Bari ili priča o svecima i imigrantima (II dio)

"Potom reče Bog: neka bude svod posred vode, da rastavlja vodu od vode.  I stvori Bog svod, i rastavi vodu pod svodom od vode nad svodom; i bi tako." (Postanak 1,6-7)

„Potom reče Bog: neka bude svod posred vode, da rastavlja vodu od vode. I stvori Bog svod, i rastavi vodu pod svodom od vode nad svodom; i bi tako.“ (Postanak 1,6-7)

Kad se čovjek iz daljine približava Bariju može da nasluti kako izgleda približavati se pustinjskoj oazi. Grad izgleda kao da će svakog časa da se odvoji od zemlje. Čini ti se da ima i neki fini oreol koji lebdi nad morem, pad palmama, nad dokovima. Mora da je tako izgledao duh Božji kako lebdi nad vodama prvih dana stvaranja. A onda se približiš gradu i zapahne te snažan, istovremeno i neugodan i privlačan, miris ribe, ulja, benzina… I te palme… Palme i masline. Ništa te ne baca toliko kroz prostor i vrijeme kao te dvije božanske biljke.  Osjećaš da si na korak od same srži Mediterana, sa svim mitskim što to veličanstveno nadmore krije u sebi. Sva naša kultura je u stvari mediteranska kultura.

Prije svake priče o Bariju dolazi priča o Jugu, onom arhetipskom Jugu za koji u svakoj zemlji kažu da samo tugu donosi. Italijani, istina, nemaju ono “što južnije, to tužnije“ ali imaju tu neku svoju unutrašnju raspolućenost između sjevera i juga koja često zna poprimiti odlike pravog šovinizma. I njih je zahvatila optužba da su narodi opaljeni suncem nesposobni za bilo kakav napredan i da su lijeni i svašta nešto. U principu, niko nije ni pokušao da ih razumije.

Hodam kroz stari grad, kroz samo jezgro istorijskog centra i osjećam se kao uljez, jer tu ljudi i dalje žive, na momente na glavu mi padne pokoja kap s veša koji visi na konopcu razapetom između dvije kuće, što će reći, drugačkom čitava dva metra. Prolazim i vidim kroz prozor ljude kako miješaju tjesteninu, kako gledaju televizor, vidim starce kako sjede ispred zgrada i pričaju na nerazumljivom dijalektu na kojem ni jednu jedinu riječ ne mogu da shvatim.  Rječju, vidim život tamo gdje je u većini italijanskih gradova na sjeveru, odavno istisnut u korist turizma. Sunce prži, kraj je avgusta, u preuskim uličicama nema nikoga jer je sunce u zenitu, a za Italijane je to sveto vrijeme ručka kada prave par sati pauze pa se nakon tog vraćaju na posao.  Namjerno se gubim u lavirintu sokaka starog Barija i skoro me zasljepljuje blještavilo sunca koje se ogleda u mermernim zidovima. Tražim baziliku svetog Nikole, gdje se čuvaju njegove mošti i nakon nekog vremena pronalazim veličanstvenu građevinu na skoro praznom trgu okupanom suncem.

Kad su 1087. šezdeset dva mornara iz Barija ukrali mošti svetog Nikole iz grada Mire u tadašnjoj Vizantiji, a  Demre u današnjoj Turskoj, Vizantija je pokrenula nešto kao diplomatski proces za vraćanje moštiju, ali od toga ništa nije bilo. Naime, stanovnici Barija, “lukavi Latini“ imali su jedan argument protiv kojeg se formalno nije mogao uložiti prigovor. Rekli su ovako: “Sveti Nikola je odabrao Bari za svoj grad. Jer da nije, prizvao bi oluju i ona bi potopila brod.“ I tu se otprilike priča završila, svetac je ostao u Bariju, a Romeji su morali da se naviknu da žive sa tim.  Sa obje strane ulaznih vrata stoje dvije volovske glave koje simbolizuju legendu o gradnji ovog hrama. Kada su mošti svetog Nikole donesene u Bari, položili su ih na zapregu koju su vukla dva vola. U jednom trenutku volovi su se zaustavili i uprkos batinama nisu htjeli da nastave. Narod i sveštenici su taj čin shvatili kao božije proviđenje i odlučili su da na tom mjestu sagrade hram.

Bazilika svetog Nikole

Bazilika svetog Nikole

Ali, pored svih tih legendi ima jedna stvar koja čovjeka, bio on vjernik ili ne, mora natjerati bar na trenutak da stane i razmisli. U podrumu hrama, gdje se čuvaju mošti sveca, rame uz rame se mole pravoslavci i katolici. Mnogo Rusa dolazi na hodočašće u Bari upravo zbog svetog Nikole prelazeći autobusima hiljade kilometara, samo da se nađu u blizini tih moštiju. Mnogi Italijan su bili zbunjeni što Rusi ne znaju na karti sa sigurnošću da pronađu Rim ili Milano, ali Bari uvijek nađu iz prve. Na klupama pred ćivotom neko kleči, neko sjedi i okreće brojanicu, neko sklopi oči i u sebi čita molitvu, ko zna koju, a neko ih drži širom otvorene, trudeći se da zapamti svaki detalj tog svetog mjesta. Jer, uistinu, na prste jedne ruke se mogu nabrojati mjesta gdje se vjernici ove dvije struje  mogu naći da se tako složno mole kao što je to u ovoj bazilici. I ako za trenutak zastaneš, sjedneš na klupu i slušaš kako se prepliću molitve na latinskom i na crkvenoslovenskom, možda ti se i vrati vjera u ljude, ili bar u jedinstvo onih koji se mole istom bogu i njegovom sinu, koji je “radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao sa neba i ovaplotio se od Duha Svetoga i Marije Djeve i postao čovjek.“ Kada je 1054. došlo do velikog raskola između dvije crkve, najveća nesuglasica je bila dogma iz čega proizilazi Sveti Duh. Stav Istočne crkve je bio da Duh Sveti “od oca ishodi“ dok je Zapadna crkva htjela da u Simvol Vjere ubaci i ono “filioque“ što će reći “i od Sina“. I oko tog se ni dan-danas nisu složili. Ali, gledajući te ljude kako se mole, možda ne toliko za spas duša svojih, već za zdravlje bližnjih i njihov život na ovom svijetu, vidiš da ta jedna riječ raskola ljudima ništa ne znači i da je vjera ne počiva u jednoj riječi osim ako ta riječ nije Riječ / Logos.

U sentimentalnoj istoriji svakog od napaćenih balkanskih naroda Bari ima svoje mjesto. Za Srbe je on mjesto gdje je Crvena Zvezda 29. maja 1991. osvojila Ligu Šampiona na stadionu  Sveti Nikola i pred oko 50 000 ljudi pobijedila Olimpik iz Marseja. Sjećam se da sam gledao tu utakmicu iako pojma nisam imao šta gledam jer sam imao tri godine i fudbal mi i nije bog zna šta značio. Sjećam se i da sam se čudio komentatoru što je toliko uzbuđen i svoj toj ujdurmi. Kasnije će mi tek postati jasno zašto, kad budem shvatio da je to bila posljednja pobjeda pred niz poraza koji neće biti samo sportske prirode.

Per Bari ad astra

Per Bari ad astra

Par mjeseci nakon toga, tačnije osmog avgusta u luku u Bariju će stići brod na kojem će biti slovom i brojem petnaest hiljada Albanaca  (15 000).Tvrdi komunistički režim se rušio i ljudi su bježali da im stubovi ne padnu na glavu, a kad ih je petnaest hiljada uplovilo u Bari italijanska vlada nije znala šta će s njima, pa ih je sve stavila na stadion i dopremala im hranu helikopterom.  Velika većina njih je bila vraćena u Albaniju.

Preko vode do slobode

Preko vode do slobode

Svaki grad ima svog pisca, a pisac Barija je jedan advokat koji se posvetio pisanju predivnih detektivskih romana koji su sve samo ne tipični krimići. U jednoj svojoj autobiografskoj knjizi opisuje susret tri druga iz djetinjstva koji se nisu vidjeli godinama pa opisujući svijet na ulici kaže: “Bili su tu momci u kožnim jaknama, djevojke u mini-suknjama koje su sve izgledale lijepe, japiji van svog vremena u skupim kaputima, gospođe, odrasli ljudi, ulični umjetnici, pokoji pijanac, Filipinci koji prodaju cvijeće, čuvari parkinga, fašisti, komunisti, gospođe Ukrajinke, Albanci, Senegalci, ljudi van svog mjesta i ljudi na svom mjestu. Često, obje karakteristike na istoj osobi.“ Upravo tako izgleda centralna tačka okupljanja svih mladih (i onih koji se tako osjećaju) u Bariju –  Ćiringito. To je danju natkrivena riblja pijaca, a noću mjesto pod čijim krovom se nalaze mladi da rade sve ono što se od njih očekuje. Bitno je napomenuti da se miris ne mijenja u zavisnosti od toga ko je pod krovom, ali upravo to i daje čar tom mjestu. Taj kafić-riblja pijaca je smješten u marini i svuda naokolo su čamci i brodići koji se ljuljuškaju na vodi u kojoj se ogledaju zvjezdano nebo i ulične svjetiljke i nekad ti naprosto dođe da ljudima okreneš leđa i posmatraš tu mirnu luku. Samo da stojiš i posmatraš i da osjetiš kako ti se sreća sliva niz ramena.

Biću ovaj put malo subjektivniji i reći ću da čovjek danas može onu “pravu Italiju“ da nađe samo na jugu. A kad kažem pravu, to ne znači pravu, sve su one prave, već onu izmaštanu, na koju smo navikli iz knjiga i filmova.  Jer, šta je nama Italija? Je li to ono kad odeš na ekskurziju i u Veneciji ti konobar naplati espreso sedam evra i još se izdere na tebe? Ili kad te odvedu da se slikaš ispred nekog spomenika pola sata, pa ‘ajmo dalje. Italija je espreso koji na brzinu popiješ za šankom dok prelijećeš očima novinske naslove, sladoled koji ima okus prvog poljupca, zid na koji se oslanjaš dok gledaš sve te tamnopute Italijanke koje nema smisla ganjati jer ti sutra putuješ, pica na kojoj testiraš svoj karakter jer je prevelika i preukusna i ne smiješ sebi dozvoliti da se na nju navikneš, ukus vina koje piješ na trgu pred crkvom starom bog zna koliko vijekova , konstantno traženje parkinga, istorija koja nije samo pjesma, legenda i ruševina, već istorijsko jezgro gdje ljudi stanuju bez prekida hiljadu godina … Ali, prije svega, Italija je onaj osjećaj koji te preplavi dok se vraćaš s plaže i ližeš so sa usana, gledaš sunce kako propada na horizontu i znaš da život baš tako treba da izgleda.

"O Puglia mia..."

„O Puglia mia…“

I  – II  – III –  IV

Advertisements

2 mišljenja na „Bari ili priča o svecima i imigrantima (II dio)

  1. Zaista si imao pravo da postoje sličnosti između naša dva teksta. Ovaj me i podstakao da obiđem Bari, i osetim taj duh južne Italije koju si opisao. Sviđa mi se stil, zaista!

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s