Jedan dan u Trstu

Piazza Unità d'Italia

Piazza Unità d’Italia

Dvaput sam bio u Trstu. Prvi put na svoj rođendan prije nekoliko godina. Jedne večeri sam sreo profesora koji mi je rekao da ujutro ide u Trst. U pet ujutro, ne mamuran već i dalje poprilično pijan i ekstatičan, bio sam u autu s njim. To sam shvatio kao rođendanski poklon od Boga lično. Kad su me pitali gdje idem rekao sam da idem po farmerke, iako oko Ponte Rosso odavno više nema buvljaka, ali ima bakuta koje idu u šverc-ture i na granici, naravno, nemaju ništa da prijave.  Drugi put sam bio jednog decembarskog dana, hodao sam glavnim trgom što gleda na more i razmišljao šta kog vraga radim sa svojim životom. Došao sam da bih na licu mjesta ispitao sve opcije za master iz prevođenja na Scuola superiore per interpreti e traduttori, da vidim cijene iznajmljivanja stanova, razmišljao sam gdje da nađem pare, kako da se zaposlim i osjećao kako mi koža postaje tijesna, kako mi skače pritisak zbog previše misli po kubnom centimetru mozga. Htio sam na trenutak da budem neko drugi, neko bez toliko sumnji u sebe. Ne baš kao divni lokalni pjesnik Gianluca Paciucci, kod kojeg sam bio tog dana, jer pjesnici, bar oni dobri, uvijek sumnjaju u sebe, već, recimo, neki lokalni fašista koji mu prijeti zbog njegovih ljevičarskih stavova, koji je kao i svi drugi fašisti u sve siguran, koji mrzi Slovence, ali zato ima odlične veze sa srpskim fašistima.

Osama na trgu

Osama na trgu

A onda sam nekako digao glavu, hladan vjetar je duvao s mora, a ja sam se sjetio da sam u tom posebnom gradu, na glavnom trgu, da, ako ništa drugo, bar tečno govorim italijanski i da se ne osjećam kao potpuni stranac, pa sam otišao u jedan mali bar i uradio ono što kući nikada ne radim – otišao za šank i popio kafu brzinski, u tri gutljaja, onako po italijanski, a ne sa orijentalnom sporošću, kako to inače radim. Preletio sam očima preko nasova novina, Italijani su se pitali zašto nam ti prokleti Srbi daju praktično za džaba koncesije za hidroelektrane na Drini, razmijenio sa konobaricom neke „kortezije“ i žurno izašao, kao čovjek koji zna kuda ide. Nisam baš znao kuda idem, ali sam bio u Trstu, espresso je učinio svoje i život mi je nekako opet ličio više na voz koji ide dobrim šinama nego na kuglicu za fliper koju udara ko stigne.

Eto, tog se sjećam iz Trsta.
Master nisam upisao.  O Rilkeu, Džojsu , Zvevu, o Sudbini i komentarima, o jugoslovenskoj mitologiji i italijanskoj svakodnevici, Hramu Svetog Spiridona – neki drugi put.

Trieste

Trieste

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s