Sirenski sjaj afričkog sunca

“Kad sam otišao dolje za mene je to bila druga planeta. Pogotovo Zambija, to je ona prava divlja Afrika. Crvena zemlja, a kad oblake gledaš čini ti se da ih možeš dohvatiti rukom, koliko nisko stoje”. Tako je započeo priču Željo Babić, čovjek s kojim je Hodoljub jedno vrijeme imao čast da dijeli kancelariju.

Nebo nadohvat ruke

Nebo nadohvat ruke

–          Ujak moje žene je otišao dolje prije 35 godina. Ovdje nije bilo posla, on se sa suprugom spakovao i otišao. Naslijepo. Da zarade nekih para za neke dvije-tri godine pa da se vrate. Standardna priča. U to vrijeme u JAR je i dalje vladao teški aparthejd. Za bijelog čovjeka je bilo dovoljno samo da dođe i mogao je da bira komad zemlje. Trebalo je samo da tu živi i radi. On je uglavnom radio u rudnicima, prvo u Johanezburgu, a onda i u drugim zemljama, Zambija, Bocvana, Kongo, gdje god je bilo posla. Kod njih smo i išli.

Štand sa šeširima u Zambiji

Štand sa šeširima u Zambiji

Letjeli su Beograd – Atina – Lusaka. Prije nego što je došao u Lusaku, sam priznaje, nije previše istraživao o kakvom se gradu radi.

–      Jedna od prvih impresija pri slijetanju mi je bila na nevjerovatna vrućina, ali poslije par dana se navikneš to te mjere da ti počne odgovarati. Lakše ti je disati i podnosiš vrućinu, iako je napolju 40 stepeni. Mislio sam za Lusaku da je kao i svaki glavni grad, centar, da tu ima nešto posebno. Ali to je relativno manji grad, po meni, ništa naročito. U Lusaki ima dosta Srba. Tamo je nevjerovatno plodna zemlja, po nekim procjenama mogla bi da hrani trećinu Afrike, samo što niko neće da ide. Naravno, zadnjih godina su Kinezi to sve zaposjeli.
U Zambiju su stigli taman prije Nove godine. Nakon Lusake su išli su do Solvezija, mjesta blizu granice sa Kongom.

–      Dvadesetak kilometara van Lusake ima šuma, kažu da je Tito tamo posadio prvo drvo tokom svojih putovanja po Africi. Tamo je bio rudnik gdje je ženin ujak radio, pa da i to vidimo. Razdaljina je nekih 600 km. Na tih 600 km put je nevjerovatan, vidiš sa strane slamnate kućice, plemena i onda u po mraka vidiš na cesti čovjeka, ali nigdje ni naprijed ni nazad po sto kilometara nema ništa. Nema kućica, ničega. Kasnije sam saznao da ti ljudi iz jednog sela krenu i idu. Ali nemaju cilja. Ne idu kod nekoga, nekim poslom. Nego, jednostavno, krenu cestom, dok im ne dosadi, ili dok ne ogladne, kao Forest Gamp. Tako ljudi dolje žive. Znao sam uvijek da je dolje bijeda, ali dok ne odeš ne možeš da pojmiš to.
Tu se opet susreo sa brojnim kontradiktornostima afričke svakodnevice.

Nepodnošljiva težina postojanja

Nepodnošljiva težina postojanja

–          U Solveziju vlada teška neimaština. Prva slika koju vidiš je Barcley’s bank, jednu od najjačih engleskih banaka, koja je, u stvari, plavi limeni kontejner , a ispred kontejnera hoda gospođa sa „kalašnjikovim“. Gledaš taj centar grada, blato, ništa ni sa čim se ne slaže, tuga i jad. Ali, dva-tri kilometra iznad grada vidiš golf klub. Iz te neimaštine za koji minut dolaziš pred nevjerovatno luksuzni golf klub gdje je trava savršeno podšišana, crnci u bijelim odijelima, barovi, bazeni, neki Royal hotel. Neviđeni kontrast. I koliko sam shvatio, takva je Afrika. Nema sredine, bar je ja nisam vidio. I u tom Solveziju, koji nema ni 50.000 stanovnika, ja sam nabrojao 15 različitih crkava. Kako su misionari dolazili iz raznih zemalja, tako su ostavljali svoje crkve. Svi oni kao idu u crkve, ali isto tako plemenski vrač je broj jedan. Upoznao sam i par lokalaca. Sjećam se jednog Džordža iz ambasade. Radi mjesec dana za platu od, recimo, 150 dolara. Onda dobije platu i za jedan dan je potroši. Sljedeći dan dođe i traži pivo ili tako nešto. Žive od danas do sutra. Takav im je mentalitet.

Slamovi u Lusaki

Slamovi u Lusaki

Iako su ih svi upozoravali, oni se nisu vakcinisali i s tim nije bilo problema, ali je bila jedna malo neugodna situacija kad je poželio da je uradio drugačije.

–          Rečeno nam je da vakcija protiv malarije ne otklanja 100% mogućnost da ćeš je dobiti, samo kad prestane djelovati vakcina da bolest tada napreduje. Istina, kad je dobiješ treseš se ko prut dva dana, ali postoje lijekovi tako da to ne mora biti smrtonosna bolest. Ali, sjećam se, slavili smo Novu godinu u Solveziju i baš smo se ponapijali. Tamo baš ima dosta malarije. Imaju mreže na prozorima, baldahini na krevetima i sve ostalo, ali kako sam se napio zaspao sam nekako, ne znam ni sam kako. Probudio sam se ujutro počeo sam da se češem i vidim – dvije rupe na ruci. Mislim, je li zmija, pauk, ima svega tu, bili smo bukvalno u džungli. Ništa se meni ne dešava, ali samo očekujem kad će da se desi. Umislim da mi je utrnula ruka, pa se sav iščešem, ali bogu hvala, ništa mi nije bilo. Ali nije bilo nimalo prijatno.

Lav iz in di er

Lav iz in di er

Nakon toga su se vratili u Lusaku i otišli u Južnoafričku Republiku, u Johanezburg.

–          Prvi dan, čim sam došao u Johanezburg, imao sam neke svoje ideje gdje bih da idem i rekao sam svojim domaćinima: „Ajmo u Soweto!“ Oni su me zaprepašteno pogledali i upitali: „Ma gdje da ideš?!“

Soweto je, inače, jedno od predgrađa Johanezburga, skraćenica od South Western Townships, građenih da se u njih potrpaju crnci, koji su naravno radili ko crnci u rudnicima za našu bijelu braću. Soweto je jedno od tih predgrađa, napravljeno u blizini rudnika. Ali Soweto je imao nešto što druga predgrađa nisu imala. Tačnije, imao je nekoga. U Sowetu su godinama živjeli Nelson Mandela i Dezmond Tutu, dva najpoznatija borca protiv aparthejda, veoma blizu jedan drugog.

–          Kažu meni ovi moji: „Pa jesi li normalan?! Mi tamo ni autom ne smijemo otići!“ Inače, tih dana se dešavalo, a vjerujem da je tako i danas, da u centru dana stoje crnci na semaforima i drže neke đinđuve, balone, narukvice i prodaju ih. I tu ordiniraju. Ali kad shvate da je neko sam u autu, pogotovo žensko, razbiju prozor, vade pištolj i ako ne daš sve što imaš ode glava. Jedan naš čovjek što živi tamo mi je ispričao da mu se to par puta desilo. Jednom prilikom smo bili u nekom tržnom centru i prolazeći kroz podzemnu garažu nismo mogli da ne osjetimo sve te poglede na sebi. Osjećaš se ko krme u Teheranu. Nekako ne možeš da dočekaš da se sve to završi, stalno te gledaju.

Johanezburg

Johanezburg

A bilo je i drugih neobičnosti koje su mu zapale za oko.

–          Zanimljivo mi je bilo kakvi auti se voze. Svako malo prođe gof kec. Ali nov-novcat! Pa malo-malo, prođe tamić. Ja gledam, ne mogu da se načudim, pitam ljude šta je fazon, kažu mi, tu ima fabrika tih auta. Samo što se ne zove golf kec nego „city fox“.

Crkva Svetog Tome u Johanezburgu (kopija hrama iz Bosanskog Grahova)

Crkva Svetog Tome u Johanezburgu (kopija hrama iz Bosanskog Grahova)

Vidio sam i jako čudne pse, zovu ih burbuli. Nastali su ukrštanjem više vrsta pasa sa ciljem borbe protiv lavova i drugih grabljivaca. Nevjerovatno je kakve zube i kožu imaju. Dva takva mogu lava da savladaju. Koliko ja znam, zabranjen im je uvoz u Evropu.

Vidio sam albino crnca i ne znam zašto, ali bilo je jako gadno vidjeti to – bijelog crnca.

A tu su uvijek i neizbježni naši ljudi koji su što za vakta nesvrstanih što kasnije zbog rata i neimaštine pobjegli pa se nastanili na mogućim i nemogućim mjestima.

–          Čuo sam za jednog čovjeka u Zambiji i mislim da je negdje 2010. prestao putovati po cijeloj Africi sa crvenim Titovim pasošem. Kad sam bio u tom rudniku u Zambiji upoznao sam naših ljudi, mahom Srbijanaca, koji tamo rade godinama, ali ništa nisu uspjeli sa životom da urade, nisu stekli nekih para. Pitao sam ih onda zašto se nisu vratili kad imaju kuće u Srbiji, imaju žene, imaju djecu, a oni dolje. A on mi reče nešto što mi se jako urezalo u pamćenje. Jesmo mi bili malo popili, ali upravo zbog tog vjerujem da je bio iskren. Kaže on: „Ima nešto u ovom suncu, ne da mi da odem.“ I zaista mi se čini da ima nešto. Fascinantna je to zemlja, mravinjak veličine kuće, biljke, životinje, sve se to može vidjeti i na TV-u, ali kad vidiš uživo sasvim je drugačije.

Tračak duge, tračak nade

Tračak duge, tračak nade

Advertisements

4 mišljenja na „Sirenski sjaj afričkog sunca

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s