Oda tužnim muzejima

Ispred Luvra sa Klimtom i Rembrantom

Ispred Luvra sa Klimtom i Rembrantom

Muzej je neka vrsta crkve, sakralnog objekta posvećenog umjetnosti i u njega se i ulazi sa nekom vrstom strahopoštovanja.  Umjetnost traži  kontemplativnu tišinu, traži vrijeme, kao i molitva. A molitva traži samoću. I kad je u društvu, čovjek mora da se makar u svojoj glavi osami, jer je molitva ipak neka vrsta razgovora. Slično je i u galeriji, najljepša stvar koja može da ti se desi jeste da ostaneš sam ispred slike koju gledaš kao u božanstvo. Tužno je što mnogi muzeji imaju sve, imaju čitave gradove u sebi, restorane, butike, suvenirnice, knjižare, samo tišine nemaju.

U Firenci čekajući u beskonačnom redu ispred galerije Ufici gledao sam kako neki mladi Španac sa sebe skida kilograme nakita koji su učinili da alarm zapišti kao da bombu pokušava da prokrijumčari. Prvo je skinuo neku veliku kajlu sa vrata koje se ne bi postidio nijedan iskreni dizelaš. Nakon toga je pokušao da prođe, ali alarm je bio neumoljiv pa su na red došli metalni objekti sa ruku, prstenje, narukvice, lančići. Treći pokušaj je opet bio bezuspješan, lanac sa hlača je bio problem, ogromna kopča na kaišu, gomila sitniša iz džepova i štokakve džidžamidže. Taj momak je nosio na sebi dovoljnu količinu metala da svaki uparađeni srednjovjekovni vitez koji se zagrijava za turnir i jedva diše pod težinom oklopa osjeti olakšanje shvativši da uvijek može gore. Nakon što je iz četvrtog pokušaja prošao kontrolu ritualno je vratio na sebe sve te stvari, kao vrač koji se sprema za neki obred pročišćenja za koji mu treba sijaset amajlija i ukrasa koji će da umilostive bogove.

Maestro Leonardo

Maestro Leonardo

Vječito gladni umjetnosti prosto nismo sigurni kako da se ponašamo u blizini djela koja su nam čitavog  života prikazivana kao najveći domet ljudskog duha. Nađeš se sam u prostoriji sa Leonardom da Vinčijem, krišom gledaš na kameru, pa ima li čuvara i ne možeš da odoliš da blago prstima ne dodirneš to platno, kao da vjeruješ da ćeš  mu bradu dodirnuti ili nabor njegove vječito bijele halje. Ne možeš da vjeruješ da dodiruješ platno koje su Leonardove ruke uobličavale i prosto ti ne ide u glavu kako je moguće da taj tvoj bezobrazluk neće biti kažnjen odsjecanjem ruke, ili bar šake, jer si se usudio da dirneš božanstvo. Grize te savjest, osjećaš se  se kao nevjerni Toma koji mora da gurne prst u Isusove rane. Gledaš taj božanski sfumato, blag kao miran san, kao ženski prsti na tvom licu i ništa ne shvataš. Šok dolazi kasnije, kad se utisci slože.

U Vatikanskim muzejima pitaš čuvara šta znači neka  skraćenica što se na skoro svakoj bisti nalazi, a on ne može da odoli da te ne pogleda s visine i gotovo prezrivo odgovori.  Jer ipak je on neka vrsta aristokratije među čuvarima, rizničar, čuvar svjetskog  blaga.

U Torinu ima gotovo devedeset muzeja, a jedan od najzanimljivijih je Muzej orijentalnih kultura. Na jednom odjelu ćaskamo sa ženom koja tu radi.

–          Odakle ste vi?
–          Bosna i Hercegovina.
–          Ah… Jeste li bili na Svetoj gori?
–          Svetoj gori? Atosu ili… ?
–          Ma ne, kako se ono zove, Međugorje? Baš je moja bratanica išta tamo lani.
–          A to, nismo imali priliku tamo da idemo.  Osim toga, to je mjesto hodočašća za katolike, a mi smo, znate, pravoslavci.
–          VI NISTE HRIŠĆANI?!
–          Ne, gospođo, jesmo, samo malo drugačiji. Znate, istočni obred, crne kape i mantije, brade i ostalo.
–          Aha…. Vi dakle niste hrišćani…
–          U redu, nismo hrišćani, nego, idemo mi dalje pa se možda vidimo u povratku.

Previše umjetnosti umara. U Luvru si čitav dan i prolaziš cjelokupnu istoriju ljudskog roda, gledaš ogromna platna koja svojom monumentalnošću vrište na tebe i pritišću te kao septembarska omorina. Onda prijeđeš u egipatski dio i izgubiš se u njemu, gledaš mapu i ne shvataš je najbolje, a kad pokušaš da se izvučeš završiš u nekim katakombama i shvatiš da tek onda ne znaš gdje si. Sve što želiš je da se izvučeš odatle, a ako ti neki mangup prigovori da nisi vidio Monalizu, samo mu lakonski odgovoriš: „Jebo Monalizu.“

A kad onda uspiješ da se uguraš u prostoriju gdje se ona čuva shvatiš tajnu  njenog zagonetnog osmijeha.  Ona, naime, prezrivo posmatra stotine Japanaca koji je slikaju, a ne shvataju da se svjetlo blica odbija od zaštitno staklo što je čuva, pa se neće ni vidjeti dobro šta je na slici.

Rembrant - Noćna straža

Rembrant – Noćna straža

Nekada shvatiš koliko umjetnosti može fizički da se doživljava. U Kraljevskom muzeju u Amsterdamu shvatiš svu razliku između reprodukcije Noćne straže i nje u svoj svojoj veličini, koja te nosi kao plimni talas.  Ali tvoj doživljaj je ništa naspram doživljaja jedna lijepe studentkinje slikarstva koja proživljava nešto što najviše liči na orgazam.  Ona svim svojim bićem treperi pred tom gromadom od slike. Slikarstvo za nju nije stvar  racionalna, nešto što pripada sferi opšte kulture, erudicije ili nečeg desetog. Umjetnost za nju je kao ljubav, strijepnja, optimizam, nada ili bol nakon raskida duge veze. Svaka slika za nju je univerzum za sebe.

Čovječanstvo je i dalje prosvjetiteljski  uvjereno da će masovne ekskurzije u muzeje  uticati na obrazovanje mase, da će ih umjetnosti učiniti boljim ljudima, pa se čitave horde đaka i studenata tjeraju u muzeje, koji jednom ušavši, samo  gledaju da što brže prođu, da ne kažu da nisu bili, i da izađu na čist vazduh, u potragu za buticima.  Nema vajde od prisilnog obrazovanja.  Ljude treba pustiti da idu gdje hoće, ko hoće u crkvu, neka ide u crkvu, ko hoće u butik, neka ide. I to je bolje nego da budu tamo gdje ne žele, uz nekoga ko upravo to želi.  Ispred Van Gogovog muzeja u Amsterdamu pitao sam jednu curu zašto nije ušla u tu antologiju užasa i ludila, u herbarijum košmara. Rekla je:  „Ma mislila sam, ali onda sam cijenu karte preračunala u džointe i shvatila da mi se ne isplati.“

Advertisements

6 mišljenja na „Oda tužnim muzejima

  1. Opet sam se nasmijala na egipatski dio Luvra, prisjećajući se svoje agonije u pokušajima da izađem odatle. 😀
    Prizor pred zastakljenom Monalizom, gužvarom ljudi, tableta i bliceva je blago rečeno tužan.
    I u Luvru i Versaju sam zamišljala kako bi bilo sakriti se dok ne zatvore i kako bi izgledalo sve u tišini i lutanju čitavu noć 😀
    Pa opet, u Sikstinskoj kapeli je bilo dovoljno samo se nekako ugurati na klupicu i nasloniti na zid da se odluta kao da nema milion ljudi okolo.

    Dobar post:P

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s