Rim ili tuga u kamenu

“Rim je grad slave i tuge.“

Jovan Dučić

Kad čovjek ode u Rim, on ustvari nije ni svjestan čemu prisustvuje. Šok dolazi tek kasnije, kad se vrati kući i kad shvati da je hodao istim stazama kao sveti Pavle, Julije Cezar ili Neron, ili da je dodirivao kamenje po kojem je možda krvario Spartak ili neki drugi od hiljada zaboravljenih gladijatora čija je smrt bila samo dobra zabava za masu. Činjenica da si tamo i da oko tebe hodaju sjene svih tih ljudi koji su na prelomne načine oblikovali ne samo svijet svoga vremena nego su i milenijumi nakon njih nosili pečat njihovih riječi i djela, kao da je previše velika da bi je ti obuhvatio, pa ti nikako ne ide u glavu  da je sasvim prirodno da hodate istim stazama.

A kad se shvati ta činjenica, onda više ništa nije isto. Drugačije se gleda na svijet, drugačije se poima i vrijeme i vječnost, a riječi kao što su tradicija, kultura, nasljeđe i umjetnost dobijaju sasvim novo značenje.  Neprizvane, počinju da te muče misli o pamćenju i zaboravu, ne samo onom civilizacijskom, opštom, već i o običnom ljudskom, neumoljivom zaboravu. Sjedeći na trgu Svetog Petra i posmatrajući baziliku i sve te silne statue i ljude i malog dječaka koji hoće da uhvati goluba i zrak sunca koji kao da obojicu pretvara u metaforu, pokušavaš da u mozak urežeš sve te detalje, sve  ukrase na fasadi, ključ u Petrovim rukama, nijanse vjekovne patine, broj prozora na crkvi i da ih onda, zatvarajući oči, ponovo stvoriš u svojoj glavi. Ali, ne možeš ni mnogo manje od toga i shvataš da ono što vidiš kad sklopiš oči je samo maglovita konstrukcija koja će da se raspline i neumitno nestane, kao da ti tu nikada nisi ni bio.

Caput mundi, vječni grad, grad sedam brežuljaka, ili jednostavno Grad. Nekada prestonica svijeta, za koju je Horacije rekao: “Možda nikad nećeš vidjeti ništa veće od Rima.“ Rim je jedan od rijetkih gradova koji je uspio da prođe kroz Drugi svjetski rat relativno neoštećen.  Po legendi, osnovan 21. aprila, 753. godine prije Hrista, Rim je imao presudnu ulogu u Italiji i u Evropi tokom velikog dijela svoje blistave, skoro tri hiljade godina duge istorije.

Nema ovdje dovoljno prostora da bi se opisalo sve što bi trebalo da se posjeti u Rimu. Koloseum, koji čuva krvavu uspomenu na oko pola miliona duša koje su tu našle svoj kraj, Fontana Di Trevi, španske stepenice, grandiozni spomenik Vitoriju Emanuelu Drugom koji se Dučiću i nije bog zna kako svidio pa je napisao da je“nakaradni moderni spomenik Ujedinjenja, ironija današnjeg degenerisanog umetničkog genija ove zemlje.“ Samo stotinak metara odatle je Kapitolski muzej, mjesto gdje su po predanju Romul i Rem osnovali Rim, sa zgradom koju je tokom 16. vijeka preradio Mikelanđelo u tipično renesansnom stilu i u kojem se nalaze nebrojena remek-djela. Pa Panteon, hram svih bogova,  star preko dva milenijuma, o kojem je Stendal napisao da je “najljepši ostatak rimske antike. Ovaj hram je tako malo propatio da ga danas gledamo kao što su ga gledali i Rimljani u svojoj eposi.“

Ali ono što nadmašuje sve to su Vatikanski muzeji. Tokom vijekova skupljano (a u mnogo slučajeva i otimano) umjetničko blago proteže se od egipatskih crteža starih i po šest hiljada godina, sarkofaga, tablica na kojima je čovjek prvi put počeo da piše, preko najljepših renesansnih djela, pa sve do umjetnosti naših dana. Kolona posjetilaca nekad dostiže i kilometar dužine, a na ulaz se čeka satima i satima. Suvišno je reći da se sve muke pretrpljene tokom čekanja vraćaju stostruko, čim se kroči unutra.  Idući kroz egipatski i etrurski,kroz  galeriju savremene umjetnosti, Rafaelove sobe, i na kraju, kroz najveličanstveniji dio – Sikstinsku kapelu ideš kroz istoriju ljudskog roda i razvoj njegovog genija. Na početku stoje glinene ploče sa klinastim pismom koje je nastalo kada se neko pobunio na činjenicu da njegova misao nestaje s njim, a na kraju stoji Sikstinska kapela kao dokaz da unutrašnji svijet jednog čovjeka nije ni za milimetar manji od onog van njega. Najvećim dijelom oslikana Mikelanđelovom rukom, poznata i po tome što se u njoj održavaju neka krunisanja papa, sagrađena je po dimenzijama Solomonovog hrama opisanim u Starom zavjetu.

Zanimljivo je koliko ulazak u kapelu predstavlja slom svih očekivanja onoga što će se pronaći unutra. Prije svega, monumentalna Mikelanđelova freska Strašnog suda koja se na gledaoca prosto obrušava svojom danteovskom grandioznošću tjerajući ga da postane svjestan sopstvene malenkosti. Čovjek ustvari ne može da zamisli veličinu dok je na svojoj koži ne osjeti. Za samo četiri godine, između 1508. i 1512. Mikelanđelo je oslikao 1,110m2 plafona kapele. Kasnije je naslikao još i Strašni sud.  Zaista, Mikelanđelo je za slikarstvo ono što je Dante za književnost. “Njegov duh i njegova duša, njegova graditeljska misao i njegovo žarko srce; napregnutost njegove volje koja je od sebe zahtijevala ono najsnažnije i iz sebe isprkosila neizrecivo to su snage koje natjerahu onih deset ćutljivih stoljeća da se izraze“ napisao je Ernst Robert Kurcius o Danteu. Ali, dok čitam te redove, meni pred oči izbija Mikelanđelovo djelo. Zamišljam onu posvećenost koja, zagledana u nadzemaljsko, skuplja snagu da nastavi dalje posao koji iziskuje nadljudske napore. Dalje piše: “Ljubav, Red, Spas žarišta su njegove unutarnje vizije, svjetlosne kugle, kao skupine silnih napetosti. Cijelo obilje unutarnjeg zrenja mora se odnositi na čitavo prostranstvo Svijeta, na sve dubine i visine transcendentnog svijeta.“

Ono što se vidi u udžbenicima, na TV-u, iz priča, stoti je dio onoga što je pohranjeno u tim riznicama. Strašno je i pomisliti koliko bi trebalo vremena da se pomno i detaljno razgleda, pa ako ne sve što se može vidjeti, a ono bar veći dio. Jer, na putu kroz muzeje, eksponati nisu sve što se može vidjeti – na najvećem dijelu puta oslikani su i podovi i zidovi i plafon! A ti si u Muzeju samo jedan dan i imaš još par sati do zatvaranja i počinješ da razmišljaš da li je ta posjeta muzeju nešto što će da te duhovno oplemeni ili obična, efemerna trka s vremenom. I tu mnogi griješe pokušavajući da prevare vrijeme tako što će sve to fotografisati, tako da dođu do toga da veći dio vremena provedu gledajući sva ta “obećanja sreće“ kroz objektiv fotoaparata, umjesto da na trenutak zastanu i iskoriste činjenicu da se možda jedini put u životu nalaze usred svega toga, da upamte miris vjekova sa tih zidova, da krišom dok ih niko ne gleda stave ruku u ruku koja je oblikovana prije dva i po milenijuma. Ali, izgleda da je ljudski strah od zaborava toliki da unaprijed pripremamo dokaze u vidu bezbroj slika, možda više nama samima, nego drugima, da smo bili negdje, za onaj period kad sjećanje izblijedi i uspomene potonu u zaborav.

Ali, pripovijedajući o Rimu ovako visokoparnim stilom često se sudaramo sa stvarnošću u kojoj nema ničega uzvišenog. Dučić u svome “Pismu iz Rima“ kaže: “Nema većeg nasilja nad svojim duhom i dušom nego se podeliti u Rimu između dve vrste uzbuđenja: onih koje nam da doba cezarsko i onih iz doba papskog“.  I u njegovom pismu to zaista tako i izgleda. Cezari i pape zaista su imali beskonačno mnogo sličnosti, ali dvije su najveće. Opsesivna želja za moći i često, sveprožimajuća dekadencija.

Nikada ta dekadencija nije bila izraženija nego u doba pape Aleksandra Šestog, poznatijeg kao Rodrigo Bordžija. Ovaj Španac, prezime je uzeo od svog ujaka, prvog španskog pape.  Bio je poznat po krvožednosti, razvratu, incestu, trovanju svojih protivnika, ukratko, biće bez ijedne trunke dobra u sebi.

Jedan izaslanik iz tog vremena je u par redova sažeo to vrijeme: “… Koliko preljuba, silovanja, koliko rodoskrvnuća, koliko bludnih radnji sa djecom i djevojčicama, koliko žena poročnog života ili bolje reći, kurvi, vidimo kako trče u dvore svetog Petra, koliko razvrtanih skupova čoja drskost i bezobrazluk idu dotle da bordeli i još sramnija mesta djeluju čednije i smjernije…“

Ima Italija i drugo lice, ono koje se ne spominje u putopisima, a koje najbolje poznaju naši radnici i svi drugi nesrećnici iz Albanije, Maroka, Kine, Rumunije, Ukrajine, Indije, Filipina, i svih drugih krajeva koje su zaboravili i Bog i Đavo. Rade poslove koje niko neće da radi, a opet su optuženi da Italijanima otimaju radna mjesta. Oni su topovsko meso Italije. Zbog njih osjećam nešto blisko sramoti dok pišem o ljepotama stubova ne smominjući one koji u njihovom podnožju trunu.

Jedne večeri na Fontani di Trevi, jednom od najljepših primjera barokne umjetnosti, desio se sudar visokog stila koji umjetnost zaslužuje i stvarnosti koja u sebi nema ništa poetično. (Ustvari, taj sudar se dešava svakog trenutka, samo se lokacije mijenjaju.)

Stotinak ljudi je sjedilo ispred fontane, bacajući novčiće sa željom da se vrate na to mjesto, bar još jednanput u životu, trudeći se da zapamte što veći broj detalja sa statua uživajući u žamoru nepoznatih jezika. Odjednom se začula neka čudna muzika, zveckanje daira i pjesma. Oko fontane su se okupili članovi Hare Krišna, svi odreda bjeloputi Evropljani, obučeni u haljine jarkih boja, i uhvativši se u kolo, počeli da plešu. Mnogima je to bio prvi susret sa njima, mnogi su se i pridružili pjevajući Veliku mantru:

“Hare krišna, hare krišna

krišna krišna, hare hare!

Hare rama, hare rama,

rama rama, hare hare!“

Bio je to susret kultura, stare evropske i još starije indijske. I taman kad je sve bilo u znaku nekog naivnog igrokaza, začuli su se vrisci, zavladala je nervoza i strah i ljudi su zbunjeni pokušavali da shvate šta se dešava.

Oko fontane je bilo dosta tamnoputih emigranata iz Indije, Pakistana, Bangladeša i prodavali su neke igračke za pravljenje balona od sapunice i još nešto što je svijetlilo, a nikome nije bilo jasno čemu služi. Većina njih su bili mladići, sa svojim vjerovatno prvim brkovima koji su valjda trebali i njima i drugima da posluže kao dokaz njihove muškosti. Smiješili su se i ponavljali “un euro, un euro“ ili na svom tarzanskom engleskom „if ju tejk tri, onli tu juros“. A onda je neki policajac u civilu htio da privede jednog od njih i ovaj je počeo da viče i da se otima i u jednom trenutku moglo se vidjeti kako petneastak tih nesrećnika bježi na sve strane, preskačući po nekoliko stepenika fontane u jednom skoku, hvatajući se za ogradu, kao životinje u bijegu pred hajkom. Niko od njih vjerovatno nije imao dozvolu boravka, a kamoli neku glupu dozvolu za prodavanje igračaka turistima ili šta već.  To su ljudi koji žive u vječitom grču i neprestanom bijegu od sopstvene sudbine koja im je dodijelila muku i tegobu gdje god da se pojave. U svojoj zemlji su bježali od represivnih vlada, od niskih nadnica, od multinacionalki koje im plaćaju dva dolara po danu da bi pravili patike koje će se prodavati za sto puta veću cijenu. Onda su pobjegli na drugi kraj svijeta da bi bježali od karabinjera, policijaca, revnosnih patriota zabrinutih za čistotu Italije koje je samo nekoliko decenija ranije bila zemlja iz koje su pobjegli milioni i milioni ljudi iz istih razloga. Tako, kad hoćeš od nekog od njih da kupiš sunčanice, novčanik, kaiš ili nešto drugo što im predstavlja glavni i jedini izvor prihoda, shvatiš da on tebe pogleda samo da se uvjeri da si tu, da nisi neka opsjena, a da ustvari gleda oko sebe u strahu od nekakve uniforme.

Te večeri kod Fontane di Trevi vidjela se na djelu vječita ljudska težnja da se bude neko drugi. Mladi Evropljani, koji su nasljeđe religije koja je oblikovala Evropu vidjeli kao teret, htjeli su da se zaogrnu mudrošću i misticizmom Istoka kao da te mudrosti nema na starom kontinentu. Istočnjaci su htjeli da budu Evropljni, da dožive da se jednog jutra probude bez brige šta će jesti i da li će ih neko proganjati tog dana.  U tom trenutku nestao je istorijski dekor scene, susret kultura je bio samo uvod u pravu dramu, nestala je vječnost Vječnog Grada, i vidjelo se da je jedino vječna ljudska patnja i želja da se pobjegne od nje.

Čovjek prosto ne zna o čemu bi pisao u takvim prilikama. Da piše o neprolaznoj ljepoti grada, o visinama koje je ljudski rod dostigao gradeći ih, o kulturnom blagu koje treba da dokaže da ljudska težnja za građenjem ipak nadjačava onu za uništavanjem? To je možda bolje rješenje, ljudi će pročitati par lijepih redaka, poželjeti da odu na to mjesto, možda jednog dana i otići i vidjeti da je ipak ljepše kad  se zamišlja i žudi, ali da je svejedno lijepo i da nema smisla ni maštati previše, a da se ne ode.

Da se piše o mukama neprihvaćenih u podnožju rimskih stubova, beskorisno je, a možda i besmisleno, jer  niko neće da sluša o mukama stranih useljenika u Italiji kad ima dovoljno i svojih problema, kad je svakom njegova muka najveća, nebitno koliko malena bila. Neka dežurna pamet bi mogla da ti prigovori da se sa čistih umjetničkih visina spuštaš u bare angažovanog pisanja. Ne treba to ni tim nesrećnicima, od saosjećanja se ne živi i ne prehranjuje porodica. Pa opet, kao uvijek u životu, iz besmisla izranja tračak smisla. Kao što je napisao Andrić u jednoj posveti:

1.            Sve Drine ovog svijeta su krive.

2.            Nikada nećemo uspjeti da ih ispravimo.

3.            Nikada ne smijemo da prestanemo da ih ispravljamo.

Advertisements

3 mišljenja na „Rim ili tuga u kamenu

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s