Ahasversko-literarni vitraž (prikaz knjige „Hadžiluk plemenitom snu“)

kortoDio iz prikaza „Putnički triptihon“  Gorana Dakića, objavljen u banjalučkom književnom časopisu „Putevi“


Antički čovjek je putovao i putujući je živio. Kada je božanski tvorac stare grčke poezije, piše Apulej, hteo da prikaže najmudrijeg čoveka, on nije bez razloga u svojim stihovima govorio o njemu da je najveće vrline stekao posećujući mnoge gradove i upoznavajući razne narode! Putopisni, avanturistički karakter književnosti gotovo i nije potrebno dokazivati – na početku bijahu Apulej i Petronije, nakon njih Rable i Servantes. Ako roman jeste rođen iz humora, valja dodati da je začet – na putu. Putovanje je apsolutno čitanje, mogućnost upoznavanja drugoga, potvrđivanje sopstvenoga u sudaru i susretu sa stranim. Mladi banjalučki ahasver Boris Maksimović proputovao je do svoje 26. godine više (i kvalitetnije) nego što to mnogi učine za života; no, to nije bilo dovoljno – sam čin putovanja ostao bi trenutna, kratkotrajna impresija, dovoljna da herbarijumu uspomena pridoda još jednu stranicu. Budući i filolog, Maksimović je svoje lutalačko žitije oplemenio višim postojanjem i na svet izdao putopis čiji je naslov – Hadžiluk plemenitom snu – „ukraden“ iz Selimovićeve Tvrđave; sintagma je to kojom se opisuje iskustvo istinskog putovanja i intelektualno i kulturno uzbuđenje koje nastaje u dodiru sa drugačijim. Seviljski trgovi, tetovirani Berlin, beskrajne ljepote grada svjetlosti, grešni sokaci holandske prestonice, sveci i imigranti sa juga Italije, rimska tuga u kamenu, komadi makedonskog solnca, od petrovaradinskog stejdža do petrovaradinskog stejdža, hodočašće srpskim manastirima – sve to, ali ne samo to, vidio je i opisao Maksimović, opisao u duhu najboljih putopisaca, često prizivajući neke od njih, poput Džumhura, Dučića i Kapora, oplemenjujući putopisnu prozu stihovima Mike Antića, Đorđa Balaševića, Viljema Blejka, Dobriše Cesarića.

Maksimović matematički precizno gradi svoj putopisni mozaik: isprva su tu, na počecima poglavlja, kratki pasaži o samoj prirodi putovanja i putopisa, svojevrsne filosofeme, odnosno autopoetičke i autoreferencijalne bilješke koji pokušavaju definisati bukvalnu i literarnu suštinu lutanja. Šta je uopšte putovanje? – pita Maksimović već u prvoj bilješci i množinom odgovora nagovještava sveukupnost ovog jedinstvenog događaja. Putovanje je bogatstvo koje ne trune, ne prolazi, blijedi, ali nikad ne nestaje. Putovanjem se vraćaš u harmoniju sa svijetom, izlaziš iz svoje male ljuštuire i stupaš na široku pozornicu svijeta, a tamo, na toj pozornici, dešava se nesvakidašnje – pod tabanima, dakako bosim, uspijevaš da osjetiš kardiogram Sevilje! Jedinstveno iskustvo! U Maksimovićevim reportažama gradovi i podneblja su doživljeni na neponovljiv način, bez visokih fraza i jeftinih emocija, bez citiranja džepnih bedekera i pozivanja na muzejske vodiče, sa osjećanjem za mjeru, tim počelom umjetničkog stvaranja. Jedna od putopiščevih filosofema, koja ne pripada nužno uvodnim razmatranjima, zaključuje da se identiteti gradova ne kriju u muzejima i galerijama, već na pijacama i u kafanama; istina je to koju je mogao da osjeti samo disciplinovani literata i osjećajni čitalac. Druga, pak, veli da putovanje počinje tamo gdje prestaje udobnost; to je Maksimovićeva lutalačka maksima kojom se obilježavaju čistokrvna putovanja u kojima svi snovi nisu iscrpljeni u udobnostima hotelskih apartmana i baroknim švedskim stolovima. Iako često evocira određene misli drugih putopisaca, Maksimović nije pod njihovim impresijama; on gradi sopstveni ahasversko-literarni vitraž, pretače došljačke impresije u estetske medaljone prepune finog, urbanog humora, humora u trapericama. Često te Maksimovićeve dosjetke niču iz njegovih naizgled banalnih lamentiranja, pa se tako u knjizi postavljaju nimalo naivna pitanja, poput onoga Kako griješiti u gradu grijeha.

U najboljom tradiciji onoga što Francuzi označavaju izrazom – flaneur, izrazom isprva negativne konotacije, a danas terminom kojim se označava lutalačka melanholija i kontemplacija, Maksimović svoja putnička iskustva oblikuje u zapise u kojima je moguće osjetiti nešto od autentičnosti svakog podneblja kojim je naš pisac hodio. Na koncu, Maksimović ne bježi ni od ozbiljnijih, promišljenijih refleksija o činju putovanja: …a putovanje je u stvari lirski postupak oneobičavanja kojim se mi sami odričemo ustanjenih prizora, mijenjamo ugao gledanja, trampimo ih za nove i neistražene da bismo se vratili onim prvim i ugledali u iznova pronađenoj ljepoti. Ako ti se u povratku ćošak na putu do tvoje kuće obrati na novom jeziku, tad znaš da je putovanje imalo smisla, nebitno koliko daleko si išao. Drugim riječima – u povratku je, zapravo, putovanje. Maksimovićeva putovanja su sudar stereotipnih modela ovdašnjih života sa egzotičnim, ne uvijek nužno i bukvalno stranim, u kojem se rađa nova slika sopstvenoga. Ali, nije Maksimović idealista koji je slijep za sve putničke demone koji opsjedaju one željne drugih obala u Bosni i Hercegovini; u dalekoj Danskoj on će se sjetiti dnevno-političkih užasa, medijske hobotnice, stranačko-patrijsko apologetskog otpada kojima su preplavljeni naši životi; posebno će taj osjećaj niže vrijednosti i bespomoćnosti eksplodirati u zapisu O frustracijama i paralelenim dimenzijama, u kojem se govori o bosanskohercegovačkom putniku koji je zarobljen između administrativne Scile i birokratske Haribde, o snovima koji čekaju desetinama sati pred stranim ambasadama, konzulatima i granicama da budu ostvareni. Pločnici Toronta, oči boje fronta – lozinka svih nas, veli u pjesmi Živeti slobodno Maksimoviću (i autoru ovog teksta) intimno dragi panonski lirik Balašević. I cijela se ova knjiga može opisati stihovima ove pjesme, jer Maksimović ne dozvoljava, uprkos žuto-ružičastoj svakodnevici „boljeg od dva entiteta“, da mu mladost kao sitan kusur izbroje, iako oko tebe komšije podižu bedeme jeda i prezira; on je okićen perom sokola za urok protiv okova, a njegov moto je: …nek bulevari sveta pamte muziku tvojih koraka!

Konačno i identifikacija. Prust veli da je svako čitanje u stvari čitanje samoga sebe, to jest da je čitanje apsolutni empatski čin. Ni 16 godina nakon što sam iz slavonske ravnice došao među krajiška brda ne uspijevam da ovdašnjem čovjeku, ljutom Krajišniku ponosnom na neravnine zavičajne geografije, objasnim ljepotu panonske nizine. Ona je u potpunosti skrivena i otkrivena u Balaševićevim i Antićevim strofama, ali mala je to i nedovoljna utjeha. Beskrajno ravni sokaci, nepregledna žitna polja, široki trgovi, čitav galimatijas različitih identiteta… Slavonija i Vojvodina, rijetko kada plemenitošću uzorane ravnice, za neravničarskog čovjeka su nerješiva enigma. Maksimović je u putovanjima prevladao tu stereotipnu sliku o vojvođanskoj, ravničarskoj monotoniji i upoznao njenu trojčinu ljepotu – prepoznavši je u pjesmama Mike Antića, kulturno-civilizacijskom šarenilu i divoti fruškogorskog maratona – te rableovske institucije pješačenja i žeđanja. U biografskoj bilješci Maksimović je zapisao kako se nada da će jednoga dana živjeti od putovanja. Potpisnik ovoga teksta se nada da će u tom životu Boris Maksimović išpartati Vojvodinu uzduž i poprijeko i još jednom ga istinski, na način dječački, obradovati.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s