Sevilja ili parče izgubljenog raja (II dio)

Una noche en Sevilla

Una noche en Sevilla

Bilo je toplo veče kad sam sletio u Sevilju, a moje spavanje po aerodromima i nekoliko zemalja koje sam promijenio u zadnja 24 časa samo su učinili da od svih ljepota Sevilje želim prije svega da vidim tuš u hostelu.  Od kuće sam rezervisao hostel od nekih sedam evra i očekivao sam da ću za te pare naći neku prčvarnicu u imigrantskom dijelu grada, ali trebalo mi je petnaest minuta pješke da dođem do njega, a nalazio se maltene u samom istorijskom centru grada.

Konačno na španskom tlu, nekako ni sam nisam bio siguran da li sam vjerovao da će sve to proći bez problema ili ne. Nisam imao snage da razmišljam o tome već sam odmah nakon tuširanja i obavještavanja svojih da sam živ krenuo da istražujem grad.

Predvorje crkve

Predvorje crkve

Na prvim putovanjima sam uvijek bio opsjednut time da vidim što više onoga što je istorijski bitno za taj grad, da odem u muzej, da vidim tu i tu crkvu i tako sam umišljao da sam kofol upoznao i osjetio grad. A onda sam shvatio (što bi rekao naš narod – došlo mi je iz dupeta u glavu) da se grad ne traži po muzejima i crkvama već po pijacama i kafanama. Tako sam bez nekog određenog cilja krenuo da lutam Seviljom, slikajući palme ko dijete što prvi put dođe na more i pokušavajući da upijem svu tu predivnu toplotu. Čekao sam tu Španiju ko što ozebo čeka sunce, jer je ovo ljeto bilo krajnje nepošteno prema svima koji ga vole. Francuzi su od tog besciljnog lutanja napravili čitavu filozofiju – flâneur. Taj izraz je u početku bio negativan i odnosio se na skitnice, propalice i generalno dangube svake vrste koje hodaju bez cilja. Ali tokom druge polovine devetnaestog vijeka u Parizu ovo značenje prelazi u svoju suprotnost jer su Bodler, Balzak, a kasnije Valter Benjamin i mnogi drugi, iz tog lutanja crpili inspiraciju. Grad je postao riznica ljepote, a hodanje bez cilja ništa drugo nego njeno istraživanje.

Nakon nekih dvadesetak minuta primjećujem jedan mali, simpatični kafić odmah do kaldrme.  Okružen drvećem, smješten odmah pored nekog malo trga na kojem se nalazila još manja kapela izgledao mi je u tom trenutku kao parče izgubljenog raja. Ništa u njemu nije bilo pretencioznog ili vještačkog, drvene “režiserske” stolice, klimavi stolovi, neposredni konobari i izvaljeni gosti koji su tu izgleda svako veče. Bio sam vjerovatno jedini stranac u njemu.

Parče izgubljenog raja

Parče izgubljenog raja

Sjeo sam, naručio vino i kao opčinjen gledao svijet oko sebe. Izgledao sam sebi kao Zuko Džumhur kada je sedamdesetih godina putovao Španijom, pio i pisao. Njegov “Nekrolog jednoj čaršiji”, jedina knjiga na svijetu kojoj je Andrić napisao predgovor, vjerovatno u škripcu između tufahija njegove majke i prijateljstva sa njegovim ocem, ministrom vjera u prvoj Jugoslaviji, bio mi je u torbi i njom sam kratio vrijeme na aerodromima.

Kaldrmom projuri jedan od onih otvorenih buseva za razgledanje grada, pun turista koji slušaju snimljeni vodič koji im govori kad i šta se tu desilo, a ja ih samo prezrivo pogledam, iskapim svoju čašu vina, okrenem se konobaru i kažem: „Una mas, por favor“. On me priupita, čisto da provjeri: „La rioja, verdad?“ A ja klimnem glavom, kao da je to ritual koji ponavljamo bog zna koliko puta i kao da se ja ne razlikujem od istih onih turista i nastavim da posmatram ikonu na spoljašnjem zidu kapele „De nuestra señora de mercedes“.

La Rioja

La Rioja

Smisao putovanja nije da nadoknadiš propušteno znanje iz geografije i istorije i da se vratiš kući teži za par kila informacija već da nečiji tuđi svijet bar na par trenutaka pretvoriš u svoj. Kakva je korist kad znaš ko je na nekom trgu rođen a ko umro ako ne staviš stopala onako krišom, bar jednom, na ulicu još toplu od vrelog sunca juga i osjetaš kakva je u tom trenutku, da preko pulsa ulice osjetiš kako se kardiogram grada ocrtava na tvojim tamanima. A kad to osjetiš nekako ti nije ni bitno koji je to grešni plemić sagradio tu kapelu za oprost grijeha i vječni spokoj u carstvu nebeskom.

Vjetar je počeo da duva, konobari su sklanjali stolove, ja sam krenuo prema hostelu, blago omamljen od vina i srećan, kao što može da bude samo čovjek na putu ili na ženi.

Advertisements

4 mišljenja na „Sevilja ili parče izgubljenog raja (II dio)

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s