Takahiro ili saga o upornosti

Belize

Belize

Jedan od glavnih razloga što sam preletio četiri hiljade kilometara da svoj godišnji provedem spavajući na podu je to što je Putnička kuća stjecište najnevjerovatnijih priča koje ljudi mogu da ti ispričaju. Tokom prvog izdanja Putničke kuće, u Istanbulu 2012. kroz nju je prošlo 224 ljudi iz 36 zemalja. Tu su bili otac i sin Rusi koji po Turskoj stopaju tako da tom svojom putanjom ispišu riječ Turska, ljudi koji idu biciklom do Kine i nazad, ljudi koji su već desetu godinu na putu i mnogi drugi. Putnička kuća je jedan ogromni bunar priča, a ja nisam mogao da dočekam da naglavačke skočim u njega.

Već prvi dan kad sam stigao upoznao sam Takahira. Sjedio je mirno na krevetu, tipkao po telefonu, a ja sam mislio da je neko dijete imućnijih roditelja koji su ga poslali iz nekog razloga u Evropu na studije. Pitao sam ga šta radi, on je da putuje. Pitao sam ga koliko putuje, rekao je, evo već skoro dvije godine.  Pitao sam ga kako putuje, rekao je motorom. Nije on bio škrt na riječima, već skroman kao da je to najnormalnija stvar da čovjek već dvije godine motorom obilazi svijet.

U kolektivnoj svijesti postoji neki šablon kako zamišljamo bajkere koji putuju svijetom i nekakav je kliše das u svi oni tvrdi, zajebani tipovi, sa dužom ili kraćom bradom i istorijom kriminalnog ponašanja. Dobro, sa ovim zadnjim ne bi baš tako lako mogli da putuju svijetom, ali avanturiste nekako uvijek zamišljamo kao krajnje ekstravertne osobe, ljude koje mjesto ne drži i koji stalno prepričavaju avanture koje su prošli. Takahiro Sanui je, nasuprot svim tim klišejima, jedno divno, pitomo čeljade, onaj dječak u razredu od kojeg bi htio da ti bude najbolji drug. On je 1974. godište, ali izgleda bukvalno 10 godina mlađe jer, kako kaže, nema ni žene, ni posla, niti ikakvih drugih briga.  Ja sam ga davio pitanjima, a on je strpljivo odgovarao, nijednog trenutka ne hvaleći se ili ne uzdižući svoj poduhvat iznad nečijeg drugog. Uprkos svemu tome imao sam osjećaj da bi mnogo više mogao da mi kaže samo kad bi ta istočnjačka etikecija pustila njegovom egu da se malo razmaše.  Jer ne samo što je krajnje hrabar čovjek on je i odličan fotograf i sve fotografije u ovom tekstu su njegove.

Gvatemala

Gvatemala

Kad si odlučio da ćeš proputovati cijeli svijet? I kako?

Odlučio sam nakon što sam deset godina radio u jednoj kompaniji. Radio sam od 8:30 do 22:00 svaki dan. Shvatio sam da nemam vremena, da ne uživam u svom životu. Shvatio sam da možda želim nešto drugo da radim, da promijenim nešto. Odlučio sam da uradim nešto izazovno. To je bilo prije pet godina. Onda sam dao otkaz. Znao sam da želim da proputujem svijetom, ali ne na klasični način, sa rancem na leđima, to sam već radio, putovao sam po Aziji dosta. Ali to nije izazovno na način na koji sam mislio. A onda sam pogledao film i pročitao knjigu „Dnevnik motocikliste“ o Če Gevari. On je motociklom proputovao čitav kontinent. Onda sam shvatio da i ja to želim da uradim samo što sam odlučio da krenem iz Sjedinjenih Američkih Država.  SAD su i bile prvo mjesto gdje sam i sjeo za motocikl, jer sam ga tamo i kupio. U Japanu nikad to nisam radio.

Koliko je vremena prošlo od odluke pa do trenutka kad si sjeo na motocikl?

Oko dvije godine, od trenutka kad sam dao otkaz pa dok nisam krenuo. Ali deset godina tokom kojih sam radio znao sam da želim da uradim NEŠTO. Dao sam otkaz u septembru 2010. To sam odlučio nekih godinu i po dana ranije da ću da uradim. U Japanu sam radio kao otkupljivač dijelova za Hitachi.

 

Kad si krenuo iz San Franciska, jesi li vjerovao da ćeš uspjeti to sve da uradiš, da ćeš izdržati sve napore i prijeći sve prepreke?

Prvih mjesec dana sam bio nevjerovatno nervozan. Jer nikad nisam vozio motor ranije. Skoro svaki dan sam padao sa njega. Nisam vjerovao sam sebi. Ali nakon nekih mjesec dana sam se navikao i stekao više povjerenja u sebe.

Takahiro i Arleth (Meksiko)

Takahiro i Arleth (Meksiko)

Koja je bila prva veća prepreka s kojom si se suočio?

Kada se veliki zemljotres u Japanu i cunami 2011. Fukušima i sve ostalo. Tad sam bio u San Francisku i to je bilo tačno sedam dana nakon što sam počeo putovati. Nakon toga nisam mogao da putujem tek tako. Gledao sam na TV-u slike te katastrofe, pa sam odlučio da se na neko vrijeme vratim u Japan, da vidim roditelje ali i da nekako doprinesem, da pomognem ljudima koji su živjeli na mjestima nesreće. Volontirao sam tada i to je bio prvi put da sam pauzirao sa putovanjem. U Japanu sam tada proveo tri mjeseca.

To je bio maj 2011. Nakon toga, u avgustu sam imao nesreću u Koloradu prilikom koje mi je pukla tetiva i nisam mogao da se krećem. Morao sam da idem na operaciju u Japan jer nisam mogao da hodam bez pomoći.

Pa zar nisi mogao u Americi da se operišeš?

Vidiš, to je baš smiješno. Odvezli su me u Hitnu pomoć i snimili mi nogu. Gledali su kosti, vidjeli da ništa nije slomljeno, mislili su da je neko istegnuće pa su mi rekli da mirujem i da će proći. Ja sam ostao još sedam dana u hostelu, ali i dalje nisam mogao da stojim bez tuđe pomoći. Osjetio sam da se nešto događaj. Da sam ostao u SAD morao bih da plaćam hostel, a to je bilo poskupo 20-30 dolara za noć. Pomislio sam da ne bi bilo loše da odem u Japan da provjerim šta sam u stvari povrijedio. Onda sam otišao u Japan i doktori su rekli da mi je pukla tetiva i da moram na operaciju. Tad sam konačno znao da se moram operisati.

Onda je uslijedila operacija. U bolnici sam bio dva mjeseca. A onda još četiri mjeseca rehabilitacije. Nakon operacije sam morao da naučim kako da koristim invalidska kolica i štake… Bukvalno sam iznova učio kako da hodam. Sve ukupno u Japanu sam bio šest mjeseci. Kad sam osjetio da sam se oporavio, odlučio sam da nastavim sa putovanjem. I nastavio sam. Od Amerike do Argentine.

Kuba

Kuba

Znam da je glupo pitanje, ali da li je ovo bila tvoja najveća prepreka ili je kasnije tokom puta bilo nešto teže?

Ne, ne. (smijeh) U poređenju sa ovim, sve ostalo je malo.  Pazi, bio sam jako srećan jer sam uopšte preživio. Da je tokom te nesreće iza mene bilo auto, ja bih poginuo.

Kakva je to bila nesreća?

Bio sam na tom nekom seoskom putu i na jednoj krivini je bilo mnogo kamenčića. Okliznuo sam preko tih kamenčića i motor je pao preko mene. Nisam ih vidio na putu.

Kad si se vratio iz Japana, jesi li nastavio putovanje s tog mjesta?

Jesam.  Ne baš tačno tog gdje sam imao  već u blizini gdje sam ostavio motor.

Je li to bio emotivan trenutak?

Jeste. Iskreno, bio sam preplašen.  Neko vrijeme nisam želio da nastavim sa putovanjem. Bojao sam se da se to opet ne desi. Ali sam i shvatio da ako prekinem zbog te nesreće nikad više neću sjesti na motor. Zaista sam bio prestrašen. A ne volim tu vrstu osjećanja. Zbog tog sam to sve shvatio kao izazov i vratio se na put. Znao sam da to moram uraditi. Vratio sam se nazad i odlučio da izađem iz SAD motorom.

Bile su to dvije velike prepreke u samo jednoj zemlji.

Da.

Kako je išlo nakon toga?

Dobra stvar kod putovanja motorom je da ako je tu neki problem – svi mi pomažu. Ja sam zaista srećan.  Ponekad ne znaš put ili hotel i neko me nađe, obrati mi se i pomogne mi.

Kad si odlučio po drugi put da se vratiš putovanju kakva je bila reakcija tvoje porodice?

Oh. Njihove reakcije su uvijek iste. „Ti si već dovoljno odrastao da odlučiš sam. Ako hoćeš da to uradiš – uradi to. Ali preuzmi odgovornost.“ To su mi uvijek roditelji govorili. Mislim da su oni zaista divni roditelji.

Maču Pikču

Maču Pikču

Kako je bilo putovati nakon što si napustio SAD?

Pa išao sam dalje u Meksiko, pa Kubu, Belize, Gvatemalu, El Salvador, Honduras, Nikaragva, Panama, Kostarika,Kolumbija, Ekvardor, Peru, Bolivija, Čile, Argentina, Urugvaj, i evo me u Španiji.

Brazil?

Ne, nisam išao u Brazil. Za Brazil Japancima treba viza, a i veoma je skup za putovanje. To je jedina zemlja u Južnoj Americi za koju mi treba viza.

Koje si probleme imao putujući kroz Južnu Ameriku? Da li si imao problema sa kriminalom, toga se dolje svi boje?

Pa jednom su mi ukrali ranac i to je sve loše što mi se desilo. Dakle, tokom cijelog putovanja to je bio najveći problem. I to se desilo u hostelu. Taj tip je bio u istoj sobi sa mnom i naredni dan se probudio ranije i jednostavno otišao, ne plativši ništa. Takođe, uzeo je moj mali ranac u kojem su mi bili kamera i neki dokumenti za motor.

Šta je najljepše što ti se desilo tokom putovanja?

Ljudi. Stvarno sam srećan što sam susretao zaista dobre ljude. Jednom u sjevernom Meksiku, mislim da je bila Čiuaua, blizu granice sa SAD, htio sam da postavim kamp naveče, htio sam da uštedim nešto i da spavam pored puta. Vidio sam čovjeka koji je hodao tu da li mogu da kampujem. On mi je rekao: „Ne, ne i ne, preopasno je, tu ima dosta kriminalaca! Ideš kod mene kući!“ Onda me je odveo svojoj kući, sat vremena vožnje od tog mjesta. Ostao sam tu dvije noći. On je rančer, drži krave i druge domaće životinje, s njim sam obilazio taj ranč i to je bio zaista srećan trenutak. Dobar čovjek koji mi je pomogao. Sreo sam mnogo takvih ljudi putujući.

Ali nekako mi je uvijek lijepo i to kad naveče, nakon što postavim kamp i spremim večeru samo legnem i gledam u zvjezdano nebo. Ti sitni trenuci su mi posebno dragi.

Peru

Peru

Koja je najfascinantnija priča koju si čuo od drugih ljudi?

Imam prijatelja koji na „honda noventi“ putuje od Aljaske do Ušuaje, najjužnije tačke Argentine, u Ognjenoj Zemlji.  Ta „honda“ je nešto malo veće od skutera, obično služi za dostavu pice. Postali smo zaista dobri prijatelji i divno smo se zabavljali.

Šta još s putovanja možeš da istakneš što je bilo od velike emotivne važnosti za tebe?

Kad sam putovao kroz Nikaragvu bio sam u jednom malom gradu, zove se Esteli, bio sam u hostelu i imali su te eko-ture na kojima bismo obilazili lokalce. Bio sam tako kod jedne porodice gdje sam spavao prespavao jednu noć. Ta kuća nema struje, vode, gasa. Oni zarađuju za život tako što ti prodaju svoje proizvode. Pitao sam ih za šta koriste taj novac nakon što ga zarade. Pitao sam ih takođe, šta im je drugi plan, u šta bi da ulože novac. Oni su mi rekli da prvo žele da izgrade drugi wc, pravi wc, jer je njihov u stvari samo rupa.  Žele pravi wc za goste, tuš, dobar krevet. Žele da naprave nešto gdje ih ne bi bila sramota da ugoste ljude. Taj me je odgovor iznenadio jer uvijek misle o gostima, ne o sebi. Iako su zaista siromašni. Niko nije rekao da želi ogrlicu ili odjeću. Uvijek prvo misle o mušterijama. Tek na kraju su rekli da kad bi imali dovoljno novca da bi ga iskoristili da pošalju dijete na fakultet. Bio sam impresioniran jer oni znaju koliko je obrazovanje važno. I dobro je potrošiti novac kod takvih osoba. Bio sam zaista srećan tada.

Da li zarađuješ nešto tokom putovanja?

Sve što trošim je iz ušteđevine.

Koliko si potrošio do sada?

Mislim da sam za ovih godinu i po potrošio 30.000 dolara. Ne uključujući motor. Sa njim možda bi bilo 35.000 dolara.

Koji su ti planovi nakon ovog?

Nakon ovog idem u Maroko, idem da istražujem malo sjever Afrike. Nakon tog se vraćam u Španiju i želim da odem nazad do Japana motorom. Ne želim da idem kroz Rusiju, želim kroz Iran, Pakistan, Indiju, Mjanmar, Tajland. Želim malo da lutam i da pomiješam zemlje.

Šta želiš da radiš nakon svega ovoga? Tražićeš neki posao?

Da, naravno da moram da potražim neki posao, ali želim da radim za ljude, ne za kompaniju. Za neku NVO ili neki društveno korisni posao.

Bolivija

Bolivija

Advertisements

Jedno mišljenje na „Takahiro ili saga o upornosti

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s