Put u srce juga

Dugo putovanje kroz noć na jug

Dugo putovanje kroz noć na jug

–          Martina večeras slavi 18. rođendan, hoćemo ići?

–          A gdje Martina živi?

–          Relativnu blizu, nekih 140 kilometara na jug.

–          Idemo.

Jeste da su bila dva sata ujutro kad sam pristao, ali idemo, koga briga. Italijani su nevjerovatno pokretna nacija. Svi imaju automobile, kampere ili skutere i za njih trideset kilometara nije kao na Balkanu. Osim toga svi su opremljeni navigatorima i nepoznati gradovi za njih nisu tako nepoznati. Prije ovog puta namjeravao sam da stopom prijeđem Apuliju i Siciliju  (nekih 1000 km) tokom desetak dana. Kada sam prešao Jadran i rekao to svojim prijateljima Italijanima gledali su me kao da sam prešao s one strane zdravog razuma. Kod njih pojam autostopa nije toliko popularan jer svi posjeduju neko prevozno sredstvo . Ne piju kao mi pa se i ne svađaju ko će da vozi. Osim toga, putevi su im u izuzetno dobrom stanju pa čak i kad se ne radi o autoputu (autostrada) to ne znači da taj put ne izgleda kao naš autoput. Ono što se u Italiji zove superstrada kod nas bi petorica ministara svečano otvorila bar sedam puta predstavljajući to kao kapitalnu investiciju u putnu infrastrukturu.  Drugim riječima, superstrada izgleda kao autoput, nema mjesta sa strane da staneš i digneš  palac, jer će te neko pokupiti branikom.

–          Ja vozim auto 8 godina i nikad nisam vidio stopera na putu! – reče mi drug jednom, а ја stvarno nisam mogao da povjerujem.

Nakon sat vremena stigli smo u Ostuni. To je jedan blještavo bijeli grad i tu bjelinu duguje vjekovnoj tradiciji bojenja zidova krečom, što nije bio slučaj u čitavoj Italiji. Zbog blizine nalazišta tradicija krečenja je krenula još tokom srednjeg vijeka i to im je spasilo nebrojeno mnogo života. U početku su ljudi koristili kreč da bi bilo bar malo vidljivije u noćima kad mjesec sija. Ali kasnije, kada je kuga krenula da hara, samo je Ostuni ostao pošteđen, jer je kreč „čistio“ ubijao ono najpljavije što bi se našlo na zidovima.

Ovaj grad predstavlja pravi biser italijanskog juga, relativno nepoznat strancima u odnosu na druge gradove, ali upravo zbog toga privlačan onim zaljubljenicima koji se još uvijek nadaju pronalasku one prave Italije. Dobro vino, prelijepe tamnopute žene koje u svom pigmentu nose sjećanje na Veliku Grčku, starice sve u crnom, ogromne smrtovnice velike kao plakati za koncerte koje govore da se tu smrt poštuje kao i život, ako ne i više. I blizina mora koja to sve smješta u koloplet tog mitskog Mediterana, koji je više priča nego zbilja.

Naslonjen na mermerni zid neke konobe pričam sa drugom mog druga o filozofiji putovanja. Za samo par mjeseci on će se posvetiti svom konceptu čistog putovanja i otići će u Boliviju, Peru, a odatle će se spustiti skroz do Ognjene Zemlje, koja je, uprkos svom imenu, sva okovana ledom, a ja ću da upijam njegove priče i da se pravim kao da sam ja sve to prošao. Spavamo kod njega u samom istorijskom centru grada, spuštamo se niz strme stepenice na kojima sjede parovi i ljube se. Čini ti se da se sve u Italiji svodi na ljubav, svaka priča, svako putovanje se tako računa. Italijani se ne boje toliko da pričaju o ljubavi, kao što je to slučaj kod homo balcanicusa. Da li nas je istorija učinila tvrdim i natjerala da krijemo emocije kao zmija noge, ili je nešto deseto, nije tako ni bitno, ali bude nekad malo tužno kad shvatiš koliko malo iskrenog razgovora može da olakša puno toga.  Mnoge stvari koje nosimo u sebi postaju daleko lakše samo ako ih naglas kažemo.

Probuditi se jednog vrelog avgustovskog jutra u jednom takvom gradiću i polugo i krmeljavih očiju gledati niz pustu, bijelu ulicu pokušavajući da se sjetiš šta si tačno radio sinoć znači na neki način osjetiti milost punoće života na sebi, punoću koja ti se pod kožu uvlači kao toplota južnjačkog sunca. U takvim trenucima koji se u svijesti pojavljuju savršeno osvijetljeni uvijek pomisliš da ćeš za te trenutke radosti morati nečim da platiš i moliš bogove da te život ne kazni zbog toga što si par puta pokušao da ga izazoveš. Svako putovanje je otimanje života od života. Otimanje iskustva, ljepote, draži, punoće od onog što su te učili da je zapravo život – patnja, neprestani teški trud, odricanje, kompromis. Mlad čovjek ne može da ne osjeti bar malo griže savjesti kad shvati da je napravio korak dalje od svojih roditelja, kad shvati da je vidio bar 10 zemalja koje oni nisu, kad shvati da je to postigao upravo zahvaljujući njima, jer su napravili neke korake koje on nije morao da pravi, da su napravili neke kompromise koje će on misliti da je prevazišao, a u stvari je ih samo neki drugi napravio umjesto njega i predao mu štafetnu palicu. Tako putovanje prestaje da bude prosto prevalizaženje prostora, već i prevazilaženje vremena, međugeneracijska štafeta sa preponama.

Idući dan nas drug vodi u svoju kuću na selu. U Apuliji postoji tip kamenih kuća koje izgledaju kao da su ih štrumfovi pravili. Od kamena su, ali liče na gljive. Italijani ih zovu trullo. Neke izgledao kao da se čovjek u njima ne može čestito ni okrenuti. Neke imaju više soba. Nevjerovatno je da je tokom ljetnih mjeseci unutar njih razlika u temperaturi u odnosu na spoljašnjost i do 10 stepeni. Kamen hladi. Ispred jedne takve kuće sjedimo, gledamo spaljenu zemlju, palme i čemprese i jedemo masline, paradajz i domaću mocarelu sa nekim lokalnim začinima. Čini ti se da si došao do kraja svoje intimne potrage za suštinom italijanskog juga.  Sve je tu, sama srž italijanske kuhinje, zemlja spaljena suncem, kuće koje samo tu postoje i neki neprobojni mir koji te u talasima obliva. Sve je u redu. Sve je u najboljem redu.

Advertisements

3 mišljenja na „Put u srce juga

  1. Divna su ti ova razmisljanja. Otimanje zivota od zivota. Ono recimo kad letis iznad oblaka, malo sta mi je ljepse:)
    A s mozda izuzetkom Talijana i Spanaca, homo balcanicus i naopak kakav jeste, cini mi se toplijim i srdacnijim od ostalih velikih Evropljana:)
    A prica s talijanskog juga nikad dosta..
    Eto ukratko 😀

    • Već sam se pitao gdje si 🙂 Hvala na lijepim riječima, mada ja nekad mislim da smo svi mi ista stoka, a kad me uhvati talas optimizma nekako kontam da nismo baš stoka, ali da se ne razlikujemo baš toliko 🙂

      • Nema ni tebe nesto 🙂
        Sve je do perspektive 🙂 u svakom slucaju, ono o razgovoru je univerzalno istinito o kome god se radilo 😀

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s