Pokušaji obeshrabrenja (da se preda pisanju)

Prije tri godine moj dragi profesor Capasso mi je dao da prevedem jedan tekst/pismo/uputstvo italijanskog pisca Erija de Luke nekom mladom piscu koji mu se obratio za savjet. U te tri godine sam i zaboravio na njega. U međuvremenu je i moja malenkost objavila svoju prvu, a vjerovatno i jedinu knjigu i iz nekog čudnog razloga sjetio sam se ovog teksta. Odmah sam shvatio da sam prekršio bar 4-5 njegovih savjeta, ali to nije toliko ni bitno. Objavljujem ga ovdje jer je toliko predivnih metafora koje porede pisanje sa putovanjem.  Putovanje kroz prostor, kroz vrijeme, izgnanstvo, lutanje i spasenje.  Sve je tu.

****

Pisac prima pisma. Prije su bila u zatvorenoj koverti i sa markicom, sada na osvjetljenom ekrančiću, i idu hitro, ali preskaču propisane udaljenosti. Pismo se piše iz daljine i iz jednog drugog trenutka, a u stvari, čudo brzine razmjene nas obmanjuje i uvjerava u suprotno. Čini da vjerujemo da smo iza rešetke koja razdvaja dva dijela jedne konfesije. U stvari, pismo može da ide i pješke i polako, spajajući dvije tačke koracima.

Dvadeseti vijek je bio prilagođen kratkim spisima. Njegova najveća iskustva su bile emigracije i zatvori, koji su ispraznili nacije i narode više i gore od dva svjetska rata. Potreba za napisanim se zato koncentrisala u u kratke radove. Dvadeseti vijek, iz kojeg potičem, najbolje se izrazio pismima i pjesmama.

Otkad sam pisac, od prve objavljene knjige, većina onog što sam napisao je otišla na pisma. Ne čuvam drugi primjerak, niti ih čitam prije nego što ih pošaljem. To je dopisivanje, plod neposrednosti koja se ne ispravlja. Pripadaju pošiljaocu. Ovdje odgovaram na pismo jedne mlade osobe koja mi traži sud u vezi sa sopstvenim porivom za pisanjem. Njoj se obraćam, koja mi je pisala uzalud, i koja će uprkos svemu, nastaviti tako da radi.
Ne šalji svoja djela piscima. Ne šalju se cipele koje sam napraviš obućarima da bi ih probali. Ne šalje se u slastičarnicu da ga okuse slatkiš napravljen u kući. Postati piscem, predati se tom zadatku, definitivnom ili privremenom, ne dolazi iz kontakta sa drugim piscima. To je slijepa ulica, a ne ranžiranje.

Izdavačke kuće su rupe po mjeri udarene bilijarske kugle. Ako te odbiju, izgube primjerak, pristojno ignorišu, ne pribjegavaj laskanjima onog koji će pristati da te objavi, ali o tvom trošku. Neće učiniti ništa od obećanog, kancelarija za štampu i distribuciju će ti se obratiti za manje od godinu dana sa pitanjem da li namjeravaš da otkupiš neprodane primjerke jer će ih inače isjeći. Radije pronađi štampariju, odštampaj stotinak kopija i podijeli ih prijateljima. I posij ih. Možda nađeš nekog knjižara koji će prihvatiti da drži neko vrijeme tvoju knjigu u izlogu, može i samo jedan knjižar iz tvog grada, ali jedan od onih stare škole.

Postati piscem nije put izdijeljen tačkicama: spojiš ih i pojavi se slika. Kao i u drugim dobrim ljudskim djelatnostima radi se o tome da prihvatiš cik-cak, da budeš u pustinji. Ako pokušaš da slijediš četrdeset i dva stajališta Izrailjeva nakon izlaska iz ropstva u Egiptu, otkrićeš stalno krivudanje koje daleko odudara od cilja. To je hod onog ko je izgubio put do kuće nemajući neki drugi.

Bar je Jevrejima dato na znanje da se radi o potpomognutom lutanju, opskrbljenom hranom s neba, na kraju kojeg se, četrdeset godina kasnije, nalazi odredište. Ali onaj koji čitav svoj prtljag trpa u fišek pisanja mora poći na put bez ijednog znaka pomoći. Pisanje je poziv koji prije svega predviđa odustajanje od svakog drugog oblika izražavanja, od dodira sa daljine. To je izolacija, disciplina unutrašnje tišine, čak i unutar gomile. Ko piše, ima ispred sebe jednu umjerenu širinu praznine, na linije, kvadratiće ili tastere. Ne mora je ispuniti, mora je nastaniti.

Nemoj imati vrhovne učitelje. Možeš se diviti pisanju nekog drugog, meni se to desilo s Borhesom, koji je učinio da zaprskaju iskre smisla od trenja imenice sa pridjevom. Ali, poslije moraš da se otreseš toga da bi nastavio sa pisanjem. Ako čitaš neku knjigu, čitaj je kao čitalac, ne kao kolega pisac. Inače ti se može desiti ono što opisuje Robert Valser poslije čitanja Dikensa. Očaj što počinješ da pišeš nakon njega. On je bio očajan jer je čitao Dikensa kao pisac, znajući da nikad neće moći ispisati te stranice kao on. Ali to je logično, jer je Dikens na polju svog pripovijedanja na kojem briljira i ako kročiš na njega to mora biti posjeta, kao čitalac, ne kao neko ko se poredi sa autorem. Pročitaj kamion knjiga, kao što je radio i još uvijek radi moj prijatelj pisac iz Erta Mauro Korona, gorštak i samouki pripovjedač, pročitaj ih kao čitalac, bez primisli o poređenju između onoga što listaš i tvojih stranica.

Ne preporučujem tečajeve pisanja. Postoje i drugi načini, manje skupi, da se vježba poniznost učenja. Vrijedni učenik nekog hasida, što je titula koju su nosili mudri Jevreji iz Istočne Evrope, bio bi poslan da krene na “oprihten goles“, dobrovoljno izgnanstvo. U usamljenom lutanju, daleko od biblioteka i škola, sa stalnim i svakodnevnim rizikom da se posustane, potroši, dolazi usavršavanje ili slom. Staza pisca je ova skromna opasnost, prihvaćena bez uslova. Na moru ne postoje krčme.

Ne preporučujem tečajeve pisanja, ali pozivam da se nauči neki strani jezik. To je iskustvo koje sam probao da bih slijedio pjesnike u njihovim brlozima. Bio sam dirnut od divljenja, osjećanja koje mora biti neprelazno: diviti se bez i najmanje primisli da se bude kao neko, bez i najmanje mogućnosti da se stvori poređenje, čak i negativno, između osobe ili djela kojem se divim i mene samog.

Divljenje je suprotnost zavisti, koja je prelazna, koja ima potrebu da se bude kao neko, ili na nečijem mjestu. Zavist je dioptrijska greška, ignoriše udaljenost, daje iluziju da se nešto nalazi na dohvat ruke. Divio sam se pjesnicima i slijedio sam ih u njihovim jezicima. Posvetio sam se tome da ih prevedem za sebe, ojačavajući tako moj italijanski vokabular, dižući ga na temperaturu preciznosti. Čak i ako su bili prevedeni bolje stotinu puta, želio sam svejedno zainatiti se u nekoj svojoj vjernosti originalu. Ova praksa divljenja je poboljšala moj jezik. Nisam to znao prije, prepoznao sam to tek kasnije i zbog tog preporučujem to iskustvo. Pozivam te da učiš neki drugi jezik da produbiš svoj italijanski disciplinom prevođenja, pod impulsom divljenja.

Plodne su čak i greške, nesporazumi u koje ćeš upasti. Njemački pjesnik Hajnrih Hajne pripovijeda o jednom svojom iskustvu kada je kao mladić učio francuski. Profesor ga je pitao kako se prevodi riječ “glaube“ (vjera), a on misli, ne može da se sjeti i na kraju, umjesto “foi“, kaže“credit“ (zajam). Razred počne da se smije, nastavnik ga prekorijeva. Od tog trenutka, zaključuje Hajne, neponovljivo se pokvario njegov odnos sa religijom. Ali, meni se njegova greška sviđa. Vjera, vidio sam to kod onih koji je nastanjuju, jeste jedan stalni zahtjev božanstvu da bude tu, prisutan u svakodnevnom životu. Vjerujući je onaj koji, prema glagolskom prilogu sadašnjem, stalno obnavlja svoj čin vjere, zato što ga stalno stavlja u pitanje. Vjera je obnovljeno potraživanje zajma u sudaru s božanstvom. Bila je potrebna Hajneova greška da mi se to ukaže. U prevođenju se često dešavaju iznenadni sudari u riječi koje tako uvećavaju svoju energiju.

Markos Ana je proveo dvadeset i dvije godine u zatvoru pod Frankom, nakon Španskog građanskog rata. Mučen, osuđen na smrt, što mu je poslije bilo preinačeno u doživotni zatvor, nakon smrti diktatora je izašao. U zatvoru je naučio da piše stihove. Postao je poznat još prije nego što je bio oslobođen. Rekao je da mu je najteži period bilo privikavanje na prostor. Horizont mu je stvarao mučninu i vrtoglavicu.

Kao pjesnik upoznao je najslavnijeg španskog pjesnika, Nobelom nagrađenog Migela Anhela Asturijasa. Pričali su o poeziji i Markos Ana prenosi jedan dio tog razgovora. Asturijas mu reče da kad bi mu u nekom stihu naišao previše jednostavan pridjev on bi u rječniku tražio neki dragocjeniji. Markos mu reče da on radi obrnuto, kada mu se čini da njegova riječ nija najjednostavnija moguća, on traži u rječniku još opštiji termin.

Nadam se da nećeš tu uzvišenu knjigu listati ni iz jednog od ta dva razloga. Otvori rječnik svog jezika zbog njegove ljepote, zbog taloga priča sadržanih u ama baš svakoj riječi. Pročitaj jednu stranicu i vidjećeš kako izranjaju misli, priče i sjećanja. Nadam se da nećeš kopati po njemu kao istraživač po rudniku, tražeći samo jednu stvar, već kao neko ko prelazi polje i čita vrevu živih vrsta.

Ne piši piscima, piši ljudima, ženama, piši pisma osobama, ne njihovim profesijama. Piši pisma koja ćeš zaboraviti, koja će biti bačena u kantu, ostavljena bez odgovora. Piši ih ne očekujući njihovo primanje. Ona su nužna škola. Želiš i moraš zainteresovati ono ime i prezime ispisano na koverti. Ta adresa je tvoja proba ispita koji čeka jednog pisca. Ne piši piscima, piši njihovim životima. Piši naslijepo, neka tvoje pismo bude meduza u struji koja će se nasukati na plažu. Pismo je meduza u potrazi za nježnostima. Znaš odranije da će primalac pokušati da ga izbjegne.
Posmatraj svoju stranicu kao slijed koraka na planini gdje je smrtno rizičan rub greške. Slogovi su koraci po malim osloncima, na njih moraš rasporediti teret rečenice, glasa. Koristi tačku, zarez, dvotačku, navodnike, uvlačenje retka. Devetnaesti vijek je mnogo koristio uzvičnik, dvadeseti slabo, ja sam ga ukinuo iz svojih redova, ali to nije pravilo, više je uzdržavanje. Moraju mi biti dovoljne samo riječi da izazovu uzvičnik u onome ko ih čita, mora ga staviti on ako ga osjeti, inače mi se čini kao emocija izazvana na vještački način, kao natpis “aplauz“ u emisijama.
Učini da na tvoje pisanje utiče žulj izvornog dijalekta. Italijanski, više nego iz starih jezika, potiče iz jedne amazonije dijalekata razbacanih po stotinima varoši, podijeljenih na hiljadu nijansi, dijalekata koji su ostali vijekovima nesavladivi. Italijanski je sliv narječja ponosnih i ljubomornih na sopstveni vokabular, na naglasak neponovljiv od stranaca. Jezici se mogu naučiti, ne i dijalekti.

Najbolja poezija stvorena na našoj teritoriji je bila dijalekatska, od “Božanstvene komedije“ pa nadalje. Neka tvoje pisanje pati od porijekla iz jednog od stotinu naših vokabulara i naglasaka. Neka pati, neka bude njime otežano, ne mora nikome da se svidi. Mora se osjetiti udaljenost onog ko je emigrant u italijanskom jeziku, koji je stigao tek kao drugi u tvoj otorinolaringološki aparat. Neka tvoje italijansko pisanje bude dužnik dijalektu, neka bude dijete majke seljanke i neka se osjeća u italijanskom kao gost. Mora se osjetiti deseti dio jednog odustajanja i jednog prilagođavanja.

Nema ničeg svetog u pisanju. Ako ikad osjetiš iskušenje, otresi se i potisni sa svoje stranice oreol. U rudniku oreol oko čeone lampe označava prisustvo rudničkog gasa koji eksplodira u slučaju akumulacije. Kada se naduva iskušenje uzvišenosti i liturgije u tvom pisanju obrati pažnju na svijetloplavi obris tog oreola koji upozorava na opasnost. Bježi sa te stranice.

Onaj oko glava svetaca za Mikelanđela je bio prava migrena i nema ga nijednog na krovu Sikstinske kapele. Nisu se sviđali čak ni Leonardu. Kada su mu fratri prema ugovoru naredili da ga stavi, nacrao je jednu tananu uljanu nit oko ramena vitke djevojka među stijenama.
Ispričaću ti šta je to, u stvari, sveto pisanje. Iskoristiću neko od pravila “sofera“, prepisivača starohebrejskih liturgijskih tekstova.
Ne mora razumjeti ono što piše već se mora koncentrisati na svaki pojedini znak što ga prepisuje. Zato piše riječ obrnutim redom, kreće od kraja retka i onda ide unazad. Dok to radi mora računati broj slova; sveti pisar je računovođa. Najmanja greška poništava stranicu. Ne prelazi u novi red prekidajući riječ, češće produži više jedno slovo zato što ne smije biti praznih prostora.

Nikakav metalni vrh nije dozvoljen: ili trska ili ptičje pero.
Ne piše po papiru već po pergamentu, koji je štavljena koža.
Piše samo po mesnatoj strani, nikad po kožnoj.
Prije nego što se da na posao okupa se i čita molitve.
Ovo je način svetog pisanja, razumije se da to nije naš slučaj.
David, kralj Izraela, on može napisati: “Duh Gospodnji govori preko mene.“ (2. Samuilova, 23,2). David osjeća u svojoj nutrini rađanje vjetra, prepoznaje da je to energija Gospodnja. Osjeća ga kako priča u njegovom tijelu, “preko mene“. On ima fizičko iskustvo svetog pisanja. Njegova utroba je dirnuta, njegova nutrina je postala okrilje koje prima riječi vjetra. Jedini oblik trudnoće povjeren muškom rodu je ona sveta: nositi u tijelu božanski govor.

David nastavlja svoj opis: “I besjeda njegova bi na mojem jeziku“. Božanska riječ se digla od utrobe preko grla do jezika koji je izgovara, ali i probava. Ima ukus mane, jela nepoznatog čak i najplemenitijim kuvarima. Rečenica izniče riječ po riječ, po diktatu. Očigledno da možemo isključiti ovo iskustvo iz našeg petljanja sa redovima i rečenicama.

Naša inspiracije je endokrinološke prirode, ako već nije stimulisana vanjskim supstancama. Na primjer, alkoholom: ima pisaca koji ga moraju uzeti da bi se dali na posao. Nije moj slučaj, meni je dovoljna kafa ako pišem nakon buđenja ili prazan stomak, ako radim nešto kasnije.
Jedanput sam preveo stih iz jednog psalma na drugačiji način nego što je bilo u verzijama u opticaju. Odnosi se na hod Jevreja kroz pustinju: “Razastre im oblak kao tepih“ (105,39). Druge verzije navode da im razastre oblak da ih pokrije. Razumno je, ali drugačije. Oblak koji se razvuče između zemlje i sunca nije tu da bude suncobran. U izduženoj je formi i širi po zemlji sjenku tepiha: hodaće po njemu. U beskonačnoj širini pustinje hitno je potrebno znati gdje ideš. Oblak razastrt po zemlji pokazuje pravac.

To radi sveto pisanje: obezbjeđuje pravac putovanju. Ne nudi sklonište, naprotiv, izlaže opasnosti u pustinji, ne štiti, već orijentiše rasute. Književno pisanje, naprotiv, daje zaštitu. U teškim uslovima nudi čitaocu zaklon.

Jedan ruski Jevrej, Izrailj Meter, napisao je pripovijetku “Peti ugao“. Batinajući ga u ćeliji, žandarmi su njime udarali o zemlju urlajući da potraži peti ugao sobe. Tamo ga nije bilo, ali postoji zaklon gdje se ne osjete udarci. Postoji, i to je književnost. Nije to sveto djelo, ne uči te pravcu propisanom od strane božanstva, nije oblak razastrt kao tepih. To je ispupčenje ispod kojeg možeš zaštiti svoj život od pljuska udaraca. Nisu svete stvari što ćeš ih napisati, ali svejedno moraš znati da će mnogo poslužiti nekome za nešto, praveći mu društvo unutar uzdaha. Nema ničega svetog u književnom stvaranju, ali ima društvene odgovornosti.

Traže od pisca da se izjasni o stvarima uzvišenim ili uzaludnim, da zauzme javnu poziciju. Nije to njegov zadatak. Njegova glavna odgovornost je da piše što može bolje svoje priče. Van ovog ostaje samo jedno područje njegovog djelovanja: pravo na riječ. Braniti ga gdje nedostaje, gdje se unazadilo. Braniti ga, ali ne samo kolegama piscima, već svima, nijemima i nepismenima takođe. Braniti pravo na riječ jednom zatvoreniku, protivniku, poraženom. To je njegovo okruženje.

Ipak, čuo sam pisce kako naređuju nekima, njima lično nepoželjnim, da ćute, ljudima možda satjeranim u uslove kulturne inferiornosti. Ovo je bogohuljenje protiv riječi, ko je negira drugome, odriče se i sam prava na nju. Ko želi ućutkati drugoga radi posao prigušivača, koji je produžetak vatrenog oružja. Građanski zadatak jednog obućara, osim da pravi dobro svoje cipele, morao bi se sastojati u tome da traži pravo za sve da sa jednim parom cipela na nogama hodaju gradskim ulicama. Mučno je kad obućar naređuje nekom svom protivniku da hoda bos.

Kud god išlo tvoje pisanje, bilo traženo ili nepoznato, brani svakome bravo na njega. I ako te to bude koštalo, veselo plati cijenu, pisac si i imaš građansku odgovornost slobode javnog izražavanja.

Čujem često kako se u diskusijama ponavlja rečenica: “Stidi se“. Radim to, stidim se svakog dana i trebao bih raditi to mnogo češće. To je dobar način lične higijene, drži nerve na uzbuni, preuređuje misli. Ako mi se desi da primim poziv da se stidim, rado ga primim i želim drugome isto. Dobro je stidjeti se. Ali, ne puštaj glatko da prođe naredba ćutnje, koja odriče pravo na riječ. Bori se svuda protiv cenzure, budi dobar obućar i brani pravo slobodnog hoda. Neka ovo bude sveto za tebe: slobodna riječ napisana, izrečena, otpjevana, odglumljena, na svakom javnom mjestu.

Pisac mora zasaditi bar jedno drvo. Pisac troši drvo, pulpu od koje se proizvodi papir. Svaka objavljena priča ima predgovor napisan motorkom. Stranice su bile listovi. Prije nego od inspiracije, one potiču od sinteze hlorofila, svjetla, limfe. Pisac mora vratiti svijetu drveće. Imam tu udobnost da živim na selu i sve drveće na mojoj zemlji ja sam posadio. Rastu i šire po zemlji granati pokrivač. Obezbjedio sam sjenku. Ovo ću moći odgovoriti o sebi, ovo je, na kraju računa, najbolji proizvod mog vremena. Obezbjedio sam sjenku.

Carmina non dant panem, pjesma ne daje hljeba. Ali je civilizovano vrijeme u kojem pjesnici živi od prodaje svojih stihova. Bilo je tako par puta na svijetu, na primjer, u staroj Grčkoj, u Rusiji i u Napulju između devetnaestog i dvadesetog vijeka. U Napulju su se pjesnici morali udruživati sa muzičarima, proizvodeći pjesme otporne na habanje. Civilizovano je vrijeme u kojem carmina dant panem. Nije to slučaj danas. Veselo očajavaj što ne živiš od svog pisanja. Ne stidi se nikakvog zanata koji radiš da preživiš, ako za nadoknadu i iskupljenje imaš koji sat za pisanje.

Veći dio dana i treba ostaviti da ode po svojoj potrebi, bez jeda, u neplaćeno rasipanje. Otkup je dostignuta stranica. Ne budi nametljiv sreći, ona ili dolazi ili ne, bez molitve, uprkos nestrpljivosti. Nebrojeno puta ćeš pasti, zbog nedostatka ili viška. Očajavaćeš da se nalaziš u svom pisanju. Tačan je Borhesov preduslov: “Ko stiže iz takve daljine da se ne nada da će stići.“ Iz takve daljine: ali odakle, koliku udaljenost zahtijeva pisanje? Dolazi iz serpentine tvog kičmenog stuba, iz jednog sjećanja krila, iz otkinutog repa, dolazi iz bivaka oko vatri pisanje koje na kraju izvire iz prstiju nakon što je u tijelu prešlo sve stanice civilizacije. Dolazi iz slušanja priča onih koji su se teturali zbog alkohola i uzdaha, iz glasova staraca koji su stigli do svoje posljednje sobe. Dolazi iz bijelih noći i sluginskih dana, dolazi iz isključenja, iz jednog lista sa ulice. Pisanje je trljanje distance iznad lista papira.

Ne treba ti talenat, to je lažno svjetlucanje koje zasljepljuje narcizam koji svako od nas nosi na palubi. Daje iluziju da ti obezbjeđuje prečicu do dara, a ustvari je prepreka ako sve ide kako treba, ako ne, onda je šaht pod nogama.Talenat je neprijatelj tvrdoglavosti, jedine potrebne discipline. Tvrdoglavost je podvrsta postojanosti, vrline koju nisam imao.
Suzbijaj u tijelu u svako doba pustošno izrastanje korova talenta. Čini da povjeruješ da si obdaren nekakvim mirazom, ali to je kožica koju treba obrezivati svaki put kad proviri. Jer izrasta iznova, ohol i varljiv. Markira karte i obmanjuje te. To je lažni novac, prvi talenat Svetog Franje Asiškog je bilo oružje. Bježi daleko od onog ko ti priznaje talenat, neka za tebe to bude neugodna optužba koju ćeš iskreno negirati.

Ovo pismo ti ne ukazuje na pravac i ne obezbjeđuje ti opremu. Ovo je jedan pokušaj obeshrabrenja da se predaš pisanju. Može biti smrtonosno pražnjenje za nesigurnog ili ćorak za tvrdoglavog. I ako te obeshrabri bar malo, izvinjavam se što nisam mogao više.

Eri de Luka
(prevod Boris Maksimović)