Južna Italija ili preko vode do slobode (I dio)

Dubrovnik noću

Putovanje nije neki dio života, ili ne daj bože, odmor od života.Putovanje jeste život. U svom najneposrednijem obliku. Bivstvovanje u jednom mjestu je u stvari, samo jedan manji aspekt života u kojem čovjek plaća sigurnost monetama jednoličnosti. Putovanje je prepuštanje nesigurnosti u zamjenu za bogatstvo boja i oblika života.

Sjedim u dubrovačkoj luci i gledam neku čudnu u lijepu jedrilicu koja plovi pod zastavom zemlje koju ne znam, a puno ih zna. I osjećam se kao Robinzon Kruso koji u kancelariji svog oca sanjari o dalekim zemljama, osjećam se kao da ću nastradati kao on zbog te želje za dalekim horizontima, možda ne na pustom ostrvu, danas više takvih nema, ali nekako sigurno, na način prilagođen dvadeset prvom vijeku. Ali, isto tako vjerujem u neki oblik sudbine gdje se dešava ono što se mora desiti i to mi daje neki mir. Možda smo mi kao narod istraumiran velikim seobama i izbjeglištvima jednostavno izgubili tu želju za mijenjanjem zemlje po kojoj hodamo pa smo odlučili da svu svoju snagu uložimo u puštanje korijena.

Imao sam dva neispunjena sna, dvije sitnice koje su mi puno značile, a koje sam ovog ljeta uspio da ostvarim. Prvi je bio da stojim na palubi, pijuckam nešto dok je oko mene sve plavo, da me sunce prži i da ne bježim od njega. Nije nešto naročito teško ostvarivo, ali mi je puno značilo. Druga san je bio da zaspim na samoj obali mora, da me mora i uspava i probudi. A onda sam jedne noći, bolje reći jednog jutra, kad je more već bilo zapaljeno prvim zracima sunca, legao na pijesak, uvukao se u vreću za spavanje, podbacio patike pod glavu i zaspao srećan. Ujutro ispuzao, krmeljav i nesvjestan i odmah se bacio u vodu, slanu kao sam đavo. I uživao dok mi je sunce pržilo slano lice.

Sam Bog zna šta je to što čovjeka toliko tjera ka moru. Ko zna, možda je tajna u soli. Kažu da ni jedno živo biće na ovoj našoj sićušnoj planeti ne može bez soli. Možda je tajna i u daljini horizonta, kad se more sa nebom stapa pa izgleda kao da jedan svijet prelazi u drugi. Ili možda onaj osjećaj beskraja koji čovjeku vrati osjećaj sopstvene  malenkosti. Kao dječak sam pročitao priču o dječaku koji se razbolio i kojeg su vodali svim mogućim doktorima i na kraju dođu kod jednog starca koji očajnoj majci reče da postoji jedan doktor, ali on nikuda ne ide ni zbog koga, koji liječi sve, ali koji se ne da dirnuti nikakim ljudskim bolom, ali koji prihvata sve koji mu dođu. Taj doktor je bilo more.

Može biti da se tajna krije i u smjeni plime i oseke kad imaš osjećaj da čuješ planetu kako diše. Ili u ljuljuškanju talasa koje te drži dugo nakon što izađeš iz vode pa kad naveče legneš u krevet imaš osjećaj da spavaš na vodi.

Dubrovačka luka

Sve je počelo u Makedoniji jednog kišnog aprila. Otišao sam, ostavio sve obaveze nek se rješavaju same i rekao svima da me ne zovu. I tamo upoznao druga koji me je pozvao da dođem kod njega preko mora. Jedan od onih ljudi zbog kojih vrijedi prijeći pola svijeta, a ne samo tričavo Jadransko more. Tako sam se našao jedne avgustovske noći na trajektu koji je u svoju utrobu primao autobusa i auta dovoljno da te uvjere da nećete daleko stići. Stajao sam bos na palubi nakon čitavog dana prženja na dubrovačkkom suncu, pio pivo i odgovarao na pitanja začuđenih Italijana koji su se vraćali ili iz Međugorja ili sa hrvatske obale.

–          A odakle si ti?

–          Iz Bosne.

–          A zar kod vas nije rat.

–          Ne, već 17 godina.

–          Stvarno? Jesi siguran?

–          Vjerujte mi gospođo, znao bih.

Onda me neki stariji Italijan počeo ispitivati o cijenama u Banjaluci, o istoriji, o Otomanskoj imperiji i problemima konfesija u savremenoj Bosni i Hercegovini i već mi je to postalo sumnjivo, jer je imao neku previše rozu majicu. Srećom, reče da je profesor međunarodnog prava u Napulju, da se vraća iz Istanbula sa konferencije i da ga zanima novija istorija Balkana.  Takvih sam u životu dovoljno upoznao da znam šta hoće da čuju i počeo sam nemilosrdno da deklamujem o ravnopravnosti konstitutivnih naroda, o legalitetu i legitimitetu članova predsjedništva, uglavnom o svim onim stvarima koje su učinile da se masa oko nas raziđe u rekordnom roku i oslobodi klupu na koju ću leći da spavam. Kaže mi profesor da bi bilo interesantno da dođem da održim lekciju na njegovom fakultetu, samo što oni nemaju para da mi plate honorar. Rekoh, profesore, samo vi mene zovnite, a ja ću već naći načina da dođem. I zaspim.

Budim se, mrkla je noć, albanska obala se odavno više ne vidi, a i hladno je. Ulazim u unutrašnjost broda i vidim masu ljudi kako spavaju na podu. Uzimam tri stolice i ograđujem sebi dva kvadrata dovoljna za san. Divno je kad čovjek shvati da mu ustvari nikakav luksuz ne treba, da se može preživjeti sa malo mira i tišine i eventualno, par dobrih ljudi u svojoj blizini. I to je to.

Budim se, svanulo je i samo je more oko mene. Neka Italijanka me pita jesam li dobro spavao. Rekoh, nisam, ali sam spavao i to je dovoljno. Izlazim na palubu, sunce je crveno na horizontu, a neki Englezi nešto seru u svom prepotentnom maniru. Nikad nisam rekao koliko ne ne volim Engleze, kao što siromašna djeca ne vole bogatu, zbog tog što putovanje uzimau zdravo za gotovo, zbog tog što im je dovoljno tako malo da imaju tako puno, zbog tog što su kod kuće najčistiji ljudi na svijetu i u inostranstvu najveće svinje, dovoljno je otići na Egzit i vidjeti ih, i zbog tog što se ponašaju kao da se njihovo kolonijalno carstvo nije raspalo.  A opet ih poštujem jer imaju tu kulturu putovanja, jer im je to u krvi, jer su i dalje najveći kosmopoliti i jer se mnogo toga može naučiti od njih.

A onda se italijanska obala ukazala na vidiku i Bari u centru nje.

Južna zora

I  – II  – III –  IV

(kraj prvog dijela)

Advertisements

2 mišljenja na „Južna Italija ili preko vode do slobode (I dio)

  1. joj joj. 🙂 kao da sebe citam, robinzon kruso, san o vreci za spavanje i nekoj plazi, i vjeciti san da ostavim obaveze da se same rjesavaju.

    gdje je drugi dio?

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s