Manastiri, od svetinja do konjušnica

Gračanica

Gračanica

Ima jedna narodna pjesma kad car Lazar, koji u stvari nije ni bio car već knez, pošalje Miloša Obilića u Latine da pokupi harač, a on upadne u raspravu sa “lukavim Latinima“ o tome čije su crkve ljepše. Pa u jednom trenutku kaže on njima:

Vi ste mudri, gospodo Latinska,
Jeste mudri al’ zborite ludo!
Da vi znate naše namastire,
Naših slavnih cara zadužbine,
Kakovi su i koliki li su!

Pa onda sav obuzet nacionalnim ponosom počne da nabraja, kršeći usput sve diplomatske obrasce pristojnog ponašanja:

Da vidite lavru Studeničku
Ne daleko od Novog Pazara;
Da vidite Đurđeve Stupove
Kod Deževe starijeh dvorova,
Zadužbine cara Simeuna;
Da vidite čudo neviđeno,
B’jel Vilindar usred gore Svete,
Zadužbinu Save svetitelja
I njegova oca Simeuna;
Da vidite Žiču kraj Morave
I kod Ibra više Karanovca;
Sopoćane Raški na izvoru,
Zadužbine svetoga Stevana,
Srpskog kralja prvovjenčanoga…

I naravno, ne zaustavi se na tome nego nastavi da nabraja i Papraću, visoke Dečane, Raču, Tronošu, Ravanicu i kao da sve to nije bilo dovoljno, kao šlag na tortu svoj toj priči, baci buzdovan do nebesa koji pade

te polupa srčali čardake
i tu ubi dva banova sina
i četiri morska dženerala
i dvanaest velikih vlastela.

Latini, ljudi od reda, bili su prinuđeni da sankcionišu ovakvu vrstu nasilničkog ponašanja lišavajući ga slobode. To su neki manje poznati detalji iz biografije ovog narodnog junaka koji bi danas po svoj prilici bio procesuiran u Hagu za “međunarodni terorizam i napad na visoke državne službenike kao i za kršenje pravila i običaja rata“. Neke šaljivdžije su se dosjetile da ni Marko Kraljević ne bi bolje prošao, dozvola za jahanje bi mu bila trajno oduzeta zbog jahanja u pijanom stanju, a morao bi i da se nosi sa tužbom zbog navođenja životinja na alkoholizam kao i zbog uništavanja putne infrastrukture.

Visoki Dečani

Visoki Dečani

No dobro, šalu na stranu, u jednom putopisu u kojem će se pripovijedati o manastirima red bi bio izbjeći neozbiljne tonove.
U nekoj nepisanoj hijerarhiji srpskih svetinja po značaju i vrijednosti prvo mjesto pripada Hilandaru, a onda idu redom Studenica, Mileševa, pa Žiča i Sopoćani i tako bi se moglo u nedogled jer su naši vladari bili neobično široke ruke kad su zadužbine bile u pitanju. Kralj Milutin, na primjer, zarekao se da će podići oniliko crkava i manastira koliko godina bude vladao. Vladao je četrdeset godina i ne samo da je ispunio zavjet nego je i premašio taj broj. Crkve i manastire gradili su svi vladari, bilo da su po značaju bili mali ili veliki, zatim članovi vladarskih porodica, kao i vlastela, a kasnije i bogati građani. Malo koji dio Evrope je bio tako načičkan manastirima kao Srbija u doba Nemanjića. Najljepšu zadužbinu bi obično odredili za svoju grobnu crkvu i zamonašili se u njoj kad bi osjetili da je došlo vrijeme za to. To u prevodu znači: nakon što bi oženili dovoljno maloljetnica, nekog pretendenta na presto skratili za glavu ili za očinji vid, bratu dali na upravljanje neku daleku oblast, ili ako bi se drznuo da on bude vladar, bili malo drastičniji prema njemu kao što je bio Stefan Nemanja ili Milutin.
Manistiri nisu bili samo mjesta gdje se praktikovalo bogosluženje nego i centri pismenosti, i to ne samo u srednjem vijeku, nego sve do kraja osamnaestog vrijeka. U vrijeme despota Stefana u manastiru Resavi (Manasiji) radilo je preko 3.000 monaha na prevođenju i pisanju svetih spisa! Tri hiljade monaha nisu škola, to je čitav jedan grad. Od tog je danas ostao samo izraz “resavska škola“ koji se često koristi u pogrešnom kontekstu. Nije teško zamisliti brujanje života u takvom jednom centru, mlade momke koji su pobjegli u manastir samo da bi imali redovan obrok, a onda, kada bi se navikli na to , počeli da obigravaju oko obližnjih izvora u potrazi za seoskim mladama progresivnih načela po pitanju profane ljubavi.

Hilandar

Hilandar

Kako u svojoj velikoj studiji “Vizantijski komonvelt“ kaže Dmitrij Obolenski: “’Nijedna oblast istočne Evrope, izvan Carigrada, ne može se pohvaliti tako velikim brojem manastira koji su imali ključnu ulogu u životu naroda.“
“Naši srednjovjekovni manastiri nisu samo spomenici, kao što se to često smatra. Oni su sa svojom arhitekturom i svojim freskama svijest jednog naroda o sebi samom, hrana opstanka. Neka vrsta pasoša za budućnost, ili načina da se najtragičniji časovi prebrode, zahvaljujući svjedočanstvu o sopstvenoj vrijednosti. Narod bez umjetnosti, to je narod bez duhovnog identiteta“ – rekao je Petar Lubarda, u jednom intervjuu datom Momi Kaporu.
Mnogi od tih manastira sadrže blaga kojih nismo ni svjesni. Mora se znati da kad je iz Evrope poslat prvi satelitski signal u vasionu u “paketu dostignuća zemljana“, što je u stvari bila poruka eventualnim razumnim bićima u vasioni, bile su, između brojnih drugih stvari, i slike čovjekovog osvajanja Mjeseca, Kineskog zida i mileševskog Belog anđela. Vjerovalo se da će, ako u vasioni postoje razumna bića (pošto ih na Zemlji sigurno nema), shvatiti poruku koju svojom pojavom i likom nosi Beli anđeo. Mora se znati da je freska Uspenja presvete Bogorodice na Svjetskoj izložbi u Parizu proglašena za najljepšu fresku srednjeg vijeka.
Poznati britanski medijevalista i vizantolog Stiven Rensimen, poredeći grandioznu katedralu u Sozberiju i Gračanicu, zadužbinu kralja Milutina, koja je danas okružena bodljikavom žicom, kaže: “Prva može da se diže graciozno prema nebu; druga, sa svojom jednostavnošću zamisli, potpunom ekonomijom ravnoteže i pritiska i bogatom odmerenom dekoracijom unutrašnjosti, delo je naroda ništa manje produhovljenog, ali daleko profinjenijeg i kulturnijeg.“

Beli anđeo, manastir Mileševa

Beli anđeo, manastir Mileševa

Naravno, nisu svi dijelili to oduševljenje manastirskim blagom. Većina naših manastira ima sličnu priču, osnovan tad i tad zadužbina tog i tog, srušen prvi put od Turaka tada, bio napušten 50 ili više godina (Sopoćani čak dvjesta godina!) usljed čega je propao veći dio fresaka, obnovljen, opet porušen i pretvoren u konjušnicu od Turaka ili nešto kasnije od Nijemaca ili Italijana (npr. Mileševa), treća obnova počela u dvadesetom vijeku, ako se radi o manastirima na Kosovu onda obično ima još jedno rušenje, obično 2004… To je neki tužni šablon iz kojeg ne treba odmah izvlačiti zaključak da su ti manastiri stalno gorjeli, jer nisu. Bile su tu često decenije i decenije mirnog suživota bez straha, bez međusobnih napada, kada bi manastirsko osoblje i okolno stanovništvo često drugih vjera živjeli ne samo trpeći, već i pomažući jedni druge. Ali istorija svijeta nije istorija svakodnevnog mirnog života, recepata za liječenje reume ili pravljenje toplih obloga koji su kružili među ljudima, već istorija prelomnih događaja koji su češće izuzetak nego pravilo, istorija osionih ljudi koji su svoju osionost odlučili uklesati u kamen. Ali ne može čovjek a da se ne zapita šta bi bilo kad ne bi bilo svih tih rušenja. Kao kad odeš u neko italijansko selo pa ti kažu da je crkvica iz dvanaestog vijeka i da nije obnavljana jer nikad nije ni rušena. Ljudima treba istorija kao potvrda trajanja, da je tu neko živio i prije tebe, da tlo ipak nije tako nestalno, da ne gradimo zidanice na pijesku, da budućnost nosi neki minimum sigurnosti. U Mileševi sam slušao monaha kako priča o manastiru i u jednom trenutku pogleda oko sebe i kaže: „Zidovi mirišu na vijekove.“ Zid svake svetinje bi trebalo da miriše na vijekove, a ne na svježe osušeni malter napravljen od cementa, pijeska, kreča i deviza nekog gastarbajtera. Ali na Balkanu stvari tako ne funkcionišu. Na Balkanu svaki dan se istorija neumitno prelama i preokreće i često ni krive ni dužne najviše nastradaju svetinje koje upravo treba da budu dokaz vjekovnog trajanja.

Studenica

Studenica

Ali nisu samo umjetnička i materijalna blaga ono što manastire čini toliko posebnim, već nešto mnogo neuhvatljijivije i mnogo teže objašnjivo. Samo još u manastirima čovjek može da se divi ljepoti čiste i iskrene vjere u Boga, koliko god to zvulalo patetično. A to je ona vjera neuprljana sujevrerjem koje se maskiralo u “običaje“ i tobožnjim “teološkim pitanjima“, oko kojih se vode kafanske debate i utvrđuje stepen nacionalnog identiteta ili lokalnog mikroidentiteta. Padam u opasnost da otkrivam toplu vodu, ali toliko nas je danas koji se iznenade kada upoznaju skromno i posvećeno svešteno lice, bez audija, bez cjenovnika, sa kojim možeš da pričaš i o Dostojevskom i o rokenrolu. U vremenu opšte klerikalizacije društva gdje više nikome nije jasno kako su to tačno razdvojene crkva i država, u kojem se svi naizgled neočekivano zgražavaju kad se konačno prizna da ko je od vladika pedofil, a ko građevinski magnat upoznati nekoga ko razbija stereotipe na najbolji mogući način znači mnogo. Slušati monaha kojeg si tek upoznao kako ti priča o tome kako pronalazi čestice božijeg promisla u pravljenju manastirskog vina ili u okopavanju vinograda znači, ni manje ni više, nego dobiti nazad vjeru u ljude koju davno izgubio gledajući one u svojoj neposrednoj blizini. Znati da negdje tamo unutar nekih zidini sagrađenih bog zna kad postoji čovjek koji održava tihu vatru onih pustinjaka iz trećeg vijeka koji nisu vjerovali nego su znali da nas bolji svijet očekuje i da je ovaj svijet tren kojeg se i nije tako teško odreći u zamjenu za vječnost, da smrt već dvije hiljade godina nema žalac, znači proširiti horizonte saznanja i pogledati oko sebe na potpuno drugi način. I kad ti kaže da smo mi u stvari sišli iz vječnosti u vrijeme shvatiš one riječi Vilijema Blejka: „Ako su vrata percepcije čista, sve će se čovjeku ukazati onako kako jeste – beskonačno.“ Jer samo mali ljudi od vjere načine jaram, veliki ti otvore prozor u vječno i beskonačno.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s