Epifanija

Sjedio sam u tom smrdljivom autobusu, tog sparnog julskog predvečerja, gledao kroz prozor i onda je autobus stao i ušla je ona. Kao… Ne znam.. Kao plimni talas smisla postojanja! Kad bi je čovjek jače pritisnuo iscjedio bi iz nje sami eliksir ženstvenosti! Vlažna talasasta kosa do ramena, neka haljina za plažu i pokoja preostala kap riječne vode. Ušla je u taj prljavi prigradski autobus i kao vila na tajnom zadatku nekom neobjašnjivom svježinom ga transformisala u rajski vrt na točkovima. Ljudi obično kažu da si osjetio leptire u stomaku… Ja sam osjetio bebu pterodaktila kako isprobava prve pokrete krila u meni… Sjedio sam tako pogođen dok je napolju promicao izbrisani svijet i razmišljao kako će čarolija da prestane za par stanica kad izađem. Bus je i dalje išao, a ona je i dalje sjedila par koraka ispred mene nesvjesna utiska što ga je ostavila u vazduhu i u mojoj glavi. Kako kaže Matija, ona se šminkala i češljala i to je sve što je uradila za poeziju. A uradila je puno. Prošao sam pored nje svakom porom upijajući taj miris koji je u stanju čitaj život da ti osvježi i čekajući da bus stane i da se vrata otvore mislio kako ću da se ubijem ako je još jednom dobro ne vidim.

Pokušao sam da budem diskretan i da se blago, kao slučajno okrenem i pogledam je, ali naravno da nisam uspio da prevaziđem urođenu smotanost. I onda me je dočekao taj osmijeh. Osmijeh koji je s jedne strane govorio “ako se neki ljudi čitaju kao otvorene knjige, ti si, dragi moj, dječija slikovnica“, a s druge strane u njemu je bilo nešto savršeno nedokučivo i žensko, nešto što ti govori da ni ti nisi prošao nezapaženo, ali opet nisi siguran da li je to samo fatamorgana tvoje svijesti i želje. Razoružala me je. U potpunosti. Osjetio sam se bespomoćan pred tolikom ljepotom. Stajao sam tako izgubljen i osjećao kako mi se usta razvlače u neki kretenski kez od uva do uva i sam sebi bio smiješan, a kamoli njoj… Nisam imao pojma da li je taj osmijeh bio izraz simpatije ili samo reakcija na jednu neobičnu šeprtljavost, ali nije ni bitno! Bio je to osmijeh koji je činio da najtananije žica tvoj bića zavibrira, da te učini srećnim što si na tom mjestu u to vrijeme i da ti je život možda stvarno vođen nekom dobronamjernom silom. Bio je to osmijeh koji te budi iz iluzije tvog života i tjera da iskreno kažeš da si živ i da ti je drago što si živ i da ništa više osim tog nije bitno.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s