavca, provjeriš zakon o radu u bilo kom trenutku, ili provjeriš svoj status u ministarstvu, u svega par sekundi. Svaki zakon na nivou države ti je lako dostupan i muljanja nema, što svakako doprinosu povećanju kvaliteta života svima.

Iako im je kraljevska porodica izuzetno bogata, narod ih obožava. Sviđa mi se koji ponos i koju ljubav imaju prema svojoj državi i svojim vođama. Zastave su posvuda, slike vladara na ogromnim bilbordima pored puta. Šeik ima svoje radno vrijeme tokom kojeg bilo ko može doći da mu, ili njegovim pomoćnicima, ispriča bilo koji problem koji ima i moli za pomoć. Rijetko ko se vrati razočaran. Domicilnih Arapa je ovdje jako malo, ali su svi cijenjeni, drže se skupa i čuvani su od strane države, što je meni zaista nešto izuzetno. Recimo, ukoliko se neko vjenča s nekim ko dolazi izvan Emirata, on (ili ona) gubi sva prava od države osim pasoša. Ovaj primjer samo pokazuje nivo fokusiranosti čitavog društva na dobrobit države, po svaku cijenu. Za takav stav osjećam samo strahopoštovanje.

Kakvi su socijalni slojevi stanovništva tamo?

Domaći Arapi (tj. svi sa pasošem Ujedinjenih Arapskih Emirata, koji ne moraju nužno biti Arapi, niti muslimani) najbitniji su. Čitav sistem je podređen njihovom napretku i poboljšanju životnih uslova. Univerziteti su jako kvalitetni i prilagođeni su potrebama države, tako da nema proizvodnje nepotrebnih kadrova. Kao što sam već rekao, dobijaju sve na tanjiru. U službi njihovog napredovanja su stranci, Evropljani, drugi Arapi (Jordanci, Marokanci, Libanci, Egipćani itd.), Japanci, Kinezi, Amerikanci, Australijanci. U školstvu primat dobija kadar sa engleskog govornog područja, budući da je ovo bivša kolonija Engleza, te su tako i školski sistemi prilagođeni britanskom programu. Pošto imaju gigante u naftnoj i građevinskoj industriji, kao i bankarstvu, tehnici i elektronici, onda su im potrebni inženjeri i drugi visokoškolovani stručnjaci da obučavaju domaće kadrove koji se zapošljavaju direktno sa univerziteta. Onda dolazi naredni sloj, koji svim tim radnicima onda kuva kafe, zida kuće, pravi ceste i vuče cijevi. To su uglavnom Hindusi i Filipinci. U uslužnoj industriji su Evropljani i Filipinci, nešto malo Hindusa. Malo, po malo i nabere se naroda sa svih strana svijeta, pa je tako domicilnog stanovništva jedva 17%, a Azijata gotovo 40% stanovništva.

Kolike su šanse za napredovanje u jednom takvom društvu?

Šanse su jako dobre. Poslovni i industrijski sektor je izuzetno jak, preduzeća je mnogo i uvijek imaš neki izbor. Ovdje je jako bitno koliko imaš godina iskustva UNUTAR Emirata, te je pronaći posao sve lakše, što više vremena provedeš ovdje. Poznavanje engleskog jezika je ključno, naravno, dok je poznavanje arapskog jezika od značajne pomoći. U početku se isplati upornost, kasnije postaješ sve traženija roba što više iskustva skupiš.

Božić u Dubaiju

Božić u Dubaiju

Upoznao sam mnogo ljudi sa sličnom pričom: dobiju posao u prodavnici, prodaju, recimo, veš. Pozdravljaš ljude, osmjehuješ se, radiš i po deset sati dnevno, stojiš čitav dan. Oni pipaju majice, razmotavaju, ti se smješkaš, motaš ih ponovo i slažeš. Radiš inverture, ostaješ nekad i do kasno. Pokažeš se na poslu, naučiš kako šta funkcioniše, šefovi te primjete, nakon godinu dana postaneš šef tima, pošalju te na obuku ovdje, pa ondje, pa postaneš šef radnje, pa postaneš šef poslovnice, pa šef ovoga, pa šef onoga. Kod njih postoji takav način, koji je kod nas mrtav već dvadeset godina, neko zaista cijeni tvoj trud, rad i zalaganje. Samo je strpljenje i trud bitan.

Sad je zima. Kolike su temperature kod vas i kako se nosite s njima?

Najteži aspekt života ovdje, što se mene tiče. Ljeti je nepodnošljivo, bude i po pedeset stepeni. Sad je odlično, ugodnih 25 stepeni svaki dan, može se spavati sa otvorenim prozorima, balkonima. I dalje šetam u kratkim rukavima, osim kada idem na posao, ipak se pravim ozbiljan pa sam ukravatan.

Prije dolaska ovdje kupio sam kvalitetne poslovne cipele u Alpini, kojima su se đonovi odlijepili od temperature zbog hodanja po vrućem asfaltu.

Život je nezamisliv bez klima-uređaja. Stanovi su klimatizovani, hodnici u zgradama su klimatizovani, automobili su klimatizovani, javni prevoz je klimatizovan, autobuske stanice su zatvorene klimatizovane prostorije, voda u bazenu je klimatizovana. To mi je užasno smetalo kada sam došao ovdje jer ne volim klima uređaje, a ovdje se ne mogu izbjeći. Zapanjujuće mi je što znaju spuštati temperaturu na petnaest stepeni, iako je vani četrdeset i pet, što je po meni suludo. Kakvo stanje zna biti vani najbolje govori to što sam prije dolaska ovdje kupio kvalitetne poslovne cipele u Alpini, kojima su se đonovi odlijepili od temperature zbog hodanja po vrućem asfaltu.

I more je vruće. U Zaljevu se voda sporo kreće, pa se i ona značajno ugrije ljeti. Jednom smo otišli da se okupamo, vani milion stepeni, hodam po onom pijesku i jedva čekam da uskočim u vodu. Uđem u more i ostanem zapanjen: voda je vrela. Osjećao sam se kao da sam skočio u supu, sve oko mene slano, vruće a ja plutam kao kakav komad zbunjenog mesa. Izađem vani, vratim se na vreo pijesak, i sjetim se Vrbasa u kojem sam se prilično uspješno hladio prije jedva sedam dana.

Pričao si mi o njihovom pretjerivanju s parama, tj. o onome koliko ih imaju i na šta ih sve troše. Šta je najbizarnije što si vidio?

Svi znaju za skijališnu stazu u po tržnog centra, u po pustinje, ili Burž Kalifu, najveću zgradu na svijetu, ili Burž el Arab, hotel sa pet zvjezdica u obliku jedra sagrađenog na vodi. To vrlo brzo postanu normalne, obične stvari. Kada sam tek došao ovdje vrat me bolio od okretanja za čitavom flotom Ferarija, Bentlija, Rols Rojsa, Vejrona i sličnih zvjeri, ili zvjernjanja u vis u pokušaju da prebrojim spratove na kulama koje su se i do neba pružile.

Bijesni Arapi i njihovi bijesni auti

Bijesni Arapi i njihovi bijesni auti

Toliko je novca ovdje da je jako teško biti prepoznatljiv. Kod nas kupiš BMW model naredne godine i glavni si baja u selu, ovdje to ide daleko teže: snažna je konkurencija. Tako sam juče vidio savršene, sređene, uglačane oldtajmere iz tridesetih godina, ili dugačku limuzinu napravljenu po modelu američkog Hamera, koja je usput ružičasta i slične kičerije. Prestiž je ovdje sve, i nerijetke su priče o (mahom) domaćem stanovništvu koje zna dići i kredit od par desetina hiljada dirhama s ciljem kupovine Roleksa ili sličnih nebuloza.

Koliki je procenat dijabetesa kod njih? To mi je bilo nepojmljivo kad si rekao, a baš mi nekako zanimljivo oslikava društveni progres.

Kao što sam već pomenuo društvene promjene do kojih dolazi posredstvom zapadnih kultura, tako je došlo i do prehrambenih pa i bioloških, životnih promjena. Tradicionalno, Emiraćani su nomadsko društvo koje je naseljavalo svega par mjesta u priobalnom području i oko par oaza. Hranili su se ribom i datulama, kamiljim mlijekom i sirom. Dolaskom novca kroz prodaju nafte, a samim tim i čitave rijeke stranaca, društvo je prošlo kroz ogromnu promjenu u jako kratkom vremenu, te im je preko noći postao dostupan Mekdonalds, Kokakola i slične blagodeti savremenog doba, kojim je, posebno starijoj generaciji, bilo izuzetno teško da se odupru. Jako teško su podnijeli sav šećer koji im je postao dostupan, tako da je dijabetes postao značajan ubica u njihovom društvu. Mlađe generacije sada lakše odolijevaju jer je i takva, prehrambena edukacija postala dio obaveznog nastavnog procesa. Svi se bave nekim sportom, jer ne dobijaju dovoljno fizičke aktivnosti, kako zbog vrućina, kako zbog prilagođenosti života u automobilu.

Kakvi su odnosi Emiraćana i ostalih Arapa?

Što se odnosa sa drugim Arapima tiče, situacija je dosta kompleksna. Politički, Emirati su dio GCC zone, koju čine bogate zalivske zemlje poput Emirata, Omana, Katara, Bahreina, Kuvajta i Saudijske Arabije. Svi ljudi u ovoj zoni mogu slobodno da putuju iz zemlje u zemlju i sve su kraljevine. Dopuštaju ulaz i ostalim arapskim zemljama poput Jordana, Egipta, Srije, Libana i slično, čiji se radnici ovdje bore za posao. ISIS je prijetnja njihovoj stabilnosti pošto im je cilj postizanje značajnih promjena u vlasti u zemljama poput Egipta i Sirije. Budući da su Emirati saveznik Amerike i Britanije, situacija je dosta kompleksna. Poznato je da je vojska Emirata bombardovala položaje ISIS-a u Siriji, ali isto tako je zabranjen ulaz u zemlju svim Izraelcima, dok im je ujedno Iran prekozaljevski komšija. Uglavnom plešu između svih tih struja i paze kome prodaju naftu, dok se u isto vrijeme naoružavaju i značajnu pažnju pridaju vojsci i modernizaciji. Ovdje recimo svi moraju da služe vojni rok, bez obzira na pol, što je prilično zanimljivo budući da graniče sa Saudijskom Arabijom gdje ženama nije dopušteno da izađu iz kuće, a kamoli da polažu vozački ispit.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s