U Stambolu na Bosforu

Zlatni rog u sumrak

Zlatni rog u sumrak

Ovo je strašno velik grad i zato nema razloga da budeš sam u njemu, pjevao je Bajaga u mojoj glavi, a ja sam ipak bio sam u ovom gradu i polako gubio nadu da će stvari da se promijene. Kad si umoran i kad pada kiša, Istanbul djeluje kao ogromna pijaca gdje svi nešto prodaju, svi se deru, ali niko nikoga ne razumije. Vjetar nosi plastične kese, prodavci svega i svačega razvlače tezge i ćebad, prilaze ti klizećim startom i presijecaju odstupnicu, neki mračni tipovi ti se unose u lice i govore nešto nerazumljivo i ne djeluju baš prijateljski nastrojeni. Ali, šućur Alahu, ni kiša ni umor ne traju zauvijek, pa kad sjedneš negdje da malo dođeš sebi i popiješ čaj i ako si pored toga dovoljno srećan da sunce malo promoli lice, cijeli grad počinje da poprima drugačije obrise.

Nevjerovatno je koliko grad mijenja izgled kad padne kiša. Svaka sitnica dobije posebno značenje u slici grada koja ti se stvara u glavi, od svake kese na ulici u stanju si da izvedeš zaključak o mentalitetu ljudi i atmosferi grada, posegnućeš za nekim pogodnim i podobnim citatom koji će se nadovezati na to i tako će tvoje impresije dobiti neki sumnjiv legitimitet i čvršće obrise – ali nećeš biti u pravu. Jer to je samo prokleta kiša, a ti si meteoropata. Kiša će prestati, a ti ćeš doći do kraja Istiklal ulice, osjećaćeš se kao da te nosi neka brza rijeka – Vrbas ili Una, recimo – i doći ćeš do kraja, tamo do Tunela. Tunel je jedan od prvih evropskih metroa, a projektovao ga je ko drugi nego Švabo. Jer nama Balkancima izgleda uvijek treba neko drugi da donese napredak.

U prolazu

U prolazu

Naravno, ni Švabo ga nije projektovao iz altruizma već što je imao poslove, a to mu je olakšavalo posao. Ali uspio je da ubijedi sultana i ovaj mu je dao dozvolu da ga izgradi do Karakoja, tj. do Bosfora. I danas se kroz taj tunel saobraća i ostao je da služi kao spomenuik simbiozi preduzimljivosti, korisnosti i ljepote, one ljepote u srednjovjekovnom smislu o kojoj piše Toma Akvinski, gdje nešto mora biti i korisno da bi bilo lijepo. A izaći iz Tunela i doći do Bosfora u predvečerje pa onda uzeti trajekt da prijeđeš u Aziju, u Kadikoj, pa to je nešto najpametnije što čovjek može da uradi dok je u Istanbulu. Jer zalazak sunca u Istanbulu nigdje nije toliko lijep kao na Bosforu. I stvarno, koliko je mjesta na ovom bijelom dunjaluku gdje možeš da počneš gledati zalazak sunca na jednom kontinentu, a završiš na drugom prije nego što ono padne iza horizonta? Dok prelaziš Bosfor i u daljini gledaš horizont kako se spaja sa linijom grada koja u tom posebnom trenutku zaista izgleda kao na razglednicama možeš da naslutiš kako je Istanbul izgledao nekada, jer samo tri visoke poslovne zgrade kvare tu liniju horizonta, a ni njih nije teško ignorisati kao ni zvuk motora trajekta. Ako čovjek ima tu sreću da se nađe na Bosforu tokom zalaska sunca shvatiće da je scena dovoljno magična da te na trenutak baci u neki drugi vijek, a ti ćeš taj vijek da osjetiš na licu jer te vjetar i miris mora nose jednako kao i taj trajekt kojim prelaziš iz Evrope u Aziju. U Istanbulu se istok i zapad ljube svaki dan, na hiljadu načina. I čovjek, ako su mu zvijezde dovoljno naklonjene, može nekada da osjeti kako je to biti usred tog poljupca, u Stambolu na Bosforu.

Zalazak sunca između Evrope i Azije

Zalazak sunca između Evrope i Azije

Ni azijska strana nije sva ista. Tu je Kadikoj, gdje ima i klubova i dobrih kafana, ali tu je i Uskudar, gdje nema ništa. Uskudar je Erdoganov bastion, reče mi jedan momak kasnije. I nije to bilo teško shvatiti. Konzervativan dio grada sa jako puno džamija. Kad prijeđeš u Uskudar shvatiš da su žene pokrivenije, a muškarci brkatiji. Nigdje se kao u njemu ne može vidjeti drugo, orijentalno lice Istanbula.

Teško je definisati ljepotu Istanbula jer on nije jedan od onih gradova koji će te osvojiti fizičkom ljepotom svojih zgrada, širinom bulevara ili geometrijskom uređenošću parkova. Nije da nema lijepih zgrada, ima ih. Ali ima ih i razrušenih i nakaradno napravljenih i nekih koje vrijeđaju oko. Ali ima ih koje su i u svojoj razrušenosti lijepe. Istanbul nije lijep na taj zapadni način. Ima nešto u tom neskladu što ne boli, ne vrijeđa i smiruje. Kad sam se vratio slučajno sam naletio na jedan Andrićev citat koji mi je jednostavno i lijepo raspleo taj čvor koji nisam znao kako da izrazim. A rekao je Andrić ovo: „Teško je naći na Orijentu građevinu koja je cela lepa, čista, i kojoj se ništa ne bi moglo prigovoriti. Ali, s druge strane, ne postoji na Istoku građevina koja, ma kako oronula i zapuštena bila, nema bar pedalj zelene bašte, ili česmu žive vode, ili samo jednu jedinu saksiju sa pažljivo negovanim cvećem minđušice ili ruže mesečarke. Orijent je divno čudo i najveći užas, jer u njemu granica između smrti i života nije jasno određena, nego krivuda i treperi.”

Ljepota nesklada

Ljepota nesklada

Orhan Pamuk u svojoj knjizi “Istanbul” kaže da je melanholija osjećanje koje najviše karakteriše Istanbul i njegove stanovnike jer svakodnevno gledaju ruševine dva velika carstva. Na prvi pogled ovo izgleda kao besmislena tvrdnja, jer toliko je života u Istanbulu, ali postoje trenuci u kojima te to izgleda kao savršeno logično kada, na primjer, šetaš po Bešiktašu i u svim lokalima vidiš istu sliku na televizorima – vatricu u kaminu kako pucketa, da stvori neki osjećaj topline i intimnosti, šta li. I tada je teško oduprijeti se da te ne preplavi tuga.

Vrzmao sam se jednog dana po Sultanahmetu, htio sam da uđem u Aja Sofiju, ali je bila zatvorena taj dan pa sam samo legao na klupu i gledao u vedro nebo kao da imam sve vrijeme ovog svijeta. A onda se u jednom trenutku prolomio ezan sa Plave džamije i prizor je odjednom poprimio sasvim drugi oblik. Prostorno-vremenske granice kao da su počele da trepere i taj zvuk je bio toliko oštar, jak i prepun značenja da je u tom trenutku bilo moguće sve – samo ne ostati ravnodušan. Naviknut na neke rutinske ezane u Bosni potresao sam se suočen sa količinom emocija koja je izbijala iz ovoga. Strahopoštovanje i bogobojažljivost jednostavno nisu dovoljno jake riječi da opišu taj zvuk. Ne znam kako ni zašto, ali odjednom sam vidio maloazijske stepe i ratnički narod koji će za jako malo vremena da pokori sve oko sebe. Ne znam kako ni zašto, ali odjednom mi se sve to učinilo jako logičnim i lako shvatljivim. Ušao sam u Plavu džamiju i ne znam ni sam koliko sam unutra ostao gledajući ljude. Majku i ćerku iz Francuske. Neke kosooke pokrivene gospođe. Lokalne plećate momke kako ustaju nakon molitve, grle se i slikaju za Fejsbuk. Selfi u džamiji. Nije moglo da mi ne bude malo smiješno.

Aja Sofija

Aja Sofija

Kasnije tih dana uspio sam da upadnem i u Aja Sofiju. Kažu da je Justinijan, kada ju je napravio uzviknuo oduševljeno: „Solomone, nadmašio sam i tvoj hram!“ Aja Sofija je veća u pričama nego u stvarnosti. Istina je da je Hram Svetog Save na Vračaru gotovo dvadeset metara širi i viši od nje. Ali Aja Sofija je građena prije 1500 godina, a to je ipak nešto. Mogao bi čovjek o Aja Sofiji knjigu čitavu da napiše, na primjer, kako je rođena praktično iz pokušaja državnog udara, takozvane pobune Nika, kada je prvobitna građevina oštećena. Tada je Justinijan u jednom danu uz podršku svoje žene, carice Teodore, pobio oko 30.000 ljudi. A onda je napravio najveću crkvu na svijetu da u istoriju uđe kao zadužbinar, a ne kao krvolok. Ali ono što se meni najviše svidjelo u Aja Sofiji nije toliko boja njene fasade sa svim nijansama istorijske patine niti ta fascinantna kupola ni mozaici ili natpisi na arapskom iz vremena kada je ona bila džamija već jedna najobičnija mačka.

Slojevi civilizacija u Aja Sofiji

Slojevi civilizacija u Aja Sofiji

Dok su turisti slušali vodiče kako im na slabom engleskom objašnjavaju šta je tu i kada bilo odnekuda se pojavila jedna mačka i nonšalantno prošla kraj njih krajnje nezainteresovana i za vizantijsku epohu i za islamsku kaligrafiju. Mačka je tu bila domaća, shvatio sam to jer se niko od čuvara nije na nju obazirao, a nije bila ni jedina. Uskoro se pojavila još jedna. Te mačke su unijele dah života u tu dosadnu scenu gdje smoreni vodiči objašnjavaju naizgled zainteresovanim turistima istoriju mjesta. Ljudi su otišli u drugom pravcu, a ja sam mačku vukao za rep u po Aja Sofije pokazujući na svom primjeru kako da čovjek ostane nezreo i kad nabije dvadeset i šest godina u guzicu.

Istanbul će čovjeka osvojiti silinom života koji izbija iz svake njegove pore. Kada uđeš u Istiklal ulicu i kada se ponese ta rijeka ljudi shvatiš koliko je u stvari Istanbul veliki grad. Onda skreneš u neku od brojnih čajdžinica i kafana i shvatiš da se svi zvukovi pretapaju u jedan veliki žamor koji je na neki čudan način umirujući. Prva stvar što čovjeku upadne u oči kad dođe u Istanbul je to koliko malo Turci piju kafu, a koliko puno čaj. Upada u oči i da Turci uopšte ne puše ko Turci.

Neuhvatljivi žar života

Neuhvatljivi žar života

Zvanični podaci govore da Istanbul ima 14 miliona stanovnika, ali lokalci se nikako neće složiti s tim. Neki tvrde da ima i do 20 miliona. Teško je reći. Ali kad autobus izađe na autoput koji vodi dalje prema Aziji i kad vidiš bukvalno hiljade zgrada načičkanih jednu pored druge ne možeš da se ne zapitaš kako je zaboga organizovan život u tim džematima. Ili na koliko tih zgradurina dolazi jedna džamija?

O istoriji Istanbula su napisane i pisaće se mnoge knjige jer dvije hiljade godina istorije grada nudi i više nego što čovjek može da upije. Ali Istanbul i dalje ispisuje istoriju i zadnji put je veliki rez urezao u maju 2013. godine, kada su izbili protesti protiv uništavanja Gezi parka. Tad su Turci još jednom pokazači za šta su sposobni.

Gezi park se naslanja na Taksim, a Taksim je centar evropskog dijela Istanbula. Niti je Taksim pretjerano lijep trg, niti je Gezi veliki i uređeni park, ali je ipak zadnja linija odbrane protiv nadirućeg naleta novih zgrada koje gradska vlast gradi u saradnji sa tajkunima bliskim Erdoganu. Kada se pogleda satelitski snimak vidi se da je Gezi zadnji park u tom dijelu grada. “Da dođe do zemljotresa, mi ne bismo imali gdje da se sklonemo!” – kaže mi prijatelj koji je bio aktivan učesnik tih demonstracija i to danas ističe kao jedan od najljepših perioda svog života, prije svega jer su ljudi pokazali nevjerovatnu solidarnost i jer su najrazličitije grupe stale jedna uz drugu u odbranu tog parka.

Golubovi na Taksimu

Golubovi na Taksimu

Sve je počelo kada su vlasti odlučile da sravne taj park za zemljom bez odgovarajućih građeviskih dozvola. Počeli su radovi i tu se pojavilo par dekica – arhitekata i profesora koji su nekako došlo do saznanja šta se radi i rekli su radnicima da je to što rade ilegalno. Vlast je na njih poslala policiju koja ih je suzavcem otjerala. To je izazvalo bijes ljudi, jer to nisu bili nikakvi radikalni aktivisti Grinpisa, već gomila starijih ljudi koja je na najjednostavniji mogući način pokušala da se ljudima ukaže da se krši zakon. To je bila iskra koja je zapalila veću vatru. Svakog dana bi se skupljalo sve više i više ljudi. Sve je buknulo kada je policija jednom upala u park u pet ujutro da rastjera mirne demonstrante. Onda su svi krenuli u park, a policija je svaki put bila sve brutalnija i brutalnija.

“Možeš li da vjeruješ da je policija za tri dana protesta protiv demonstranata upotrijebila suzavca onoliko koliko sve policije Evrope upotrijebe za godinu dana?!“ – reče mi drug.

Vlast je bila uporna u namjeri da presiječe dotok demonstranata, pa je tako naprasno ukinula gradski saobraćaj iz udaljenih dijelova Istanbula do centra, ali to njih nije spriječilo. “Ljudi su pješke išli iz Kadikoja do Taksima samo da bi bili tamo!” – sa nevjerovatnim žarom i sjajem u očima mi priča on kako se sve odvijalo. Policija je uspjela da istjera demonstrante iz Gezi parka i sa Taksima i “kornjače” su blokirale pristup. Ali se onda iznenada pojavila nevjerovatna sila i riješila stvar. Taj deus ex machina bili su navijači Bešiktaša, izrazito politički aktivni. Drugi domaćin koji me ugostio baš u Bešiktašu rekao mi je da oni često na utakmicama skandiraju protiv Erdoganove vlade, a onda državna televizija te snimke prigušuje, kao da se ne čuju.

Ostaci nekog drugog Istanbula u Bešiktašu

Ostaci nekog drugog Istanbula u Bešiktašu

Navijači su, po prirodi zanata, naviknuti na suzavac i ne smeta im toliko kao “običnim” demonstrantima. Oni su imali marame natopljene vodom, ali bitnije od marama je što su imali sprejeve. Približili su se specijalcima i crnim sprejevima im obojili gas-maske, tako da više ništa nisu mogli da vide, morali su da ih skinu i tako su ostali bez prednosti. Nakon što su se navijači probili na Taksim i ostali demonstranti su stigli i više se nisu povlačili odatle. Onda je vlast krenula sa ubacivanjem zle krvi u cilju razbijanja jedinstva demonstranata.
Erdogan je optužio demonstrante da su u jednoj džamiji u Eminonuu pili alkohol i da su napali i obeščastili jednu pokrivenu ženu. Objavili su i neki snimak na kojem se to kao vidi, a u stvari se ne vidi ništa jer se kamera stalno trese. Onda su pritisnuli imama te džamije da potvrdi te iskaze, ali je on rekao: “Ja sam Božji čovjek, ne mogu lagati i reći da sam vidio nešto što nisam.” Ispitivali su ga šest sati, a on se držao toga što je rekao. Na kraju su ga sa porodicom prebacili na službu u jednu udaljenu provinciju. I još šest puta tokom godine. Da ostali nauče lekciju. Ni tu nije bio kraj. Erdogan je jednog dana, planirajući “konačno rješenje”, u skladu sa svojom retorikom pozvao turske majke da svoju djecu sklone sa trga jer će se tamo povrijediti, aludirajući na policiju i njen završni udar. Ali nije računao da će te iste majke doći i ostati na trgu sa djecom. Na kraju, vlast je odustala od rušenja parka i građenja zgrade. Nažalost, u toj borbi živote je izgubilo šest mladih ljudi i nema toga što ih može vratiti. Ništa nije vrijedno toga. Ali vlast, takva kakva jeste, našla bi neki drugi povod za sukobe da nije bilo tog jebenog parka. Narod bi se prije ili kasnije digao. Turci su tu pokazali da mogu da djeluju zajednički, a da se ne glože kao rogovi u vreći. A veliki su narodi koji to mogu da urade.

Advertisements

3 mišljenja na „U Stambolu na Bosforu

    • Hvala ti puno 🙂 Nažalost, u zadnje vrijeme ne samo da nemam vremena da pišem već ni blog ne stižem da otvorim pa tek sad vidim ovaj komentar 🙂

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s