Povratak od Iberijskog preko Skandinavskog do Balkanskog poluostrva (IV dio)

Malaga

Malaga, luka

Najčudniji su oni momenti na putovanju kad te na nekom mjestu gdje nikad nisi ni sanjao da ćeš biti spopadne želja da se vratiš kući. Nije to nostalgija, to je ono što bi Amerikanci nazvali homesickness. Sjediš na obali mora na samom jugu Evrope, da malo više možeš skočiti uvis vidio bi Maroko. I umjesto da gledaš prekookeanske brodove i kuješ planove kako da se na njih ukrcaš ti razmišljaš gdje bi mogao naći teleport da se vratiš kući. Nedostaje ti tvoje društvo, tvoja kafana koja ti se već na glavu popela jer stalno visiš u njoj, ali ti iznad svega nedostaje tvoje žensko i sve što vidiš oko sebe su parovi koji kao da te sistematski opsjedaju, a ti si tako prokleto sam. I džaba što ćeš dobiti želju da ideš negdje drugo čim se raspakuješ, sad bi samo htio da se vratiš kući i tačka. Čudno je čovjek biće. I od ljepote se umori i treba mu predah da bi opet žudio za njom.

U Malagi sam hodao gradskim ulicama i opet me je preplavio osjećaj da sam upao u nečiji san, a najljepše od svega je bilo to što mi se činilo da me niko ne primijećuje. Ljudi su sjedili u kafićima na ulici, pijuckali su polako svoja pića, a ja nisam mogao da se načudim toj mediteranskoj umjerenosti što je u stanju da se zadovolji sa čašom vina ili sa dva piva.  Jedno vrijeme sam gdje god bih putovao pitao ljude najdirektnije moguće koliko puta mjesečno su pijani. U Trstu bi mi rekli: „Uh, često, sigurno tri puta mjesečno.“ U Kopenhagenu bi bili dosta skromniji: „Ma ne previše, dva puta sedmično.“ Nema to puno veze sa standardom, kako se mi iz nekog razloga zavaravamo, jednostavno ima nešto u ljudskom biću što nas tjera prema piću.

Kroz korzo u Malagi

Kroz korzo u Malagi

Iz Malage je Pikaso i u tom gradu ima njegov muzej sa stotinama radova koje su mu donirali članovi njegove porodice. Ali bio je kraj avgusta, bilo je doplo veče, ulični svirači su uživali u tome što rade, zvuk flaute se odbijao od zidova katedrale i bio bi grijeh to vrijeme provesti u muzeju. Hodao sam ulicama kao hipnotisan, želio sam nepovratno da se vežem za taj svijet, ali vrijeme odlaska je došlo i morao sam da krenem ka aerodromu. Na stanici počinje da me davi neki padobranac kako mu fali par evra da kupi kartu za zadnji bus za Granadu. Srećom brzo prestaje usljed kombinacije verbalnog „no tengo dinero“ i neverbalnog „hermano, no te voy a dar dinero!“

Odlučio sam da ne ponovim grešku sa budimpeštanskog aerodroma i da se ne mrcvarim bez potrebe na klupi, već da prostrem svoju prostirku na zemlju, od duksa da napravim jastuk i pokušam da zaspim ko čovjek. I zaspao sam ko čovjek. Budio sam se svakih sat vremena da ne bih propustio ček-in, koji je bio u pet satu ujutro. U sedam je avion poletio. Bogovi su bili milostivi prema meni u ovom životu. Šta god da se desi uvijek ću imati to da sam jednog avgusta gledao iznad oblaka kako se nad Španijom pojavljuje sunce i kako noć prelazi u dan.

Svitanje negdje iznad Španije

Svitanje negdje iznad Španije

Na aerodromu u Malmeu, pred let za Beograd, samo su nedostajali gutač vatre, žena sa bradom i krotitelj lavova da cirkus bude kompletan. Pored mene u redu za ukrcavanje je stajala žena u hidžabu, držala u naručju jedno, a za nju su se držala još dva djeteta. Iza nje je stajao plećat momak, veoma nauljene kose, sa kratkim repićem koji je pojačao njegov muževni karakter, majicom sa ogromnim grbom Srbije, koji se takođe nalazio i oko zgloba na znojnici. Muške grudi mu je krasio krst dovoljan da nam svima bude nadgrobni spomenik. Osim, naravno, pokrivenoj gospođi. Bilo je tu i Cigana, djevojaka u leopardovim helankama, blještavim jaknama i nekim čuvapim ukrasima oko vrata, male djece koja su svoje majke zabavljale beskrajno zabavnim vriskovima kao i par starijih Šveđana, u sakoima i starkama, koji su sa krajnjim interesovanjem posmatrali živopisnu balkansku pečalbarsku zajednicu, prepuni razumijevanja za njene male kaprice. A prokleti avion je kasnio. Jer, kasnije ćemo saznati, u Londonu je bila magla. Avion je kasnio jer je u Londonu pilota iznenadila magla. Shvatam i da neću stići na zadnji bus za Banjaluku, da ću morati negdje da prespavam i u tom trenutku mi se javlja Slobo iz Putničke kuće i kaže da ništa ne brinem da će me čekati na aerodromu. Slobo, ako ovo čitaš, hvala ti ko bratu.

Negdje iznad oblaka (besplatna reklama za Ryanair)

Negdje iznad oblaka (besplatna reklama za Ryanair)

Nakon što sam promijenio osam gradova u sedam zemalja, četiri aerodroma i konačno krenuo autobusom za Banjaluku mislio sam da će taj zadnji, gotovo suvišni dio puta – jer sam se osjetio na svom terenu još iznad Surčina, a i dalje nisam stigao kući – da bude najnaporniji, besmisleni mrcvarenje, ali nije bilo tako, jer mi se i ta semberska ravnica nakon tih par hiljada kilometara ukazala u svojoj jedinstvenosti i poprimila gotovo bajkovite konture. Svijet, moj svijet, opet je izgledao nov, svako drvo, svaki pašnjak ili njiva zasađena kukuruzima izgubili su nevidljivi ogrtač okoštale naviknutosti od kojeg ne vidimo njihovu suštinu i ponovo su dobili oreol jedinstvenosti i neponovljivosti. Putujemo da bismo se vratili, a putovanje je u stvari lirski postupak oneobičavanja kojim se mi sami odričemo ustaljenih prizora, mijenjamo ugao gledanja, trampimo ih za nove i neistražene da bismo se vratili onim prvim i ugledali u njihovoj iznova pronađenoj ljepoti. Ako ti se u povratku ćošak na putu do tvoje kuće obrati na novom jeziku, tad znaš da je putovanje imalo smisla, nebitno koliko daleko si išao.

Advertisements

8 mišljenja na „Povratak od Iberijskog preko Skandinavskog do Balkanskog poluostrva (IV dio)

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s