Čovjek koji je prekopao pola Afrike

Zalazak sunca u Zambiji

“Nema tu šta da se priča, sve je davno već rečeno.“ Gospodin Boško Maličević je na prvi pogled djelovao rezignirano, kao svi naši ljudi koji su tokom ere nesvrstanih obišli čitav svijet i svuda su bili toplo dočekani, a onda su doživjeli ovaj sunovrat i sve što je sa njim došlo. Kao poslovođa mehanizacije radio je u rudnicima iz centrala u Zambiji i Liberiji, ali je prošao praktično sve što se zove subsaharskom Afrikom. Sve. Bio je prvak Liberije u golfu. U početku djeluje razočarano, a onda shvatam kolika količina nade i optimizma izbija iz njega uprkos svim objektivnim okolnostima koje nam jasno govori da ovdje još dugo neće biti bolje.

Boško je hodajuća vremenska kapsula. Na momente se mučim da shvatim o kojim državama pričamo. Rodezija je odavno postala Zimbabve. Zair je odavno već DR Kongo. Aparthejda nema.  Mnoge države su se pocijepale. Mnogo se toga promijenilo otkako su se oni vratili ovdje. I nikako mu nije jasno šta taj raščupani klinac pred njim hoće da čuje od njega. Sve je već davno rečeno, kaže mi.

Počinjem priču o pokretu nesvrstanih koji je kao politička pozadina omogućio tolikim zemljama da izrone iz anonimnosti i dobiju važnost na svjetskoj sceni. Nema ništa fascinantnije od toga kako velike ideje utiču na živote, malih, običnih ljudi iz našeg komšiluka.

I danas ima nesvrstanih, ali nema blokovske podjele svijeta zbog koje je taj pokret bio tako bitan.

Bio je to veliki pokret. Stotinu i pet zemalja. Svuda si mogao da putuješ i bio dobrodošao.

To vrijeme se nikada neće vratiti.

Neće. Malo je ostalo od života. Potrebna su stoljeća da prođu da bi se nešto promijenilo.

Zašto ste otišli dolje?

Ja sam u Afriku otišao jer nisam imao šta da izgubim. To je jedina istina. Imao sam jedan par gaća i htio sam da kupim Fijat 1300. Danas isto tako imam jedan par gaća, a nemam Fijat 1300. (smijeh)

Gospodin Boško Maličević (Zambija, 1972)

Kako je sve počelo?

Prvo sam napustio Energoprojekt, jer mi nisu mogli garantovati da će moja porodica moći prijeći sa mnom u Zambiju. Otišao sam u London na razgovor za posao u jednu od najvećih svjetskih rudarskih kompanija “Anglo-Ameriken“. Nisam tada znao engleski već sam imao svog prevodioca. Nakon razgovora šef mi je rekao da je to sve u redu što sam uradio, ali da zbog nepoznavanja jezika ne mogu da dobijem posao. Tad sam rekao prevodiocu da mu kaže ovo: “Gospodine, ja sam u Jugoslaviji popravio stotine i stotine mašina, a ni jedna od njih ne govori ni jedan strani jezik.“ On se nasmijao i odlučio da mi da posao. Tada sam otišao na tri mjeseca probnog rada u Zambiju i čitava porodica se mogla preseliti zajedno sa mnom. To je bila 1972.“

Kasnije je život tekao. Trebalo je samo prelomiti sve to. Znao sam da znam svoj posao i to mi je davalo sigurnost. Čovjek koji zna svoj posao nigdje nije izgubljen. Ljudi nestaju, kad krenu idu do kraja. Moj put je bio Zambija – Rodezija – Zair (današnji Zimbabve i Kongo prim. aut.).

A kako je bilo prelomiti sve to i kakav je bio posao?

Morao sam da vodim računa o sebi. U poslu koji sam ja radio ima puno odricanja. Odricanja od života, od civilizacije. Puno daje, ali puno i uzima. Gdje god da ideš, šta god da radiš, firma je uvijek na prvom mjestu. Desilo mi se kasnije, kad sam prešao u Liberiju, bio sam na aerodromu u Amsterdamu, krenuo na odmor kad sam primio poziv iz Liberije, čuo sam da me zovu da se javim na šalter. Morao sam se odmah vratiti. Ugovor važi tokom sva dvadeset i četiri sata. Nazovu te  u tri ujutro, moraš da ideš na gradilište.Uvijek sam bio sam. Dolje tada nije bilo Jugoslovena, ali to je bilo dobro. Naučiš da se osloniš na sebe.

Kakvi su bili prvi dani na poslu?

Znao sam da se moram dokazati. Šef mi je prvih dana dao neki ogroman motor da popravim i to mi je bio posao za sedam dana. Ja sam počeo ranim jutrom da radim, radio sam čitav dan i kasnije, cijelu noć. Ali sam popravio motor. Ujutru, on nama dijeli zadatke, mene šalje opet na motor, ja kažem da sam završio. On gleda, ne vjeruje, odlazi da provjeri, vidi sve radi. Tad je rekao:“Son of a bitch, I gave him a work for one week, he finished it for one day!“ (Kurvin sin, dao sam mu posao za sedam dana, završio ga je za jedan dan. prim aut.)

Manja nezgoda na poslu (Liberija)

Afrika, i danas, a pogotovo tih godina u jeku hladnog rata, je prilično nesigurno područje. Kako ste se snalazili?

Šest ratova smo preturili preko glave, kad se sve sabere. Jedne noći u Zairu, Sese Sekovi vojnici su nam zaklali 115 bijelih radnika. Bilo je to 1974. On nije plaćao svoju vojsku i policiju nego im je po srednjovjekovnom principu davao odriješene ruke da pljačkaju koliko hoće. Drugi put nam se desilo kad smo se iz Kinšase vraćali za Zambiju nakon meča za svjetskog prvaka u boksu Ali – Forman. Znali smo za postojanje brojnih kontrolnih punktova i imao sam iskustva sa njima. Nosiš određenu količinu novca i daješ je vojnicima kako bi mogao da prođeš. Tu bi uvijek bila bar dva-tri vojnika, jedan bi sa nama pričao na engleskom, a onda bi međusobno pričali na svojim plemenskim jezicima da ih mi ne bi razumjeli. Ali tada, bilo je drugačije. U Zairu smo kupili jednu njihovu tradicionalnu košulju i stavio sam je na zadnje sjedište džipa. Vojnici su to vidjeli i tražili su račun od mene. Ja ga nisam imao, kupio sam to na ulici, a oni su me optužili da sam ukrao. Trebao sam tada zadržati smirenost kao što se inače radi u takvim situacijama,  ali ja sam uzeo tu košulju, razderao je na tri dijela i dao po dio svakom vojniku. To nisam smio da uradim, to je bilo jasno prelaženje dozvoljenih pravila, a dolje moraš da poštuješ njihova pravila ili te nema. Bez problema su nas mogli ubiti, niko nas ne bi pronašao, ali se srećom završilo dobro, samo su nas zadržali dvadesetčetiri sata i kasnije pustili.

Boško sa peharom golfera godine u Liberiji

Pričajući sa Vašim sinom, vidio sam da iz njegove tadašnje dječije perspektive sve to izgleda puno bezazlenije nego što je u stvarnosti bilo.

Pazi, u Zambiji nam se dvaput desilo da nam kroz prozor ubace nekakve lokalne biljke-opijate koji od tebe načine živog robota, oni ti kažu da izneseš sve svoje stvari napolje, a ti to poslušaš i još pričaš sa njima kao da su ti najbolji drugovi, nesvjestan šta radiš. Dešavale su se stvari koje se ovdje ne mogu ni zamisliti. U Africi ni jedan dan ne liči na drugi. Jednom, u Liberiji, došao sam s posla, otvorio vrata i zatekao ogromnu zmiju iza njih, dignem neku krpu da bacim na nju, ispod krpe još dvije. Jednom sam ušao u ve-ce, zatekao sam zmiju kako se omotala oko školjke, došla kroz kanalizaciju. Nikada ne smiješ da se opustiš. Jedanput je Sašu zmija ujela za nožni palac, on je počeo da mlati nogom da je strese, ali ona se držala zubima. Dok smo stigli do doktora, noga je već bila modra do koljena.

Drugi put se desilo, došao sam s posla i zatekao pedeset crnih ljudi u dvorištu sa  oružjem, policajac hoće da vodi Sašu na sud. Navodno je Saša pogodio nekog malog s praćkom, pa je otac došao da traži poravnanje. Rekao je ili ćemo platiti dvjesta dolara, ili će lično da mu sude. Platio sam tih dvjesta dolara. Moraš da poštuješ njihove zakone jer njihovi zakoni nemaju pravila.

U momentima rata znali smo prelaziti i po dvije hiljade kilometara da kupimo so. Znali smo po mjesec-dva hodati po kući na koljenima da nam se glava ne bi pomolila na prozoru i privukla neki metak.

Nikad ne smiješ da se opustiš i prepustiš uživanju, uvijek ima nešto iza tebe. Odvezeš dijete u školu, vratiš se po njega, njega nema. Kidnapovali ga. Mi smo imali vojsku i policiju, ali džaba. Nikad nisi 100% bezbjedan. Ako bih ja bio odsutan na našoj kući bi bio čuvar. Često ih je znalo biti i više, ali ni to ti nije garantovalo 100% sigurnost.  Mi smo prolazili obuku kako da se ponašamo prema njima i zato smo bili u prednosti. Da su oni znali kako mi reagujemo, nas ne bi bilo.

Zar ne postoji neka sredina gdje ste se mogli naći?

Nema u Africi sredine. Samo početak i kraj. On će te slušati dokle mora. Dok ne mora, ubiće te. Sredine ne postoje. Mi, bijeli ljudi, dolje nemamo fundamentalnu sigurnost. Meni su tri puta znali izbrisati čitavu kuću. I ne samo meni. Morao si uvijek da ih poštuješ. Sve je dolazilo u obzir dok one ne izgube kontrolu. Tada je već kasno. Jednom sam gledao sa 50 metara kako otac žrtvuje sina na nekom ritualu.

 

Tokom drugog građanskog rata u Liberiji ste bili tri mjeseca u zarobljeništvu. Je li bilo mučenja i maltretiranja?

Mene lično nisu mučili, ali sam gledao kako ljudima odsijecaju uši i noseve da bi ih natjerali da progovore. Prije nego što su me odveli u zarobljeništvo, znali su me po pet puta dnevno hapsiti. Sve su nam oduzimalo, znali smo ostati samo u šorcu. Nas par nisu mučili jer je firma obezbjeđivala sredstva za naš siguran boravak. Mislio sam da će to izaći na dobro, međutim proračun nije uspio. Ipak smo mi to morali napustiti i to pod pratnjom njemačkih i američkih vojnika. Kasnije su i Japanci stigli. Evakuisali su nas Herkules avionima. Porodice su već ranije bile otišle.

Kako ste bili plaćeni?

U Zambiji sam imao 1500 američkih dolara, a nakon rata su mi nudili 4000, samo da ostanemo, ali nismo, jer se nismo osjećali sigurno. Tada je hiljadu dolara bilo kao danas tri-četiri hiljade maraka. Bili smo bogati, a život je to odnio sa sobom. Ulagali smo  ovdje, a ispostavilo se da to nismo trebali raditi. Ali, bilo je para. Sinove sam znao voditi po kockarnicama čisto da izgube 100-200 dolara, da vide kako se lako novac gubi. Bili smo poštovani dolje, djeca su za mnom na ulici trčala i vikala mister Bosko, mister Bosko. Da me nisu voljeli, gađali bi me kamenjem. U Liberiji smo bili cijenjeni. Ja sam bio prvak Liberije u golfu, družili smo se sa svim viđenijim ljudima. Jednom sam na američkom razaraču pekao vola za njihovog ambasadora i sav liberijski viši sloj. U Zambiji nam je kuća bila 16-18 metara. U Liberiji 18-20.

Gdje ste išli na godišnje odmore?

Uh. Španija, Kina, Rusija, Južnoafrička Republika, Grčka, Poljska, Čehoslovačka, Francuska, Holandija, Peru, Panama, Indija. Zadnja četiri odmora smo proveli u Jugoslaviji.

Boško sa sinovima Sašom i Draganom

Je li bilo susreta sa drugim Jugoslovenima  po svim tim putovanjima?

Jedanput u Monroviji, gledao sam dnevnik i krajičkom oka uhvatio da neka jugoslovenska firma upravo tih dana radi nešto u Liberiji. To je brzo prošlo pa nisam stigao da vidim gdje i šta. Nazovem ambasadu u Gani, koja je bila nadležna sa čitavo do područje, i oni mi potvrde da ima petorica njih,iz jedne kruševačke firme rade u jednoj šumskoj oblasti. Pošto sam bio član avio-kluba, iznajmio sam jedan avion, to nije bilo skupo, a bila je uobičajna praksa za duža putovanja. Pilot je bio Nijemac i mi se pogodimo za pedeset dolara po satu da me vozi. Nakon nekog vremena stigli smo iznad te goleti, usred područja koje je svo pod šumom, kružili smo neko vrijeme, oni su nas primijetili i signalizirali gdje da sletimo. Čim smo aterirali ja sam iz svog glasa viknuo:“Pa gdje ste zemljaci?!“  Oni nisu vjerovali šta im se dešava. Kasnije, sjednemo na ručak ja i njih trojica. Pitam ja njih, zar ih nema pet, kao što su mi rekli u ambasadi. Kaže ovaj jedan, ma ima nas pet, ali druga dvojica su na spratu i mi međusobno ne pričamo. Zamisli, pet Srba u sred džungle u Liberiji, i ne pričaju. Da ironija bude još veća, ta druga dvojica su porijeklom iz Čelinca. Uspio sam nekako da ih izmirim to veče, ali ostao je mučan ukus. Eto, kakvi smo mi ljudi.

Bježeći od rata u Liberiji došli ste u Jugoslaviju 1989. Sa strane se puno jasnije vidjelo da će doći do raspada, kakav je bio Vaš stav?

Mene je jedan prijatelj tih godina pitao gdje držim pare. Ja sam rekao Jugobanka, naravno. On mi je rekao da obavezno prebacujem pare u neku američku ili bilo koju drugu stranu banku. Ja sam mu se smijao u lice i rekao da će se prije raspasti Amerika nego Jugoslavija. I nisam prebacio pare u inostranstvo. Ogromne smo pare tada izgubili. Sad kažu da će se ta stara devizna štednja možda isplatiti do 2020. Fanatično smo voljeli tu zemlju. Ali, to je bio pogrešan način.

Uprskos svim tim nesigurnostima i tome što, kako ste rekli “nijedan dan ne liči na drugi“ipak biste se vratili dolje?

Uprkos svemu. Afrika je zemlja vječitog proljeća. Od Sijera Leonea do Svazilenda i Južnoafričke Republike nema ljepšeg dijela svijeta. Dvanaest mjeseci sve buja i cvjeta, stalno se nešto dešava u prirodi, a ti tokom čitave godine hodaš u papučama. Da mi danas neko ponudi dio svijeta gdje ću da živim, ja bih se opet tamo vratio.

Afrikanci su divni ljudi. Malo im treba da budu srećni. Mi Evropljani smo pokvareni, nikad nam nije dosta. Šta god da se desi mi uvijek hoćemo još.  U Evropi je puno komplikovanije živjeti. Dolje ljudi pronalaze sreću u malim stvarima i često su daleko srećniji od nas.  Ko ti je prijatelj, prijatelj ti je zauvijek. Ko nije, čuvaj ga se.

Kako Vam je danas?

Ja sam pogriješio i mjesto i vrijeme i biznis. Nisam našao nikakvu satisfakciju ovdje. Kad sam ovdje došao s parama imao sam pola miliona dolara. Htio sam se baviti s nečim čega nema. Vidiš, ovdje ima puno kafića, ali nema sporta. Uložio sam u sport, u ove teniske terene, na kraju sam bankrotirao. Uložio sam budućnost koja se ne može vratiti. Sam vrh rukovodstva je ovdje nezainteresovan za sport. Ovdje sam promašio 300%.

Ali neće uvijek biti ovako! Dobra vremena uvijek traju duže nego zla, samo što je zlo surovije pa ga zato više i duže pamtimo! Zla ne mogu dugo trajati. I ti fantomi koji su legli na kapital, ne mogu još dugo. Biće bolje sigurno, slušaj šta ti ja kažem.

„Na moru“ – Indijski okean, Tanzanija.

Advertisements

10 mišljenja na „Čovjek koji je prekopao pola Afrike

    • Biće još takvih intervjua 🙂 Nevjerovatno je koliko ima ljudi u našem komšiluku koji imaju takve nevjerovatne priče 🙂

  1. Povratni ping: Kuda su putovali naši djedovi? « hodoljub

    • Hvala 🙂 Bila je još jedna u zraku, otac mog druga koji je vadio naftu po Siriji, Avganistanu, Iraku i Iranu. Nikako se nismo mogli uganjati i čovjek umre. Eto i to se događa.

      • Haha, to je neki znak da i ti pamtiš šta se tebi dešava. Neko će i nju jednog dana prepričavati.

      • Pa.. Ja pišem, tako pokušavam to da sačuvam od zaborava 🙂 A da bi neko moje događaje prepričavao moraću se malo više potruditi 🙂

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s