Petnaest kilometara sasvim običnog puta

Vrbanja u Čelincu.  Ova priča se uglavnom dešava duž toka Vrbanje

Vrbanja u Čelincu.  Ova priča se uglavnom dešava duž njenog toka.

Petnaest kilometara naizgled sasvim običnog puta nalaze se između Banjaluke i Čelinca. Kažem, naizgled, jer nema običnog puta na ovom svijetu. Svaki put nosi svoju priču i svaka priča je jednako važna. Rimske kaldrme kojima su hodali Cezar, Antonije ili Sveti Pavle samo su naizgled bitnije od provincijskih sokaka iz neke balkanske pripizdine. Razlika je ta da je Rim svoje priče ovjekovječio, uklesao u kamen ili svete knjige, riječju, učinio vidljivim, a one balkanske su obično nestale sa svojim protagonistima. Priča o jednom gradu, o njegovim ulicama i putevima odlazi u vječnost ako taj grad nađe dobrog portparola, obično nekog pisca ili istorijsku ličnost, ali ako oni iza sebe nisu ostavili osjetniji trag to ne znači da je ta priča u potpunosti nestala. Petnaest kilometara tog naizgled sasvim običnog puta između Banjaluke i Čelinca počinje na Rebrovcu, na autobuskoj stanici preko puta groblja, gdje potpisnik ovih redova obično stoji sa dignutim prstom čekajući da mu neko stane. Većina ljudi ne zna da toponim Rebrovac u sebi krije arhetipsku priču o Ikaru i Dedalu. Legenda kaže kako su Turci unajmili 3 neimara da sagrade džamiju, veliku i lijepu, kakve na ovom kraju svijeta nema. Kada je Ferhadija bila gotova, Turci naumiše pogubiti neimare, da ne bi još gdjegod tako lijepu napravili. Čuvši za to, neimari napraviše sebi krila i pobjegoše iz džamije. Međutim, krila im nisu bila dovoljno dobra, te su se ubrzo srušili. Legenda govori da je jedan od njih, koji se zvao Petar, odletio na brijeg koji po njemu nosi ime Petrićevac. Drugi, po imenu Pavle, pao je na mjestu današnjeg Pavlovca, a treći, koji je polomio rebro prilikom pada, pao je na desnu obalu Vrbasa, na mjestu koje se danas zove Rebrovac. Tako i sada Banjalučani imaju Rebrovac, Pavlovac i Petrićevac.

Negdje ne putu ka Zelenom viru, ne znam više gdje

Negdje ne putu ka Zelenom viru, ne znam više gdje

Odmah nakon Rebrovca je ada, riječno ostrvo po kojem se i naselje zove, a ta okuka oko ostrva je jedno od najčudesnijih mjesta za posmatranje smiraja sunčanog dana. Kroz Adu prolazeći mogu da se vide ogromni Incelovi dimnjaci, gdje je nekada radilo slovom i brojem šesnaest hiljada ljudi (16.000). Komšija moj je godinama radio tu, a kad mu se izmaklo tlo pod nogama otišao je u Italiju. Pričao mi je kako je jednom tokom ilegalnog prelaska slovenačke granice rukama iz sve snage hvatao bodljikavu žicu samo da se prebaci. Da li mu je možda u tom trenutku proletjelo kroz glavu sjećanje na rana ustajanja iz 1982. i žaljenje kako je 15 km predaleko da se ide na posao i da treba nešto bliže? Da li je ikada radeći svojih osam sati mogao da zamisli da će u jednom trenutku golim rukama hvatati bodljikavu žicu samo da dođe do posla? Otišao je u Italiju, tamo je radio šta je stigao, godinama bez papira i šikaniran i ponižavan. A on je samo jedan, šta je sa ostalih 15.999 sudbina i ko će njihove priče da ispriča? Petnaest kilometara tog naizgled sasvim običnog puta između Banjaluke i Čelinca račva se nakon nadvožnjaka, pored nekadašnjeg Žitoprodukta i to račvanje, na koje ćemo se vratiti za par trenutaka, oslikava prokletu sudbinu Bosne i svih njenih zapetljanih čvorova. Glavni put nastavlja dalje kroz Vrbanju. S jedne strane imamo novu pravoslavnu crkvu, a s desne strane mezarje, ili kako ga Srbi inače nepoetično zovu – tursko groblje. Ali, ako se pažljivije pogleda, odmah iza ograde pravoslavnog hrama vidjeće se par nišana kako vire iz trave, na samo par metara od crkve. Možda će jednog dana neki strani putnik da misli kako je to divan primjer pretapanja kultura u tom čarobnom bosanskom vilajetu – kako to neupućeni stranci inače misle – ali spuštene roletne na muslimanskim kućama dalje uz put govore da to baš i nije tako divna priča. Stanovnici većine tih kuća danas žive u Austriji, Njemačkoj ili Švedskoj i dođu tu jedanput-dvaput godišnje. Na lokalnoj kafani stoji da se tu služi i espreso i bosanska kafa, a ta bosanska je ona što je neko zove domaća, a neko opet – turska kafa. Preko puta je džamija, a nedaleko od džamije nalazi se još jedno puno starije mezarje, skriveno iza kućica i nedostupno pogledima sa glavne ulice. Nakon mosta slijedi nešto malo pravog puta, gdje pamtim više nesreća o kojima radije ne bih pisao, ali recimo samo da je tu poginuo drugi od trojice sinova moje vaspitačice iz vrtića. Prvi je poginuo tokom rata. Toliku nesreću riječi, jednostavno, ne mogu da obuhvate. Dalje nastavljajući tim putem dolazimo do Zelenog vira, nekada poznatog kao Nezirevića han, ali ćemo se ovaj put vratiti na račvanje kod Žitoprodukta. Idemo, dakle, prema Debeljacima, recimo da smo na biciklu, a ako idete biciklom iz Banjaluke prema Čelincu mnogo je ljepše ići tim putem, jer je manje auta i opuštenije se vozi. Ako odlučimo da nastavimo glavnim putem proći ćemo kroz već spomenuti muslimanski dio, ako odlučimo da idemo kroz Debeljake prolazimo kroz hrvatski dio. Ne može čovjek da se ne zamisli nad zamršenošću jebenog bosanskog čvora za koji neki i danas vjeruju da ga je moguće lako razmrsiti. S jedne strane rijeke muslimansko naselje, s druge hrvatsko, a svi okruženi Srbima. Da se zašlo u hrvatski dio postaje jasno kad se sa desne strane vidi katolička crkva, a ispred nje, odmah pored puta, stoji Isusova ruka. Ogromna i odlomljena. Jednom sam biciklom prolazio tuda i stao da uslikam groblje koje je, koliko god čudno zvučalo, lijepo na neki način. Izdignuto na uzvisini, zaklonjeno šumom, a opet nekako ni preblizu ni predaleko. Da mogu da biram, tražio bih da me tu zakopaju.

Katoličko groblje u Debeljacima

Katoličko groblje u Debeljacima

–         To je katoličko groblje, znate? – upita me nekako bojažljivo žena koja je tu čekala bus. –         Znam, rekoh. Ne znam zašto sam izgledao kao da se baš meni može otvoriti, ali odjednom je počela iz nje da navire bujica riječi da je to nekada bilo većinski hrvatsko selo, ali da je sve protjerano tokom rata, a da sad ima samo par porodica. Začudih se toj hrabrosti. Ostavila me je bez riječi nekako, pomislih šta bi bilo da se otvorila nekome malo tvrđih pogleda na politiku ko bi je poslao u pičku materinu. A znam da im nije bilo lako. I na tim kućama ima mnogo spuštenih roletni, kao i sa druge strane Vrbanje. Najgore su prošli župnik Filip Lukenda i monahinja Cecilija Grgić koji su u noći 12. maja 1995. spaljeni u župnoj kući. Tog dana je i crkva minirana. Jedne davne ljetne večeri prošao sam Debeljake i pri samom kraju naselja, tamo gdje pruga presijeca put, ugledao ljude kako se boćaju. Nisam tada znao ništa o naselju, o istoriji, o sukobima, ali sama ta činjenica da postoji tradicija igranja boćanja, za šta sam bio ubijeđen da ga samo Dalmatinci igraju, govorila je nešto o skrivenim nijansama tog kraja. Već smo bliže Zelenom viru, idemo ka spajanju sa glavnim putem, ali pritom tonemo sve dublje u istoriju. Kad se dođe u Zeleni vir, iznad konobe „Gradine“ put vodi ka Bijelom Potoku, čudesno lijepom selu. Put je strm, naporan, ali kad u jednom trenutku staneš i pogledaš brda obrasla gustom šumom kako mijenjaju boju pod zalazećim suncem shvatiš da od svih mjesta na svijetu baš tu hoćeš da budeš, baš u tom trenutku, samo da slušaš beskrajnu tišinu kroz koju se povremeno čuju zvona sa ovaca i krava raštrkanih po dalekim livadama. Ta zvona bila su prvo što je čuo jedan od mještana kada se osvijestio nakon ustaškog pokolja 54 mještana Bijelog Potoka za Uskrs 1942. Taj Uskrs je bio jedan od onih kada se poklope i pravoslavni i katolički, ali to nekima nije baš puno značilo. „Tek u sumrak sam došao svijesti, jer sam čuo riku i zvuk zvona krava koje su se vratile sa ispaše. Ustao sam i vidio da su svi oko mene mrtvi, uključujući i moju majku i sestre, pa sam počeo plakati. Mene metak nije ni okrznuo, a kad sam pao, ustaše su vjerovatno pomislile da sam i ja mrtav. Iako sam bio u šoku, ušao sam u kuću, uzeo neku ponjavu i sakrio se u kuruzanu. Tokom noći, ustaše su dolazile sa baterijama i pretresale prostorije u kući, da provjere da li je neko preživio. Sutradan, došli su komšije Hrvati iz Debeljaka i uzeli sebi našu stoku. Sljedeća dva ili tri dana padala je kiša, a tek onda su ponovo došli Hrvati i pokopali moje najmilije. U jednu raku su ih sahranili šestoro, a u drugu četvoro” – riječi su jednog od preživjelih iz Bijelog Potoka.

Pogled iz Debeljaka na grad

Pogled iz Debeljaka na grad

Sišli smo opet u Zeleni vir i nastavljamo da putujemo na zadnjoj trećini naizgled sasvim običnog puta ka Čelincu, ali pritom idemo u sve davnija vremena. Prolazimo ispod nadvožnjaka u Zmajevcu, koji je nekada bio lijep kao višegradska ćuprija, ali su ga opštinske vlasti „oblijepile“ betonom, valjda da ga učvrste, a samo su prekrile skladno kamenje koje je most pretvaralo u simbol. Zmajevac je inače to ime dobio po legendi koja kaže da je tu nekada živio zmaj koji je iz lokalnih sela znao da ukrade djevice, odnese ih u svoj dvor i radi im ono što se već djevicama radi. A taj dvor je u stvari ilirsko utvrđenje koje se nalazi nekih stotinjak metara dalje u šumi. Iliri su ga izgradili, kasnije su ga koristili i Rimljani, pa i kad je ovaj dio Bosne bio poznat kao Donji Kraji tokom srednjeg vijeka izgleda da je bio korišten kao utvrda. Kamenje iz zidina grada starog preko 2.000 godina Austrijanci su početkom dvadesetog vijeka iskoristili za izgradnju nasipa na Vrbanji prilikom pravljenja uskotračne pruge Banjaluka – Čelinac – Maslovare. Nisu samo austrijski okupatori odnosili kamenje. Ruku na srce, koristili su ga i Srbi za gradnju objekata da bi danas od njega ostali samo temelji. Danas je to jedini nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine sa područja Čelinca i jedan od rijetkih opipljivih dokaza o prohujalim vremenima. Stižemo u Čelinac, prešli smo petnaest kilometara naizgled sasvim običnog puta, a istorija koja se ne vidi uvlači nas u sebe kao živo blato. Nigdje nikakvih spomenika, slavnih ruševina, a opet,  toliko je istorije oko nas, toliko priča koje prosto izbijaju iz toponima, iz sjećanja, iz legendi. Zaborav, ipak, nije tako svemoćan kao što nam se nekada čini. Samo treba prepoznati tajne znakove priča koji se kriju nekada na najvidljivijim mjestima i klupko će samo početi da se odmotava. Sve nakon toga je čista magija.

Advertisements

4 mišljenja na „Petnaest kilometara sasvim običnog puta

  1. Prelepo napisana priča, naizgled obična, ali ipak puna istorije, činjenica, sveg skupa zajedno. Malo više slika ne bi bilo na odmet 😉 U samom tekstu ima materijala za više posebnih priča koje zaslužuju da kao takve budu napisane i sačuvane od zaborava.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s