Goran Milić: Moje urugvajske godine

Goran Milić u Banjaluci

Goran Milić u Banjaluci

Goran Milić, legenda jugoslovenskog pa i postjugoslovenskog novinarstva, u sentimentalnom djetinjstvu svih nas je ostavio trag svojim putopisima koje smo gledali pitajući se hoćemo li mi ikada tako putovati. Kasnije smo možda proputovali neku zemlju koju nam je on približio, naučili možda jedan ili dva od svih jezika koje on govori, ali da smo dostigli onaj šarm opuštenog poliglote koji se svuda osjeća na svom terenu i nepretencioznog erudite koji te ne davi svojim znanjem već ti otkriva neke davno zaboravljene, a fascinantne činjenice – e to je već bilo malo teže. Puno je toga uradio u svojoj prebogatoj karijeri. Da je samo intervjuisao Markesa na Samitu nesvrstanih 1983. u Nju Delhiju bilo bi dovoljno, a on je uradio mnogo, mnogo više. Sa Hodoljubom je pričao na marginama jedne konferencije i bio je upravo onakav kao i na ekranu – faca i po.

 

Vi ste kao dijete jugoslovenskog ambasadora u Urugvaju živjeli u Montevideu?

Da, bio sam dva puta po godinu i po dana. Kad se sve sabere, od 1962. do 1965. To je jedna od najboljih zemalja koje sam ikada vidio, ali je kasnije propala, jako propala. To je bio period mog života od 16. do 19. godine.  Dobro, ja sam došao iz Jugoslavije 1962, tada je neki privredni razvoj tek bio u povoju. A ovo je bila zemlja ko Amerika, dvije stranke sa malim razlika, razvijeno građansko društvo, sve bijeli ljudi i sve došljaci iz Španjolske, Njemačke… Malo naših ljudi je bilo tada tamo, nešto malo Bosanaca, Hrvata i Slovenaca. Hercegovci su tada uglavnom išli u Argentinu. Godine 1829. čovjek je u Urugvaju za dan mogao zaraditi bifteka za mjesec dana. Ljudi Urugvaj miješaju sa Paragvajem.  Paragvaj  je zemlja bez bijelih ljudi, jer su u jednom ratu Argentinci i Brazilci zajedno pobili gotovo sve Paragvajce. Oni su bili kulturna zemlja i pravili su neku vrstu prosvijećenog isusovačkog socijalizma. Tamo se živjelo dobro. Brazil i Argentina su ih napali i pobili 80% muškog stanovništva. To je bio klasičan genocid. O tome se malo zna u istoriji. Onda su ovi morali obnavljati natalitet i miješale su se rase. Tada je faktički svako dijete bilo mulat. To je Paragvaj. Urugvaj je nastao kao tampon-zemlja između dvije velike sile, Argentine i Brazila.

Veliki i mali Hodoljub

Veliki i mali Hodoljub

Danas se dosta piše kod nas o Hozeu Muhiki, predsjedniku Urugvaja, uglavnom u superlativima. Šta vi mislite o njemu?

On je bio član Tupamarosa. Oni su bili neka simbolična intelektualna ljevica. Tada je Amerika naružala neke druge grupe i stvorila vojnu huntu koja je bila nevjerovatno brutalna prema opoziciji, kojoj su i Tupamarosi pripadali. Oni su osuđeni na užasne kazne. Pošto u Urugvaju nema smrtne kazne njih je hunta ubijala da ne bi uopšte išli u zatvor jer bi se oni organizirali i pobjegli. Ovako bi ih smo pojeo mrak. Ti ljudi su intelektualci i mogu da žive skromno. U Urugvaju se može izabrati između skromnosi i hedonizma. Šta je njima hedonizam? Dobra hrana i dobro vino. To oni imaju. Ako hoćeš oblačiti najbolja odijela to je preskupo, ali tamo nije teško biti skroman. Dobra je klima, nema planina, mnogo dobre hrane.

Urugvaj je super zemlja za život. Srušio se iz ekonomskih razloga. Izvozili su meso, vino i pšenicu.Tokom Drugog svjetskog rata su se nenormalno obogatili kao neutralna zemlja i trgovali su sa svim stranama. Onda je nastala Evropa kao zajednica koja više nije uvozila hranu, isto tako je i Amerika prestala, a ova svjetska sirotinja nije imala da plati i njima se onda srušio taj sistem preko noći. Oni su bili stabilna zemlja, banka Južne Amerike.  Njih su zvali Švajcarska Južne Amerike. Zato što su bili neutralni, bogati i stabilni. I socijala njihova je bila moćna, džabe je bilo školovanje, zdravstvo, ali onda je pezos devalvirao prvi put i svi su počeli povlačiti lovu iz banaka pa se cijeli sistem preko noći srušio. Znam da su mi moji prijatelji koji su radili kao činovnici u bankama pričali negdje 1969-1970. da više nema posla ni za čistače ulica. Veliki talas emigracije je nastupio. Tupamarosi su se tada pobunili. Oni su bili gradska gerila, nisu mogli biti ona klasična gerila jer oni i nemaju nekih šuma ni brda. Oni su se borili po Montevideu i bili su poraženi, pohapšeni i pobijeni i to je trajalo 20 godina. Sad se polako, polako čupaju. I ovaj Muhika je tipičan predstavnik te južnoameričke intelektualne ljevičarske skupine. Oni su svi bili ljudi s fakultetima, obrazovani i zato kažem da nije čudo što se ovaj čovjek tako ponaša. On je potpuno iskren u tome.

Kuda ste još putovali po Južnoj Americi tih godina?

Tih godina sam bio dosta često u Argentini, dvaput u Brazilu. Poslije sam kao novinar išao često po Latinskoj Americi, tokom samita nesvrstanih, pa sam tako bio na Kubi kad je bio Tito 1979. Na Kubi sam inače bio 7-8 puta. Meksiko dosta često.  U Argentinu odem svakih 10 godina na mjesec dana. I svakih 10 godina je sve gore. Oni su bili na visokom stupnju. Bili su negdje 6-7 svjetska ekonomija, ali vrlo stabilna i bogata ekonomija. Oni su 1930. imali 97% pismenih. Ja kad sam bio u Urugvaju nisam mogao  zamisliti da bi neko mogao biti nepismen – to je Južna Amerika.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s