Marin ili priča o kurvi sudbini

life-goes-on2

Nije patetika, čitaj dalje

Putujemo i zbog ljudi. Oni koje upoznamo na putovanjima vječito ostaju dio nas. Postoji i ta vrsta ljudi od kojih možemo biti razdvojeni godinama, zbog udaljenosti, zbog života, zbog obaveza, ali svaki put kad se sretnemo kao da su samo trenuci prošli.

Jednom sam dobio priliku da odem u Bugarsku na razmjenu studenata i otišao sam kao što  idem na svako drugo mjesto gdje mi se ponudi šansa. Nisam očekivao ništa, a dobio sam sve. Dobio sam prijatelja zbog kojeg bih đavolu dušu prodao, a kamoli otišao do Bugarske.

Moj prijatelj Marin mi je više nego iko koga znam otkrio koliko život može da bude kurva, i koliko čovjek može da bude čovjek, u najboljem smislu te riječi.

Upoznao sam ga još u Banjaluci, jednog aprila ispred starog Filozofskog fakulteta, ali nisam ga upoznao kako treba sve dok nisam otišao u Bugarsku i jedne večeri s njim se zapio na nekom ćošku u Plovdivu dok su oko nas škripale gume, a okolo se širio miris pomfrita i piva.

Imao je tu nesreću da mu otac bude načelnik policije u jednom primorskom gradu. I kad je njihov sistem počeo da se urušava nakon gvozdene šake Todora Živkova, stubovi su počeli da padaju po svima njima. Mi u Bosni smo imali rat, a kad je rat čovjek lakše prihvati i oskudicu, restrikcije, glad, bijedu jer je, je li, rat. Oni nisu imali rat, ali su imali sve ostalo. I naravno, imali su svoje muslimane (oni ih zovu Pomaci) sa kojima je početkom devedesetih Turska tražila jače veze. Njegov otac je bio zadužen takoreći za maltretiranja tih ljudi, a u malom mjestu u kojem su živjeli sve se to znalo. Tako su na njega pali grijesi njegovog oca i sa šest godina su ga ljudi koje je njegov otac trebao da „očisti“ pokušali zaklati, od čega i danas nosi ožiljke i na duši i po tijelu.  Te noći su pored njega prolazili Bugari i niko se nije ni osvrnuo, a od sigurne smrti ga je spasio jedan Turčin.  Sa sedam godina su mu spalili kuću, zbog čega ni danas nema nijedne slike prije tog vremena. Onda je taj isti otac njega i majku otjerao od kuće pa su završili, bog zna kako, u Rusiji. U jednom od onih „zabranjenih gradova“, građenih da služe vojnoj industriji, koji ne postoje na mapi, do kojih ne vode putevi već se samo avionom može doći, a iz to uz posebnu dozvolu. Tako se s majkom potucao gotovo dvije godine po Rusiji i tu naučio ruski, jedan od pet jezika koje govori. A onda se vratio u Bugarsku.

Bugarska devedesetih se ni po čemu nije razlikovala od Srbije, Bosne i Hercegovine ili bilo koje druge postsocijalističke zemlje tih godina. Kriminal, siromaštvo i droga, puno droge. Jedne noći, negdje blizu granice s Grčkom na Rodopima sjedili smo i pričali, jer nismo mogli zaspati. Pa smo pričali do besvijesti. Tačnije, on je pričao, ja sam slušao, jer se takve ispovijesti ne prekidaju. O životu, koji je patnja, o ljubavi, koja je samo privremeno odmor od patnje, više se ne sjećam o čemu sve smo pričali. Ali se sjećam priče o jednoj žurki i njegovom najboljem prijatelju, koji je otišao do wc-a, nije ga bilo neko vrijeme, a kad je otišao da vidi šta je s njim shvatio je da kolabira usljed overdoza. Uhvatio ga je i počeo šamarati, ali je već bilo prekasno i ovaj mu je umro na rukama. Obojica su tad imali šesnaest godina.
Družili smo se tih nešto manje od mjesec dana, putovali Bugarskom, pili, bahatili se i šta sve već ne, a on je tih dana bio malo s nama, a malo više s majkom po bolnicama. Majka mu je bila nepokretna, on se brinuo o njoj, prao je i hranio. Preživljavali su nekim alhemijskim načinima, bog zna kako, ali se nije žalio ni na šta, svijet je prihvatao s nekim rezigniranim optimizmom i rečenicom koju sam čuo kasnije u jednom pismu iz Aušvica. „Nema ničega na šta se čovjek ne može navići.“

Ja sam tih dana otputovao i nepunih mjesec dana nakon što sam se vratio stigla mi je vijest da mu je majka umrla. Ona mu je bila jedina član porodice, bar jedini kojeg je volio, svi ostali su ga napustili ili nestali. Poslao sam mu tad neku poruku saučešća koja je, mislim, počinjala sa „znam da ništa ne pomaže, ali..“ Nije se javljao. Vidio sam ga par puta na četu, ali ništa nije odgovorao. A onda sam prestao i tamo da ga viđam. I opasno sam se zabrinuo. A onda mi je, na Božićno jutro, kad sam bio opasno sjeban zbog djevojke koja će mi za par dana postati bivša djevojka, stigla poruka od njega koja me je odmah vratila u žive. „Sretan Božić brate mili! Hvala ti na onoj poruci, htio sam ti i ranije pisati samo nisam mogao ništo pozitivnije napisati. Inače, ok sam, polako pokušavam nadonkaditi na faksu. Pročitao sam par puta tvoje radove. Rado bih jednog dana radio s tobom. Fale mi ljudi kao ti! Piši mi na… Ljubim te brate mili (da nam ne propane pederluk) Pozdravi porodicu!“

Marin je studirao srpskohrvatski i bio je najbolji od najboljih, jedan od onih studenata pred kojima se profesori stide svog neznanja. Trebalo je da dobije stipendiju da studira u Zagrebu i to je bilo prilično sigurno. A onda su počeli da ga vode od jednih do drugih vrata i da mu objašnjavaju zašto ta stipendija nije konačno odobrena i u tom hodanju je i ljeto prošlo. Jednog dana mu je neko dojavio da je ta stipendija „preusmjerena“, tačnije prodata nekim drugim ljudima, a njega su poslali kod čovjeka koji je za to bio odgovoran. Došao je pred njega i pitao ga zašto, a ovaj mu je rekao:“Pazi, sine, moraš i ti mene razumjeti. Ja imam dvije kćerke, studiraju u Njemačkoj. Treba i o njima neko da brine.“

On je otišao kući, razočaran u sve ono u šta se čovjek može razočarati, zadnja nada da će se izvući iz Bugarske putem obrazovanja, propala mu je pred tim čovjekom koji je tražio da bude shvaćen. Otišao je kući, spreman na svašta i nekako se sjetio riječi svog pokojnog djeda koji mu je rekao: “Sine, zapamti, kad sve izgubiš, ipak ti ostaje tvojih deset prstiju, a to uopšte nije malo.“ I on je sa tih svojih deset prstiju ukucao croatian rap, kako kaže, da malo vježba jezik, kad već ne može ništa drugo, a izbacilo mu je pjesmu genijalnih Splićana TBF-a Alles gut. I ta stvar je bila dovoljna da i njega digne iz mrtvih, a i mene da nauči koliku snagu muzika nekada može da ima.  „Ništa mi neće ovi dan pokvarit, nikakvi crnjaci ni ružne stvari. Ništa mi neće ovi dan pokvarit. Ni lupeži, barbari, ni glupi političari.”

Inače, jedina njegova veza sa ljudima je tada bila djevojka sa kojom je bio neke tri i po godine. Prijatelji su ga ili napustili ili pomrli od droge ili emigrirali, porodica izdala, samo mu je ona ostala. I jednom je došao u BiH s njom i jednom je ona dobila priliku da malo šara i jednom je ona iskoristila tu priliku. I čovjeka s kojim je bila skoro četiri godine je napustila zbog nekog kretena iz Bosanskog Šamca kod kojeg se preselila na 10 dana, da bi se nakon tog vratila u Bugarsku. Nekog drugog bi to uništilo. Ali čovjeka, koji je sa 24 godine, kako sam kaže, imao 50 godina, to jeste izbacilo iz takta, ali ne više od drugih sranja koja je u životu morao da istrpi.

Kad smo kod mene jedno veče  pili i pušili neki opori hercegovački duvan, pričajući o svemu tome opet mi je,  uz onaj neponovljivi osmijeh iz kojeg izbija nevjerovatna količina inata prema životu i prema kurvi sudbini ponovio tu rečenicu, koja oslikava sav njegov svjetonazor i životnu filozofiju. “Nema toga na šta se čovjek ne može navići.“

Advertisements

4 mišljenja na „Marin ili priča o kurvi sudbini

  1. Sjajan teks, ali verujem da drugacije nije moglo da bude kada se govori o ovakvom coveku! Najiskrenije pohvale, i nastavi pisati, ima nas koji uzvamo u svakom novom zaboravljenom cudu o kome govoris 🙂

  2. Sjajan tekst. Zapravo, razočarao sam se kad sam došao do kraja, očekivao sam više, neki nastavak, neku dobru vijest, nešto… Ali sam shvatio da se je upravo poruka takva. Nema uvijek hepi enda. Ima to što ima i na to se navkni.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s