Dijete Afrike ili 7000 kilometara od Zambije do Čelinca


Image

“Kad sam prvi put sletio u Evropu, bilo je to u Ljubljanu negdje 1984. od snijega sam mislio da je sladoled. Dobio sam želju da ga ližem. Dolje nikada nije padao snijeg, u Africi smo i farmerke smo rijetko oblačili. Na primjer, kad padne temperatura ispod 20 stepeni.  A i to se rijetko dešavalo. Problem su bile monsunske kiše koje traju po šest mjeseci. Ali, ni to nisu kiše kako ih mi doživljavamo, da pada i ne prestaje danima. Padne snažan pljusak, traje pola sata, ti se skloniš, onda opet sunce kao da ništa nije ni bilo i ti se vratiš tamo gdje si stao. A što se tiče temperature, dolje ti je lakše izdržati 50 stepeni, nego ovdje 30. “

Šapa i Porto

Saša Maličević, Čelinčanima poznatiji kao Šapa, jedan je od onih ljudi koje srećemo svaki dan, u prodavnici, u autobusu, a da nismo ni svjesni kakvu priču nosi sa sobom i iz kakvog svijeta dolazi. Rođen je 1972. u Skoplju kojeg se uopšte ne sjeća jer se prije nego što je napunio godinu dana preselio sa čitavom porodicom u Zambiju. Otac, Boško Maličević, je radio u Energoprojektu i uz njega je čitava porodica prešla u Afriku. Saša je Evropu prvi put vidio sa četrnaest godina, a vratio se kad je napunio osamnaest. Tokom svojih putušestvija obišao je slovom i brojem preko četrdeset i pet zemalja (45), od čega bar trideset afričkih.

Četrdesetpet zemalja, ljudi moji, to ne znači svakome isto. Nekome to ne mora apsolutno ništa da znači. Ali, onim zaluđenicima za putovanja, među koje spada i potpisnik ovih redova, činjenica da je neko iz Zambije išao na godišnji odmor u Južnoafričku Republiku, Tanzaniju ili Keniju ili bio na proputovanju kroz Svazilend, Lesoto, Bocvanu ili Angolu prestavlja nešto što graniči sa snom. Nešto zbog čega ćeš, ako se nekad ostvari u sto puta manjem obimu, biti vječno zahvalan Bogu i onom ko te na svijet donio.

Pričam mu kako je skoro je na sajtu politike objavljen putopis, čovjek priča kako satima ide kroz Zambiju autoputem i kako ničega nema, ni benzinske pumpe, ni prodavnice, ničega, a onda nailazi na restoran sa ćiriličnim natpisom. Unutra slike slavnih Srba, a na meniju tradicionalna jela, sa blagim varijacijama. Kao na primjer, sarma u palminom lišću, jer kupusa nema.

Pa da, tokom ere nesvrstanih dosta naših ljudi se nastanilo dolje.  Iako to na prvi pogled djeluje nevjerovatno, postoji velika kolonija Srba u Zambiji.

Kako je bilo živjeti dolje? Zambija je ogromna zemlja, deset puta veća od Srbije. Kako ste na primjer, putovali u školu?

Bio je taj bus koji bi pravio jedan krug po svim distriktima, kupio djecu,  krug bi trajao nekih sat i po, a jedan roditelj bi morao da ostane tokom cijelog puta, sve dok i zadnje dijete ne izađe iz autobusa, da svojim potpisom garantuje da su svi sigurno stigli na odredište. Mi smo živjeli u Lusaki, koja je glavni grad, tako da nismo imali problema te vrste.

Razredna fotografija iz Liberije

Kakva vam je bila situacija u razredu, da li je bilo više crnačkog stanovništva ili je bilo dosta i bjelaca?

U Africi smo odrastali u zaista multikulturalnom društvu, pored lokalno crnačkog stanovništva bilo je tu dosta Britanaca, Španaca, Francuza i drugih. Daleko od tog da nije bilo problema. Jedan Austrijanac koji je tu radio vidio je kod mene i brata majice Mirko i Slavko i prepoznao partizansku simboliku na njima. Ošamario nas je, kasnije smo saznali da mu je otac ratovao u Jugoslaviji tokom Drugog svjetskog rata. Ali je odmah nakon toga i dobio otkaz, jer se rukovodstvo te ogromne firme koje je posebno angažovalo učitelje za našu školu zaista brinulo o ljudima i bilo kakva povređivanja ličnih prava bila su sankcionisana. Jedan drugi Austrijanac nam je još negdje početkom osamdesetih rekao da se ne vraćamo u Jugoslaviju, da će tamo biti rata. Mi mu nismo vjerovali, a mnogi su tako predviđali, sa strane se to moglo malo jasnije vidjeti.

Kako je izgledala komunikacija? Afrika je pravi Vavilon.

Prvi jezik koji sam naučio je bio engleski. U školi smo se sporazumijevali na engleskom pošto je Zambija bišva engleska kolonija, a bilo je dosta i Britanaca i ostalih tu. U porodici smo, naravno, govorili srpski. Znao sam i svahili, koji je najrasprostranjeniji afrički jezik, ali sam ga na žalost tokom godina zaboravio.

Kako ste se borili protiv komaraca? Danas se svakom ko ide dolje preporučuje da nosi mrežu protiv malaričnih komaraca inače bi putovanje moglo biti i posljednje.

Nama to nije bio problem jer smo bili naviknuti. Dolje se malarija liječi lakše nego ovdje gripa. Znaš te simptome, odeš doktoru, on ti da ljekove, naravno ako ih ima, par dana miruješ i to je to. Jedino turisti kad dođe i kad prvi put to dobiju, to su kritični slučajevi. Ali, mi s tim nismo imali problema.

Šta pamtiš od svih tih silnih putovanja po Africi, od Južnoafričke Republike do Etiopije i šire?

Uh. Teško pitanje. Osamnaest godina je u pitanju. Sjećam se da sam jednom kao klinac, mislim da sam imao četiri godine,  u Dar es Salamu u Tanzaniji vidio veliku grupu ljudi kako okupljeni oko bubnjeva igraju jedan tradicionalni ples.  Meni je to bilo interesantno i odmah sam uskočio u sredinu i počeo da plešem sa njima. Ono što nisam znao jeste da je taj ples bio zabranjen za bijele ljude. Svi su krenuli da me izvade odatle, ali šaman ih je spriječio i pustio me da igram sa njima. Možda sam bio jedini bijeli čovjek da je igrao taj ples.

Inače, puno stvari čovjek nauči dolje. Recimo, svi oni čudni ukrasi, kostima probušeni nosevi, deformisana lica i slični ukrasi koje danas vidimo kod mnogih afričkih plemena nastali su ustvari kao samosakaćenje da ne bi bili odvedeni u ropstvo.

Otprilike kao što se hrišćansko stanovništvo ovdje sakatilo da ne bi bilo oteto kao danak u krvi?

Otprilike, tako nešto. To je prvo počelo kao hvatanje za slamku pred robovlasnicima i kolonizatorima. Kasnije je postalo stvar prestiža. To je korjen mnogih čudnih običaja.

Kasnije ste prešli u Liberiju?

Da, toga se najviše i sjećam jer smo tamo živjeli od 1978-1990. Liberija je nevjerovatna zemlja. Na čitavom afričkom kontinentu samo Liberija i Etiopija nikad nisu bile kolonije. Riječ Liberija potiče od riječi liberty – sloboda i osnovali su je prvi oslobođeni robovi koji su se vratili iz Amerike. Pa i zastava Liberije je maltene ista kao Američka. Samo što nema pedeset zvjezdica već jedna velika. Liberijska flota je jedno vrijeme bila najveća u Africi.

Tokom života preko glave si prevalio četiri rata?

Da. Još dok smo bili u Zambiji trajao je neki rat Zambije protiv Ruande oko rude. Ali taj nismo direktno osjetili.  Kasnije, kad smo došli u Liberiju prvo je početkom osamdesetih izbio  izbio građanski rat. To je ustvari više bio državni udar.

Jeste li se osjećali ugroženim?

Nismo. To je bio državni udar, mi smo bili stranci i nismo bili ugroženi. Istina, bila nam je ograničena sloboda kretanja, postojao je policijski čas, ali nismo bili zabrinuti za sopstvenu sigurnost. Ali, onda je 1989. počeo drugi građanski rat, koji je sa manjim ili većim prekidima potrajao narednih 25 godina. Jedan od vođa, Čarls Tejloj je prošle godine osuđen u Hagu na 51 godinu zatvora. To je već počelo da nas se dotiče. Jednom su pobunjenici preko šume došli do rudnika gdje smo radili, odveli su starog i tražili su da vozi u zaraćenu zonu. Onda su ga držali u zarobljeništvu naredna tri mjeseca. Vjerovao ili ne, oslobodili su ga njemački vojnici.
Jeste li se zato vratili?

Znaš kako, pravili smo kuću ovdje godinama, tako da smo planirali povratak,  a i morali smo otići odozdo, malo-malo, pa se zarati negdje.

Pa ste onda došli u Jugoslaviju 1989?

Pa da, zvuči čudno, ali mi kao i mnogi drugi ljudi nismo vjerovali da će se završiti tako kako se završilo.

To me strašno podsjeća na Andrićevu priču “Pismo iz 1920.“ Doktor Maks Levenfeld pokušava da pobjegne od zarazne bosanske mržnje, odlazi u Pariz, a onda u Španiju gdje gine od bombardovanja u njihovom građanskom ratu. Od mržnje i rata se ne može pobjeći. Zadnja rečenica se prosto urezuje u mozak: “Tako je završio život čovjek koji je pobjegao od mržnje.“ Saša srećom, nije prošao tako. Iako je mobilisan maltene odmah po dolasku 1991. prvo u rezervni sastav MUP-a, a kasnije u Čelinačku brigadu. Kasnije je radio sa Sforovcima, tj. sa onim što se prvo zvalo IFOR, pa SFOR, pa EUFOR.

Je li bilo teško naviknuti se ovdje?

Kako da ne. Trajalo je to privikavanje par godina. Istina, dolazili smo i vraćali se još od 1984. ali je ipak bio šok na neki način. Najteže je bilo priviknuti se na konzervativnost ovdašnje sredine. Iako je bivša Jugoslavija bila na glasu kao multikulturalna država, ipak je to bilo daleko od onoga što smo mi dole proživljavali. To je bio pravi mozaik vjera, nacija, identiteta…

A hrana? Nije bio problem navići se na hranu?

Nije. Moja majka je Makedonka i spremala nam je dosta tradicionalne hrane. Osim toga, u Liberiji je bila velika kolonija Libanaca koji su prodavali ne samo bliskoistočnu hranu, koje i mi imamo dosta u našoj kuhinji, već su bili u stanju da ti obezbjede gotovo sve. I skoro nikad nisi morao da ideš sa parama u trgovinu. Odeš, staviš na račun i tako stalno. Jednom naiđeš, platiš sve i tako stalno. Bilo je to na povjerenje.

Šta ti je posebno ostalo u pamćenju iz Afrike?

Priroda. Nevjerovatno snažna priroda. Bio sam na Viktorijinim vodopadima, koji su najveći na svijetu. Stajao sam nasuprot njih i gledao iz daljine dva nosoroga kako se igraju na samoj ivici vodopada i ništa im nije. Niti ih voda nosi niti padaju. Nevjerovatno. Takve stvari se ne zaboravljaju.

Advertisements

3 mišljenja na „Dijete Afrike ili 7000 kilometara od Zambije do Čelinca

  1. Citala sam pripovetku Pismo iz 1920., moram da priznam da me je zamislila, sto doduse nije tesko kada su Andriceve pripovetke u pitanju. Tekst je divan, zanimljiv i drzi paznju od prve do poslednje reci.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s