Minirana ljepota

 

Ima jedna scena u filmu “Teško je biti fin“ kada Saša Petrović koji glumi taksistu bude isplaćen u naturi kaže “Vidi što je Saraj’vo lijepo odavde, majku mu…“ a cura koju je vozio zadihano se složi sa njegovom konstatacijom “Vidi, fakat!“ I stvarno, pogled na Sarajevo noću sa nekog od bezbrojnih brda koja ga okružuju je prelijep.  Sarajevo noću izgleda kao odraz zvjezdanog neba samo još bliže i sjajnije. Gledajući sva ta svjetla i sve te zvijezde čovjek se izgubi. Mrak svojom težinom, a svjetla-zvijezde svojom ljepotom prikrivaju sve što se dešavalo onih nesrećnih godina i neko ko nije baš upućen u lokalne priče i razmirice pomislio bi da je Sarajevo jedan sasvim običan, normalan grad.  Zvjezdano nebo s Trebevića se doima nekako bliže i šire, čini ti se da bi ga mogao rukama dohvatiti. Ima jedan odlomak u Dikensovom romanu “Velika iščekivanja“ kada glavni junak kaže posmatrajući zvjezdano nebo: “.. i onda sam pogledao zvijezde i pomislio, kako grozno bi moralo biti čovjeku da okrene lice prema njima dok se smrzava i ne vidi ni pomoći ni samilosti u svom tom blistavom mnoštvu.“

Ima i onaj stari šlager što ga pjeva Vedo Hamšić, a jedan od kompozitora je Kornelije Kovač “Četiri mladića idu s Trebevića“ koja opisuje jedno nedjeljno popodne četvorice mladih ljudi koji žure na utakmicu na Koševo. Govorilo se da su morala biti četvorica zbog logike nacionalnog ključa, ali to je već druga priča. U tom šlageru je sve bezazleno i veselo, kao u Teletabisima. “Eto oni tako, bezbrižno i lako, nedjelju provode svi.“ Kasnije je Trebević preuzeo drugu ulogu, kad je s njega granatirano Sarajevo, a jedno vrijeme tu je bila i linija razgraničenja (koja je dobrim dijelom ostala i danas). Posljedica svih tih ratnih egzibicija je da je plananina i dan-danas zasađena minama, a ona četiri vesela mladića ne bi smjela da se udaljavaju sa markirane staze da se ne bi s Trebevića spuštali u invalidskim kolicima.

Znalo se desiti da čoban sa svojim stadom ovaca mrtav ‘ladan ušeta u polje s druge strane oznaka sa upozorenjem na mine. Jedan je tako naišao, a ovce, u skladu sa svojim nepoznavanjem i ćirilice i latinice i engleskog, ušle u minsko polje i mirno brstile sočnu travu. Na pitanje jednog zabrinutog izletnika u vezi sa mogućnošću da neka od njegovih ovaca ‘ili čak i on sam nagazi na minu, čoban je nervozno odgovorio:

– Kakve mine, to samo lažu ljudima! Nema tude mina. Ima ih na drugom mjestu, znam gdje jer sam ih i sam postavlj’o. Ovuda stalno prolazim, pusti njihovu priču, nemojte im vazda vjerovat’.

Prema nekim izvorima, imenica Trebević je navodno nastala od riječi Trebevište. Pretpostavlja se da su drevna ilirska plemena prije mnogo stoljeća na vrhovima Trebevića koristili vrtače za ritualno prinošenje životinjskih žrtava. Navodno bi u vrtačama spaljivali životinje, odnosno trijebili ih pa je tako i prostor dobio ime Trebevište.

Uspon na Trebević je jedna fina šetnja, bez većih napora.  Vrh Trebevića je na 1.627 metara nadmorske visine. Na vrhu se nalazi par predajnika, a na 1566 m, blizu vrha, 1975. izgrađen je telekomunikacioni toranj visine 60m i jedini je telekomunikacioni relej koji nije uništen od strane NATO avijacije 1995. tokom bombardovanja releja u Republici Srpskoj.

Na Trebeviću se nalaze brojni lokaliteti od istorijskog značaja, ali u sentimentalnoj istoriji svakog od nas možda su najbitnija  oni gdje su se snimale neke epizode Nadrealista.  Jedna od tih je ona o pronalasku točka, koja je ustvari svojevrsna istorija ljudskog društva u četiri minute, za one koji to umiju da shvate. Većina nažalost, nije shvatila taj, možda i posljednji bljesak razuma prije krvavog raspleta koji ustvari ništa nije raspleo.

Drugi dan smo odlučili da iskoristimo za uspon na Treskavicu. Nalazi se na dvadesetak kilometara od Sarajeva, na putu Sarajevo-Foča, a najlakše se na nju penje iz Trnova.

Treskavica je jedna od najljepših planina i Bosni i Hercegovini, jedna od onih, koje te natjeraju da sebi postaviš pitanje “Pa je l’ moguće da ovako nešto ima i kod nas?!“ Kaže se da na Treskavici ima izvora koliko ima u godini dana i to je sigurno istina jer je planina prebogata potocima. Tu je i pet jezera koja svojom ljepotom zapanjaju i ostavljaju bez daha. Ali, sve ove riječi, opisi, ustaljeni i neustaljeni epiteti su beskorisni u dočaravanju te ljepote jer ne mogu prenijeti miris vazduha ni spektar boja šume u jesen i zbog toga je svaki pokušaj opisivanja planine unaprijed osuđen na propast.

Jednog dana kada mi sjećanje izblijedi misliću da mi se ovaj izlet na Treskavicu desio u snu jer je sve bilo tako neuhvatljivo i neobično, kao da se u nekom drugom svijetu dogodilo. Planina ustvari i jeste neki drugi svijet, ljepši upravo zbog toga što ima manje ljudi koji će da ga pokvare i uprljaju. Sama ideja planinarenja ima jaku duhovnu podlogu. Uzdizanje na veće visine, iznad stvarnosti, pobjeda čovjeka nad samim sobom, život u skladu sa prirodom, sve su to ideje koje nadilaze koncept običnog rekreativnog pješačenja. i dolaze do same srži sporta u njegovom antičkom značenju – ostvarivanje cjelokupne ličnosti, postizanje sklada između tijela i duha.

Odsjedamo u domu usred šume u kojem vlada prava porodična atmosfera. Na šporetu se krčka voda za kafu, na zidovima slike članova društva sa Mon Blana, Himalaja, Anda..  Kao na  Alpima. Napolju, mrkli mrak, samo se pomalo naziru obrisi bungalova između kojih protiče potok.

Ustajemo u samu zoru da bismo stigli što više da obiđemo. Naše penjanje kroz šumu prati i uspon sunca na horizontu. Doručkujemo na obali jezera i sve je idilično ko u crtanom filmu.  Sunčan dan bez jednog jedinog oblačka. Ispred nas jezero u kojem se ogledaju kamene litice. Na mermerno sivoj podlozi litica fino se izdvaja mala bukova šumica sva u toplim jesenjim prelivima, narandžasta, crvena, žuta, smeđa… Savršena tišina, samo se vjetar čuje kako šušti kroz granje.  Jedan od onih prizora što se slikaju za kalendare i turističke prospekte, a mi mislimo da je to negdje u Kanadi ili Rusiji. I sve bi bilo savršeno da nema tog jebenog minskog polja iza naših leđa.  Ne možeš da se otmeš utisku da je čovjek u jednom takvom svijetu samo štetočina, virus koji se širi na štetu svog okruženja.

Sa Oblika, jednog od brojnih vrhova, koji je na oko 1890 metara  vidi se Bjelašnica, Jahorina, Romanija, Volujak, čak i “naš“ i crnogorski Maglić. Ispod Oblika, u provaliji koja kao da je odsječena nožem nalazi se jedno od pet treskavičkih jezera.

Ni Treskavicu nije mogao da zaobiće taj nesretni rat. Svjedoci kažu da je bilo trenutaka kada su se granate sudarale u vazduhu. Danas, na Treskavici ima oko 10 000 mina. Deminiranje je prestalo. Do kada, to malo ko zna. Ono što se zna je da je kvadratni metar deminera slabije plaćen od kvadratnog metra keramičara. Koji je opet slabo plaćen. Srećom, većina staza je markirana, a za neke veće poduhvate može se naći vodič iz lokalnog planinarskog društva. Ali, sve ovo ne bi trebalo da navede nekoga da odustane od eventualne šetnje po toj planini, koja je, ako se namjerno “ne traži đav’la“ savršeno bezbjedna. Jer je to jedno od onih iskustava koja mijenjaju čovjeka i koja se urezuju u pamćenje za čitav život.

Advertisements

5 mišljenja na „Minirana ljepota

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s