Granada ili prepleteni prsti civilizacija (III dio)

Pogled na Granadu sa Alhambre

Pogled na Granadu sa Alhambre

Andaluzija je kao Sicilija, jedno od čvorišta Mediterana, regija koja kad bi je čovjek nekako iscijedio pustila samu srž te mistične mješavine kultura.  Nigdje kao u Andaluziji spoj islama i Mediterana nije tako skladno međusobno prožet i oplemenjen. Istini za volju, taj sklad je kao oblutak u rijeci. Nekad je to bio oštar kamen koji je tu bog zna koliko vremena bio dok ga voda nije izglačala. Koliko su Mavari vladali još toliko je trebalo da prođe da bi sve to poprimilo onu finu patinu.

Granadu su osnovali Mavri, narod nastao islamizacijom nomadskih plemena Sjeverne Afrike. U jedanaestom vijeku prešli su u Evropu i nije im dugo trebalo da osvoje veliki dio Iberijskog poluostrva. To je bilo vrijeme nevjerovatnog prosperiteta islamske civilizacije. Nauka i umjetnost su cvjetale, ratne vještine im svakako nije manjkalo, a nakon osvojenog sjevera Afrike, jug Evrope je bio lagan zalogaj.  Tu će osnovati pokrajinu Al Andaluz, koja će pod njihovom upravom ostati gotovo pola vijeka.

Izašao sam iz autobusa i počeo pratiti uputstva. Jedna od ulica koje me vodile ka mom odredištu Putničkoj kući je ulica Katoličkih kraljeva – Calle de los reyes católicos. Bračnom paru Izabeli I od Kastilje i Fernandu II od Aragona ovu bogougodnu titulu dao je ništa manje bogougodni papa Aleksandar Šesti, svetovnog imena Rodrigo Bordžija, otac devetoro djece i razvratnik starozavjetnih dimenzija. Oni su postavili temelje za ujedinjenje Španije u jednu kraljevinu, istjerali Mavare sa Iberijskog poluostrva i riješili se dugova rastrošnih prethodnika čime su osigurali dugoročnu stabilnost. Oni će i onog Đenovljanina 1492. opremiti da pronađe drugi put za Indiju, a on će umrijeti uvjeren da je upravo to i uradio. Ali zadnjeg dana iste te godine oni će baš u Granadi potpisati naredbu o protjerivanju Jevreja iz kraljevina Kastilja i Aragon. To je Izabeli predložio Tomas de Torkemada, njen lični ispovjednik i prvi čovjek Inkvizicije, još jedne institucije po kojoj će istorija da ih pamti.

Paseo de los tristes

Paseo de los Tristes

Otomanski sultan nije vjerovao da je Izabela povukla tako glup potez jer je to bio nevjerovatan udarac po ekonomiju kraljevine. Koliko god Jevreje smatrao kaurima poštovao ih je kao vrsne trgovce i ponudio im je slobodu kretanja i vjeroispovijesti u svom carstvu, što su mnogi od njih iskoristili i tako došli, između ostalog, i na Balkan donoseći jela kao što je patišpanj, prezimena Levi, Danon, Albahari, mnoge tužne pjesme i nesreću koja će ih i ovdje pratiti.

Ulica Katoličkih kraljeva se nakon Plaza Nueva uliva u Paseo de los tristes – Put tužnih. Tim putem su nekada prolazile pogrebne povorke. Ušao sam u tu ulicu, dolje je bila rijeka Daro, gore je bila Alhambra, a ja sam se u trenutku ponovo osjetio kao da otkrivam neki zaboravljeni svijet. Sa strane su bile tipične orijentalne prodavnice sa izloženim maramama, dimijama i đinđuvama, one prodavnice što su valjda iste i u Sarajevu i u Istanbulu i u Marakešu sa istim prodavcima kojima će srce slomiti ako ako ne uzmeš nešto po skoro duplo manjoj cijeni od ponuđene koja je vjerovatno duplo veća od stvarne vrijednosti. Ali trgovci u Granadi nisu nametljivi orijentalci koji će te držati za rukav dok nešto ne kupiš. Iz njih prosto sija neka tiha melanholija na svaki tvoj pokušaj izvlačenja, a na kraju će toliko da te grize savjest da ćeš uzeti i sebi sandale i djevojci haljinu pa će te onda gristi savjest što si potrošio pare.

Osjetio sam se da otkrivam zaboravljeni svijet i zbog toga što Granadu turizam nije pojeo. Daleko od tog da nema turista, ali nema divizija Japanaca što disciplinovano slijede vodiča i ne ispuštaju fotoaparat iz ruku, nema njemačkih penzionera sa čarapa dignutim skoro do koljena i sandalama, nema toliko Amerikaca bahatog i naglaska i ponašanja. Rječju, Andaluzija živi, a ti si dobrodošao u taj život.

A mene je Granada na prvi pogled podsjetila na Mostar. Možda zbog tog prožimanja elemenata mediteranske i islamske arhitekture, možda zbog mosta koji me je podsjetio na Stari most, zbog kaldrme, zbog dućana, a možda i zbog tog što i ja kao i svaki drugi balkanski provincijalac čim se maknem iz svoje avlije odmah počnem sve drugo da poredim sa njom, pa iako na ovom svijetu sigurno postoje gradovi koji više liče na Granadu, meni je baš Mostar bio pred očima.

Dućan sa 300 čuda

Dućan sa 300 čuda

Posle pada Granade 1492. godine, mavarski kralj Boabdil je pregovarao o uslovima predaje i jedan od uslova koji su prihvatili Katolički kraljevi je bio vjerska tolerancija prema muslimanima. To je značilo da će im biti dozvoljeno da slobodno ispovijedaju islam, da neće plaćati veći porez nego hrišćani, da hrišćani koji su prihvatili islam neće biti nasilno vraćani u hrišćanstvo i slično. Isprva, Katolički kraljevi su preduzeli mirno propagiranje katoličanstva, zadatak koji poveravaju nadbiskupu Granade. Međutim, poslije jedne posjete Granadi 1499. kada su vidjeli koliko je grad još uvijek imao muslimanske karakteristike, odlučuju da preobraćanje povjere kardinalu Sisnerosu, koji će upotrijebiti oštrije mjere. Nasilno pokrštavanje dovodi do ustanka muslimana 1500. godine, koji su katolički kraljevi iskoristili kao izgovor za još drastičnije mjere pokrštavanja

U Granadi sam  stanovao u samom istorijskom centru grada. Dovoljno je bilo da se spustim niz strmu kaldrmu i već bih bio ispod Alhambre, hodao bih pet minuta tom džadom uz rijeku Daro i već bih bio na Plaza Nueva, što znači novi trg, iako je to najstariji trg u Granadi.  A tu sam već gubio želju da idem po muzejima već bih samo sjeo na toplu zemlju, otvorio flašu vina i slušao ljude. Jedne večeri oko mene je bilo troje Urugvajaca, Izraelac i njegov prijatelj iz Južne Afrike, Egipćanin, momak iz Jordana (rođen u Kuvajtu, od oca Palestinca i majke Libanke, u Španiju došao zbog ljubavi) i još par nas nesrećnika sa Balkana iz nekog razloga često zanimljivi ostatku svijeta. Lijepo je bilo samo ih slušati. Kroz njih sam i ja putovao.

Plaza Nueva, iz vinske perspektive

Plaza Nueva, iz vinske perspektive

Danijel iz Izraela mi je pričao o svoje tri godine u vojsci, a vojska u državi koja je od svog osnivanja neprekidno u stanju rata je posebna priča. Pričao je  kako su mu lomili ličnost, kako mu nisu dali ni olovku u džepu da drži i kako su ih trpali u kalupe gdje ništa lično nije smjelo da postoji, pa su tako nakon nekog vremena zaboravljali ko čije čarape nosi jer nikakve razlike nije bilo među njima. Pričao mi je i kako je nakon toga godinu dana radio kao kuvar samo da ušteti pare da kupi motor i na njemu obiđe Španiju. Tu smo se sreli. Urugvajci su pričali o predrasudama s kojima se Južnoamerikanci suočavaju u Španiji, kako ih mnogi gledaju samo kao otimače posla i kako im se dešavalo nekad neće ni da ih usluže u kafani ili prodavnici. Mustafa je pričao kako se sa porodicom zavadio jer mu nisu dozvoljavali da bude sa tom Španjolkom, na kraju je jednostavno otišao, a oni su ga se odrekli.

Sjedili smo to veče na trgu i u jednom trenutku nam je prišao beskućnik i pitao nas može li da nam otpjeva nekoliko flamenko pjesama. Nije htio pare, htio je da pjeva. A kada je sjeo i počeo shvatio sam da flamenko nije muzika, da to nije ni posebna vrsta pjevanja već bol koji je poprimio oblik zvuka. I prethodnih dana kada sam sa prozora u predvečerje gledao kako zidine Alhambre mijenjaju boju od predvečerja do ulaska u noć slušao sam kako iz nekog od obližnjih kafića dopire gitara i bolno pjevanje. To je bilo krvarenje zvukom. I čovjek ga bez uzdaha nije mogao slušati.

Jedne večeri na trgu je svirao neki flamenko gitarista. Zvučao je kao mlađi brat Paka de Lusije, a izgledao kao rođak Džipsi Kingsa, koji je imau tu sreću da ne mora bježati iz Španije zbog straha od Frankovih vojnika. Bila je topla ljetnja noć, ali je pirkao nešto jači vjetar i svima nosio kose. Oko gitariste je bilo okupljeno nekoliko ljudi, ja sam naravno bacio nešto siće u šešir, jer ipak ruka ruku mije, a i zbog toga što na ljude koji muzikom oplemenjuju kakafonični haos savremenog svijeta nikad nisam mogao biti ravnodušan. Ispred njega na trgu je ležala neka djevojka i gledala u zvjezdano nebo. Mislio sam da je dio te predstave, ali kada je on završio sa nastupom ona se samo digla, otresla prašinu i otišla bez i jedne jedine riječi. Njen ten i njena plava kosa govorili su da je negdje sa sjevera Evrope, ali to uopšte ne mora da znači. Htio sam da je pitam nešto, ni sam ne znam šta, možda zašto nije prišla tom gitaristi, jer ga je od svih nas ona slušala sa najvećom posvećenošću, jer je u njenom svijetu u tom trenutku bila samo njegova gitara i zvijezde iznad Granade. Na kraju, ljeto je, a mi smo na jugu Španije, šta drugo čovjek da očekuje. Ništa se od toga se nije desilo. On je spakovao gitaru, onda se udaljlila u nepoznatom pravcu. Jedna priča je mogla da se rodi, ali nije.

Flamenko

Flamenko

Za Alhambru su mi rekli da ustanem ranije kad krenem u nju. Mnogo je turista koji čekaju u redovima i da bi ušao u neko normalno doba moraš rano da staneš u red. Jednog jutra sam ustao u 7, penjao se petnaestak minuta uzbrdo i na kraju došao na ulaz.

Alhambra je srce stare Granade, tvrđava ili palata, zavisi kako se uzme, zadnje uporište Mavara na jugu Španije. U njihovo vrijeme ona je mogla da primi garnizon od 40.000 vojnika. Pričao mi je Mustafa da mu nije jasno otkud B u Alhambri, jer je izvorno izme Al Hamra, crveni zamak. Ime, naravno, nije slučajno, zidovi Alhambre su na nekim mjesti zaista crvene boje, hiljadu godina kiše i sunca im je samo dalu onu finu patinu istorijskog trajanja. Nakon što je kraljevstvo prešlo u hrišćanske ruke španski kraljevi su se uselili u nju i koristili je kao svoje sjedište sve do XVIII vijeka. Ali kada je plemstvo napustilo Alhambru, to je bio fatalan udarac za ovu ljepoticu. Naselili su je krijumčari, sjecikese, konjokradice, ukratko, svijet s one strane zakona svake vrste. Kasnije je država odlučila da to sve očisti – ognjem i mačem. Jer, ipak, mora se pokazati ko je taj što ima monopol nad nasiljem. Alhambra je tada bila grad unutar grada, mnogi njeni stanovnici nisu ni silazili do Granade, jer su unutra imali sve što im treba, od  franjevačkog samostana do pijace.  Kad je Napoleon osvojio Španiju u Alhambru su se useili njegovi zapovjednici i dali su joj dašak života, spasili su arabeske od propadanja, popravili krovove, održavali vrtove. Tvrđava je s novom snagom nastavila da živi. Ali onda su prevelike ambicije onog kepeca počele da lome njegovu imperiju, Španci  su uspjeli da skinu s grbače Francuze i povlačenje je došlo na dnevni red. Kada je došao taj trenutak francuski zapovjednik je minirao tvrđavu i digao bi je u vazduh da se tu čistom srećom ili božanskim proviđenjem nije našao jedan španski bivši vojnik koji je isjekao žice. Tako je Alhambra, iako djelimično oštećena, ipak nastavila da živi dok nisu došla bolja vremena u kojima je prestala da funkcioniše logika legitimne vojne mete i dok ljudi nisu shvatili da je ta crvena kruna na brdu koje gleda na Sijera Nevadu ništa drugo nego poljubac dva kontinenta i dvije kulture i da takvih mjesta na ovom dunjaluku nema baš toliko da bi se nemilosrdno uništavali svaki put kad oružje počne da zvecka.

Alhambra

Alhambra

Iz Alhambre sam izašao kao okupan suncem. Pitanje je da li su sultan i njegova svita uopšte uzimali abdest prije klanjanja jer Alhambrom odiše mir i neka nadzemaljska čistoća pa mu abdest možda nije ni trebao. Bojim se da opet upadam u kliše, ali zaista je teško opisati ljepotu Alhambre onome ko nikada nije bio u njoj. Pa zar nije tako svuda i u svakoj prilici, reći će neko. Jeste, ali drugdje čovjek može bar da pokaže prstom šta je to što ga oduševljava. U Alhambri je drugačije. Ono što te oduševljava nije toliko raznolikost vrsta cvijeća koje se nalaze u vrtovima, nije ni ta genijalna iskorištenost prirodnog nagiba da se sprovede voda u bazene, potočiće, fontane i šedrvane, već sveukupnost svega toga, arhitektonska genijalnost onoga ko je učinio da ta građevina ne izgleda kao vještačka tvorevina na zemlji već kao njen prirodni produžetak, a oni njeni najljepši dijelovi kao slutnja rajskih perivoja koji čekaju iskrenog vjernika kad dođe vrijeme da napusti ovaj nesavršeni svijet.

Najpoznatiji sin Granade je svakako Federiko Garsija Lorka. Jednog proljećnog poslijepodneva, mjesec dana prije njegovog 31. rođendana, on je stajao pred gomilom prijatelja i rođaka koji su se okupili u Granadi da mu odaju počast. „Ako milošću Božjom postanem poznat“, rekao je tada, „pola te slave će da pripadne Granadi, koja me je oblikovala i učinila me onim što sam: pjesnik od rođenja i nemoćan da to promijenim.“

Sedam godina nakon toga njega su jedne noći odveli Frankovi vojnici, lutke od krvi bez trunke ideje, što bi rekao Džoni, i presudili mu po kratkom postupku. Branko Ćopić se u svom pismu  Ziji Dizdareviću prisjeća tog događaja: „Bio sam, skorih dana, i u Granadi, gledao sa brijega osunčan kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli. Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je od nas dvojice šaputao Lorkine riječi pune jeze: ‘Crni su im konji, crne potkovice.’ Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dječacima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubijeg srca. Prije nego me odvedu žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak. Rušio se za njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan.”

Moj sokak

Moj sokak

Lutajući kroz istoriju Granade čovjeku se lako može desiti da zaboravi na sadašnjost i da ne primijeti živo srce grada koje kuca sa grafitima obojenih zidova. U prvi mah će ti se učiniti da je ta ulična umjetnost nasumična, rezultat nekih  glava koje su povjerovale u svoj talenat. Onda ćeš primijetiti da postoji određeni šablon na njima, da su potpisi jednaki, ali i da su neki grafiti jednostavno genijalni. Zaustavićeš se ispred jednog, gledaćeš sve te nijanse na licu, citate koji upotpunjuju poruku sa zida i shvatićeš da ti već pet minuta kao opčinjen gledaš u tu ljepotu dok je tvoje društvo već nekoliko stotina metara ispred tebe, a ti si uskočio u mural i nema ti pomoći. “Umoran od istih odgovora odlučio sam da promijenim svoja pitanja”, kaže poruka ispod jednog od njih. Raul Ruiz alias El Niño de las Pinturas je čovjek koji je Granadi dao novo lice. Njegova je velika većina tih murala i samim tim njegova je Granada. Umjetnost ovog čovjeka je otišla mnogo dalje od njegovog rodnog grada. Uradio je preko 2.000 grafita u Holandiji, Belgiji, Mađarskoj, pa čak i u Venecueli. Njegova djela ne treba smještati u muzeje, to bi bilo besmisleno. On je njima ideju umjetnosti zarobljene u muzej izvrnuo naopačke kao rukavicu. On je od Granade učinio jedan veliki muzej, koji svakim danom dobija nove radove. I stanovnici Granade su to prihvatili. Mnogi od njih zovu njega ili druge ulične umjetnike da im oslikaju radnje, zidove kuća, zaštitne navlake koje preko noći stavljaju na prodavnice. Posljedica ovog društvenog ugovora je da se ulična umjetnost stopila sa ovim gradom kao da drugačije nikad nije ni moglo da bude. I zaista, nema ljepšeg poklona svome gradu nego da ga umotaš u umjetnost.

Jedan, za Granadu, skoro sasvim običan ćošak

Jedan za Granadu skoro sasvim običan ćošak

Advertisements

3 mišljenja na „Granada ili prepleteni prsti civilizacija (III dio)

  1. „I zaista, nema ljepšeg poklona svome gradu nego da ga umotaš u umjetnost.“
    Bravo Hodoljube.
    Da sam nekim slucajem mecena hodoljuba, bio bi prvi na listi za odaslavanje u svijet.

  2. KRVAVE ZUZE SPANSKI MUSLIMSANA

    Muslimani se prikupise na obalama Sjeverne Afrike gledajuci licem u Iberski poluotok (Spaniju), u vremenu najveceg progona unitarskih Katara, a i sam progon i persekucija Zidova bijase na vrhuncu. Iberskim poluotokom (Spanijom) vladao je kralj Roderick, podrzan katolickom crkvom. Stanovnistvo je bilo nezadovoljno korupcijom propadajuceg feudalnog sistema i tiranije. Covjek po imenu Julijan pridje vladaru (Musa) sjevernih krajeva Afrike, predstavi se kao namjesnik kralja od Tangijer i Ceuta u Andaluziji. Vladar Musa upita ga sta ga je dovelo tamo, kratko mu odgovori: „Poslao sam kcerku u Tolido na skolovanje, kralj se zaljubio u nju mada je bio ozenjen I silovao ju je. Zelim mu se osvetiti, te vam stojim na raspolaganju da vas uvedem u Andaluziju neopazeno.“ Musa ovlasti namjesnika Tarika Ibn Zijada sa 17 hiljada vojnika (Arapa I Berbera) da krenu na Andaluziju. Julijan ih je snabdio sa svojim brodovima. U ljeto 710. A.d. (92. po H.) otplovise preko Gibraltara. Pod zastitom mraka vojska se iskrca neopazeno na obalu. Tarik naredi da se popale svi brodovi, dajuci vojsci do znanja da je izbor jednostavan, ili osvojiti Andaluziju ili umrijeti na Allahovom putu. Kad je to cuo kralj Frederick, brzo prikupi vojsku I stavi se na celo od 100 hiljada vojnika. Dvije armije sastadose se na obali rijeke Guadalete. Tarik se obrati vojsci sa rijecima: „Odletiti nikud ane mozemo, neprijatelj ispred nas a more pozadi. Jedini nam je spas u nasoj hrabrosti i izdrzljivosti. Odbacite sav strah iz srca, vjerujte da ce pobjeda biti nasa, a neprijatelj nece izdrzati nas silni udar.Neka nam je Allah na pomoci!“
    Muslimane silno udarise po Roderikovoj vojsci, te poslije zestoke borbe Krscani pocese uzmicati sa bojog polja, bjezeci preko bara rijeke Guadalete. Mnogi se utopise, a veci broj pade u zarobljenistvo. Sam kralj se utopio u rijeci. Neki od vojnika nasao je jednu njegovu sandalu koja je bila izvezena zlatom i rubinima. Odmah je pala Malaga, Granada, Kordova, Valencija, Sevilja, Merida, Barcelona, Tolido te grad iza grada, pa sav Iberski poluotok. Portugal je zauzet nekoliko godina kasnije pod imenom al-Garb (zapad). Islam je uzeo korijen u Andaluziji ne kroz prisiljavanje nego zbog toga sto je pruzio superiorno zdraviji nacin zivota, pise A.Thomson u svom djelu „Krv na krizu“, str. 165 (izdanje, London, Engleska, 1989.).
    Kordova bijase tada glavni grad Andaluzije, te postade predio sa najpoznatijom agrikulturom i industrijom u tadasnjoj Evropi, pise historicar Edward Gibbon u remek-djelu „Uspon i pad Rimske imperije“, tom VI, str. 453.
    Zidovi koji su bili skoro potpuno istrijebljeni prije dolaska muslimana na Iberijski poluotok, uzdigose se brojcano pod muslimanskom upravom te uznapredovase u svemu.
    Muslimani dadose potpunu slobodu krscanima i zidovima. Nisu ih progonili niti prisiljavali da odbace svoje vjersko ubjedjenje i prihvate Islam, pise historicar Edward Gibbon.

    Za vrijeme vladara el-Hakema (756-788) uspostasvlja se prvi univerzitet u Andaluziji. Kordova je postala najveci centar znanosti u Evropi kada je ostatak kontinenta zivio u neznanju i tmini. Bila je cisto cudo svijeta. Dvjesta hiljada kuca u samom gradu i milion stanovnika, sest stotina dzamija, devet stotina javnih kupatila, pedeset bolnica, sa mnogim marketima, zastupajuci osamnaest hiljada radionica. Prosperitet drugih gradova nije izostajao. Sve vrste trgovine i biznisa, sa petnaest hiljada tkalaca platna. Slobodno bi mogao hodati Kordovom noci I po sesnaest kilometara potpuno osvijetljenim i kaldrmisanim ulicama. Sedam stoljeca kasnije to je bila inovacija u Londonu, Parizu i cijeloj Evropi. Doveden je akvedukt-vodovod koji je snabdijevao cijeli grad vodom. Savrseni sistem irigacije pretvorio je Valenciju u najljepsi vrt u Evropi, te jos danas postoji kao takav. Jedan od najvecih poduhvata bio je vodena brana Toleda. Primjenom plime i oseke punili su se bazeni vodom, snabdijevajuci stanovnistvo Toleda. Toledo, Kordova i Granada postadose veliki centri znanosti I umjetnosti u tadasnjoj Evropi. Muslimanska Spanija je dala najsjajnije intelektualne gigante I naucnjake srednjeg vijeka, ukljucujuci Ibn Rusda (Averosa), Ibn Arabi, Ibn Zuhr, Ibn Bejtar, Ibn Hatib, Dinavardi, Abdul-Kasim el-Zahravi, Ibn Badza, Ibn Tufejl I drugi.

    Ibn Rusd (Averos) je najveci filozof svih vremena, prema statistici eminentnog americkog istoricara, orjentaliste George Sartona. Najpoznatija djela iz filozofije, medicine I fikha (serijat) napisao je za svoga zivota 67 djela, dvadeset osam iz filozofije, pet iz teologije I osam iz oblasti fikhha, cetiri iz oblasti astronomije, dva iz gramatike I 20 iz medicine. Bio je najpoznatiji komentator Aristotelovih djela, koja su izazvala zivu iltelektualnu diskusiju na pariskom univerzitetu, tako da se citav univerzitet podijelio na pristalice Averosa, pod vodstvom profesora Siger de Rheims-a i protivnike Ibn Rusdovog filozofskog pravca (odnosno zastitnike crkvene linije). Njegova djela su se izucavala Evropom sve do sredine 19.stoljeca 1852.
    Najvise svoga vremena je proveo u citanju (izucavanju). Kroz njegov dugi zivot samo dvije noci je propustio bez citanja, noc zenidbe I noc smrti. Dobar dio njegovih djela je nestao kada je kardinal Ximens javno spalio na trgu Granade preko milion I petsto hiljada unikata muslimana iz Spanije. Ta barbarska pasmina koja nije vjerna svetinjama, jos vise bijesna da ih spali I unisti-pise Steven Runciman u master djelu Istorija krstasa. Abul-Kasim (Abulkases ili Alsaravius) , poznat kao doktor, hirurg, licni ljekar halife u Kordovi. Ostavio je iza sebe monumentalno djelo al-Tasrif, enciklopedijsko djelo u trideset tomova, posveceno medicini, znanosti. Zadnja toma su posvecena hirurgiji. Djelo mu je prevedo na latinski Gerard od Cremone, izdato u Veneciji (Italija) 1447, u Njemackoj u Strassburgu 1532, u Baselu (Svajcarska) 1541, u Oxfordu (Engleska) 1778. Ovo djelo uzivalo je veliku popularnost na Zapadu, te nekoliko stoljeca se koristilo kao glavni izvor uputa u hirurgiji pri bolnicama Evrope. Posjedovao je preko dvesta hirurskih instrumenata (zapisano u njemackoj historiji Gescihte der Chirurgie, napisao je A. Grait, a izdata 1898. U Berlinu).
    Arapsko postignuce u polju eksperimentalne nauke dalo je zlatno poglavlje u analima znanosti svijeta, te otvorili nove vidike razvoje moderne savremene nauke.

    Al-Ghazali. U prvim godinama bio je nazora Aristotela slijedeci racionalnu logiku, te veoma plodan pisac. Pored njegove zauzetosti, pisao je oko petnaest stranica dnevno, iz podrucja filozofije, etike, metafizike. Poznata su mu djela, Namjera filozofije, Spas od grijesenja, Neujednacenost filozofije, Prepord religiozne znanosti, Princip srece i druga.
    Njegova djela su ostavila veliki uticaj na Tomu Akvinskog i B. Paskala, sto se ocito vide u njihovim djelima, kako kaze Filip Hitti. Poznati americki historicar i orjentalista Dzordz Sarton u svom djelu Uvod u izucavanje savremene nauke i filozofije ukazuje na masovno uzimanje materijala od evropskih velikana Saracena (Arapa-muslimana). Primjer za to je Roger Bacon, Leonardo da Vinci, John Kepler. Ukratko, ocito je da su prepoznatljivi tragovi plagijata, narocito u oblasti optike. Djelo al-Hazena Kitabul-manaziri (Knjiga optike) ekstenzivno je upotrebljavano od ovih evropskih velikana.
    Sam R.Bacon bio je student arapskog jezika i na njemu nastalih nauka, koje je prenio krscanskoj Evropi.

    Postoji uistinu plejada islamskih filozofa i o svakom nesto reci iziskivalo bi citavu knjigu, pa se zato treba zadooljiti pominjanjem samo nekih. Suhravardi (1163) i njegovo djelo Filozofija iluminacije, prevedeno na engleski (Caravan Books, New York, 1969.) U djelu je sadrzana njegova cuvena poruka covjecanstvu „Pravo ili istinito razumijevanje dogadja se kod onih koji su u konstantnom stanju transformacije, iz visih u vece sfere, snagom sticanja znanja. Vrijedno bi bilo spomenuti i Ibn Arebija i mnoge druge.

    Al-Mansur je bio zadnji od poznatih vladara u najvecem procvatu Islama u Andaluziji. On je preuzeo halifat poslije smrti al-Hakema, sina Abdurahmana III, koji je postavio svoga maloljetnog sina Hisama. Sad al-Mansur zastupa Hisama, poduzimajuci sve mjere da eliminise one koji hoce da preuzmu vlast. Al-Manusr se razboli u jednoj ekspediciji protiv Krscana i podlegnr. Poslije toga uslijedi borba za vlast, te zemlja pade u civilni rat. Oko petnaest godina poslije smrti al Mansura cijela zemlja raspade se u mnoga mala kraljevstva. Dok su Muslimani Andaluzije bili jedinstveni u praktikovanju Islama, konstantno su se sirili. Cim su se podijelili, njihova moc je naglo opala. Krscani su to iskoristili, te jednu po jednu malu kraljevinu osvajali. Pod vodstvom Alfonsa VI Kordoba je pala 1236, Valencija 1238, Sevilja 1248, Granada 1492.

    Prvi genocid izvrsen je odmah po zauzimanju Barbastroa. Evo sta o tome kaze spanski historicar Peter de Gayangoz u djelu Muhamedanske dinastije u Spaniji, tom II, strana 267: Ne postoji pero koje bi moglo izraziti takve zlocine ljudskog bice kaze ovaj poznati historicar. Po naredbi crkve je masakrirano 70 hiljada stanovnika Ubeda te 50 hiljada zena i djece, a mnostvo odvedeno u roblje, pise Gill Gonzales da Villa. Naimenovani historiograf kralja Filipa III I IV- pise: „Institucija koja je najvise odgovorna za zlodjela je inkvizicija koju je predvodio zloglasni Torqvemada. Glavni cilj je bio da sto vise Muslimana i Zidova pokrste u najkracem mogucem vremenu. Ako je Musliman ili Zidov odbio da se pokrsti bio je ubijen; ako je bio pokrsten a nije se ponasao kao krscanin (katolik) bivao je ubijen ili spaljen na lomaci. Masovno prislino pokrstavanje muslimana desilo se na ulicama Kordobe pod vodstvom kardinala Ximens-a, kad je 220 hiljada muslimana nasilno preobraceno u jednom danu, sa uzvicima publike: „Smrt Maurima, pse treba prekrstiti.“ (A thomson u djelu Krv na krizu, strana 262). Jedan mali ekstrakt iz knjige Spanska inkvizicija od H. Kamen, strana 18: „Mlada trudna zena zvana Elvira osumnjicena je da je heretik sto nije jela svinjsko mesa i sto je mijenjala rublje subotom stavljena je bila na „potro“ – najpoznatije inkvizicijsko mucenje (rastezanje tijela na tockovima). Na sesnaestom okretaju priznala je, sto je zadovoljilo inkvizitore. Kaznjena je sa tri godine zatvora i konfiskacijom cijele imovine, a djeca su data crkvi da ih odgaja, dok nikad nije saznala za sudbinu muza. Jedan od bezbrojnih slucajeva mucenja dogodio se Zahri Sidika (krstena kao Marija Gonzales). Uhapsena je kao heretik dok je potajno klanjala i presvlacila se petkom. Stavljena je na potro. U teskim mukama plakala je dok je izgovarala: „Ja nemam sta da priznam, samo se Allaha bojim!“ Umrla je u teskim mukama. Dostojevski je na kraju svoga djela Veliki inkvizitor napisao: „Kralj Ferdinand i kraljica Izabella darovali su papi sto mladih robova, pedeset Djevojaka kraljici Napulja, a sama Izabella je imala ogroman broj zena-robova Muslimanki na svome dvoru.“ Inkvizicija je zaista protuslovna Bozijoj ljubavi. Moze li harmonija vjecnosti prevagnuti to ogromno pacenje nevinih ljudskih bica? Mogu li napaceni i u pepeo pretvoreni ikada oprostiti egzekutorima i Crkvi na Danu obracuna? Mogu li se isusiti okeani krvi i suza majki i djece-kaze Dostojevski. Danas mnoge krscanske institucije kroz radio i TV programe nastoje da umanje vaznost Inkvizicije, ukazujuci da to nije bilo tako uzasno kao sto je prikazano. Jest, uistinu, nije moglo biti gore-ukazuje historija. Sacuvani originali Royal Councila Spanije 1530. Dokazuju krvolocnost Inkvizicije.

    GRIJEH JE ZABORAVITI, STO NE MORAS.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s