Plovdiv ili priča o vlasti i prahu

Putujući negdje krajem pedesetih godina prošlog vijeka na Istok, Zuko Džumhur, poznati Politikin karikaturista i boem,  prošao je i kroz Plovdiv. To boem često ne znači ništa drugo nego ljepši naziv za alkoličara sa stilom, a Zuko je svakako bio.  U tom gradu, čiji stanovnici vole da se hvale da je stariji i od Rima i od Atine, a savremenik Mikene i Troje, on se napio, napisao dvije- tri stranice,  besciljno šetao gradom, zanoćio koji put, a mamurluk nije ni osjetio, jer je kao svaki iskusni cuger znao da za mamurluk  čovjek prvo mora da se otrijezni. Gledajući tako sa jednog od brežuljaka kako “noć osljepljuje sva stakla“ i kako “mrak gasi svjetlo nad vodama“ razmišljao je o tome kako “posljednji čorbadžiluk dotrajava na posljednjem brijegu Plovdiva“.  To je onaj dio danas poznat kao Stari grad, gdje je kaldrma neugodno neravna i oštra, a sve kuće postale ili muzeji ili eksponati. Nekada  je u njima živjela turska gospoda, dok nije došlo do oslobođenja, kad su se oslobodili i turske gospode. Onda je živjela bugarska viša klasa, aristokratija i  bogati trgovci, sve dok nije došao drugo oslobođenje, ovaj put ono socijalističko, pa su se drugovi oslobodili i ove “predratne buržoazije“.  Ali kao što uvijek biva, bilo je porodica koje su pregurale sve te smjene turskih vezira, austrijskih namjesnika, bugarskih knezova  i kraljeva, ruskih komesara, da bi na kraju nestale tiho i bez nevolje, vođene nekim vječnim zakonom, ali koji ne vodi u istoriju već u zaborav. Neke od posljednjih odsjaja tih jermenskih, grčkih i turskih porodica uspio je da vidi i Zuko Džumhur dok je pripit gledao svjetla grada i slušao noćne glasove koji su odjekivali između drvenih kuća. Pisao je on:
“Potamne džombaste avlije i kapidžici, počinju samotna noćna bdijenja jermenskih, grčkih i bjelosvjetskih starica koje su, ko zna čijom voljom, odakle, i kuda, i kako, i zašto, zalutale u ove fukarske odaje pod doksatima, zajedno sa svojim žutim mačorima, ikonama i vjenčanim slikama.
Nekad se u ovim konacima i magazama namicalo, i sticalo, zrno po zrno zrnilo, kamen po kamen kamenilo, kap po kap kapalo, titizilo i džimrisalo, rovašilo i cicijašilo, kat po kat, para na paru, dana za dan, dok i smrt za vrat.
U žutim carigradskim sanducima truhnu im stare fotografije i davna sjećanja na Istočnu Rumeliju, Bogorodis, Aleko-pašu –fanariota istanbulskog, guvernera hrišćanskog i vazala turskog. “

Zuke Džumhura i njegovih Hodoljublja se danas niko ne sjeća, kao što se ne sjeća ni noći nad Plovdivom za koju je on rekao da je ima za čitav jedan svijet. Nema te noći više jer grad noću izgleda kao da gori od tih svjetala i budi u čovjeku želju da zaroni u tih milion  očiju koje ga mame i prizivaju.

Plovdiv je razvio Filip II Makedonski, otac Aleksandra Velikog i njihovo doba je ostavilo u nasljeđe svoja zdanja,ali i ime gradu, koji se dugo vremena zvao Filipopolis. Nakon toga došli su Rimljani i oni su su ostavili u amanet Tračanima kupališta, forum i teatar. Nakon Tračana došli su Sloveni. Njima je trebalo malo duže da ostave trag svog postojanja.  Onda su u srednjem vijeku došli Turci Osmanlije i ostali pet vijekova. Kao spomenik njihovog doba stoji višekupolna džamija Džumaja,najveća u Plovdivu i jedna od ljepših u Bugarskoj, sagrađena za zemana sultana Murata, istog onog Murata koji je ovaj dunjaluk napustio na Kosovu, na Gazimestanu, uz svesrdnu Obilićevu pomoć.

I sve se te građevine nalaze na par koraka jedne od drugih! Preplitanje četiri velike kulture razaznaje se jasno kao ulje na vodi. U centru kruga stoji statua statua Filipa Makedonskog, a oko njega, kao oko centra galaksije vrte se četiri hiljade godina istorije grada. Iz tog centra kreće glavna ulica, Aleksandar Batenberg, prvog kneza ujedinjene Bugarske (ujedinjenje je proglašeno u Plovdivu), koji je bio sin njemačkog princa i ruske dvorske dame poljskog porijekla. A u toj ulici, koja izgledom liči na Knez Mihajlovu, samo bez knjižara, nalaze se butici svih većih modnih marki. Nema te tradicije koja će se oduprijeti najezdi globalizacijskih varvara. Na njenom početku nalazi se roštiljnica gdje se prave djuneri, što je jelo koje se u Grčkoj zove giros , a u Turskoj kebab, i za koje postoji legenda da je nastalo za vrijeme Aleksandra Velikog, jer vojnici tokom borbe nisu mogli čekati da se ispeče čitav vo pa bi skidali nožem samo gornji, pečeni sloj, stavljali ga u pecivo, a zatim trčali nazad na mačeve.  Na začelju ulice nalazi se MekDonalds, za čiji nastanak nisu vezane nikakve legende.

Ono što je u Banjaluci Borik, a u Beogradu Novi Beograd, to je u Plovdivu naselje koje se zove Trakija i čine ga stotine onih bezličnih zgrade koje su svuda iste, od Trsta do Vladivostoka. Ko je vidio jednu, vidio ih je sve.To su zgrade nastale za vrijeme crvene ere, uglavnom šezdesetih i sedamdesetih godina.  I jesu te zgrade sive, prljave od vremena, jednolične, lišene svega što bi moglo da ih načini lijepim mjestom za život. Izgledaju kao da su ih pravili Spartanci preobučeni u komuniste. Ali opet, uprkoj svakoj logici, imaju neku svoju čar. One stoje tu kao dokument jednog vremena u kojem su vrata do vrata živjeli metalostrugar i pukovnik,  zubar i partijski činovnik. Ideja besklasnog društva nalazi svoje otjelotvorenje upravo u ovim blokovima gdje, istina, vlada sivilo, ali su u tom sivilu svi jednaki i ima ga dovoljno za sve.  U takvom naselju čovjek može da ode u tri smjera. Ili da, bježeći od njega svijeta, završi u alkoholnim i halucinogenim svjetovima, kao što su to radila berlinska djeca sa stanice Zoo ili da potone u sivilo i nikada ne poželi ništa bolje ili gore od toga. Ili, onaj najrjeđi i najteži slučaj, da pokuša umjetnošću da oplemeni taj svijet. To je onaj slučaj kada hronični nedostatak ljepote rađa nasušnu potrebu za njom. Tada se u tim blokovima rađaju platna koja otvaraju vrata ljudske podsvijesti, priče koje prizivaju sjećanja iz beslovesnih vremena ili muziku koja poziva na buđenje i revoluciju. Kao što se sedamdesetih godina u Engleskoj u dugim nizovima identičnih spojenih kuća gdje je živjela radnička klasa rodio pank kao oblik pobune protiv svijeta koji nam je nametnut  tako se i u ovim zgradurinama rađala umjetnost koja je zapanjivala Pariz i Njujork. Jer nije umjetnost samo samo oni što visi na zidovima praznih galerija ili skuplja prašinu na policama biblioteka. To je samo njen krajnji oblik, završni rezultat jednog procesa. Umjetnost je prije svega ono što činimo da bismo nadvladali prosječnost i sivilo koje nas okružuje i koje će da nas proguta ako povjerujemo da tako treba da bude. Umjetnost je borba nakon koje se ne osjećamo kao pobjednici, ali bar za dlaku sređenije, pročišćenije i sa manje tereta na leđima, to da. A to uopšte nije mala stvar.

Trakija kao da plamti u noći. Stotine i stotine istovjetnih bijelih i sivih socijalističkih zgrada stoje jedna uz drugu, kao ljudske košnice.  Noću, Trakija gubi svoje sumorno lice i počinje da izgleda kao zemaljski ukras u novogodišnjoj noći bogova. Iz tog mnoštva izdvajaju se tri dvadesetospratnice, svaka sa oko hiljadu stanova u sebi. Hiljade i hiljade ljudskih sudbina ostaje skriveno unutar tih modernih tvrđava sagrađenih po strogim kanonima opštenarodne odbrane i društvene samozaštite.

Neko se, možda baš danas, vratio sa klinike za odvikavanje nesiguran da li će izdržati u borbi prsa u prsa sa sivilom grada u gradu koje ga je i natjeralo da potraži izlaz u drugim stanjima svijesti. Neko, poražen u toj istoj borbi, možda baš noćas polazi na to isto mjesto. Neki bračni par na sedmom spratu možda baš sada urlajući baca posuđe jedno na drugo zgađeni životom koji im stoji iza leđa. A neki drugi, na dvanaestom spratu, možda baš sada u ritmu lupa krevetom u zid koji nekog ustreptalog pubertetliju u susjednom stanu baca u vatrene maštarije kako za prave izgleda ta rabota veselih susjeda. Možda je baš ova noć posljednja nekom deki sa drugog sprata, koji je pedesetih godina, uvjeren u svijetlu budućnost pod mudrim vođstvom Komunističke partije Bugarske i njenog generalnog sekretara Todora Živkova srcem, rukama i lopatom izgradio veći dio tog naselja dok njegov komšija sa istog sprata susjedne zgrade, možda baš noćas puši stotu cigaru pred vratima porodilišta nesvjestan da prisustvuje primopredaji štafete života. I svi su oni svedeni samo na jedno svjetlo u noći i okruženi hiljadama i hiljadama takvih svjetala nesvjesni jedni drugih  dok iznad njih prolijeću avioni i škripe automobili. To je ona nevidljiva sveprisutnost drugih u našim životima.  Život je čudo i svi smo neraskidivo povezani nitima koje nam se samo ponekad učini da smo ih u magnovenju nazreli. Život je čudo i to što nekome izgleda kao švedski sto, a drugome kao dolina suza samo je sićušni djelić onoga što on stvarno jeste. Život je čudo i možemo ga voljeti ili mrziti, ali se ne smijemo prestati diviti njegovim beskrajnim i svemogućim iznenađenjima koje nam priređuje, jer bi tek to značilo da smo ga izgubili iz vida.  Sve je moguće i granice između tih svjetova nisu tako jasne kao što se naizgled čini. I to može izgledati i zadivljujuće i zastrašujuće, ali u stvari je i jedno i drugi, a možda i nešto treće, što nikada nećemo saznati, ili možda već znamo, ali samo nejasno osjećamo.

Advertisements

2 mišljenja na „Plovdiv ili priča o vlasti i prahu

  1. Povratni ping: Magazin Intermezzo – Plovdiv ili priča o vlasti i prahu

  2. Povratni ping: Marin ili priča o kurvi sudbini « hodoljub

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s