Verona ili bijeg od politike do patetike

Rijeka Adiđe (Photo: Nico Trinkhaus)

 

Čovjek na put polazi da bi našao nešto što mu nedostaje, makar i ne znao šta je to. Često je to izazvano sasvim neodređenim osjećanjem ključanja proizašlim iz čamotinje i ustajalosti dugotrajnog tavorenja u jednom mjestu. Kada dođe do toga rađa se želja, potmula, ali jaka, da se udahne neki drugi vjetar, da se pod nogama osjeti neka druga zemlja, da se upoznaju neki novi ljudi… I da se prijeđu granice svakog narednog horizonta. Tad više nije ni bitno gdje se ide, samo da se ide.

Prvi put kad sam prolazio pored Verone horizont je bio crven, sunce je bilo skoro sasvim zašlo, a nebo, koje se otvaralo, nisko i gotovo crno od oblaka koji su se valjali i povremeno bljeskali pokojom munjom.

Dvije sedmice kasnije išao sam u Veronu, vazduh je ključao, a nebo je bilo savršeno čisto. To veče u Areni se prikazivala Pučinijeva Toska.

UHAPŠEN KARADŽIĆ, BALKANSKI KOLJAČ (ARRESTATO KARADZIC, IL BOIA DEI BALCANI)

Ovaj naslov je vrištao sa skoro svih italijanskih dnevnih novina tog dana kad sam ušao u Veronu. Htio sam malo da pobjegnem od Bosne i Hercegovine, ali ona me je našla i išamarala. Gomila patetičnih misli mi se rojila po glavi, uglavnom o tome kako čovjek ne može pobjeći od svog tla gdje god da krene i da je svaki, pa i najmanji, pokušaj skrivanja iluzoran i bespredmetan.Pomislih, samo me disciplina može spasiti od ovih zala i odlučih da se posvetim gradu, da upijem što je moguće više topline gradskih zidove i mirisa tog vrelog julskog popodneva.

Verona je grad sa pričom koja traje više od dvije hiljade godina. Naseljena je još od praistorije, ali tek sa osnivanjem rimske kolonije na zavijutku rijeke Adiđe 89. godine prije nove ere počinje doba sjaja za nju. Sa blagoslovom Julija Cezara 49. g.p.n.e Verona postaje nezavisan rimski grad. Od sitnog i nepoznatog naselja Rimljani su napravili remek-djelo stvarajući spomenike od kojih su mnogi i danas vidljivi.

Simbol Verone je čuvena Vespazijanova opera sagrađena u prvom vijeku nove ere. Imperator Vespazijan je inače počeo gradnju i rimskog Koloseuma, najvećeg u svijetu, kao i arene u Puli. Arena na latinskom znači pijesak, a građevine su preuzele to ime jer im je podloga njime bila prekrivena. Pijesak je naime, najpraktičniji za tu upotebu jer najbrže i najbolje upija krv. A u arenama je bilo mnogo krvi. Procjenjuje se da je u rimskom Koloseumu smrt našlo oko 500 000 ljudi i preko milion divljih životinja. A sve za zabavu.

Arena se nalazi na trgu Bra. Tokom srednjeg vijeka i cijelu prvu polovinu osamnaestog vijeka u Areni su se održavali viteški turniri. U XVIII vijeku počinju se prikazivati predstave. Na stogodišnjicu Verdijevog rođenja 1913, u Areni se prikazala jedna od njegovih najpoznatijih opera, Aida, i u tu svrhu se koristi i danas kada je poznata kao prvi pravi i ujedno najvažniji operni teatar na otvorenom. Mistična simfonija muzike i nečujnog eha minulih vjekova  otvara pred posjetiocem dveri nekog drugog svijeta, gdje bivanje nije nešto čemu se traži smisao, a život i ljepota  dva neodvojiva pojma.

Arena tokom opere

Tokom istorije Verona je osvajala sve one koji su osvojili nju. Očarani njenom ljepotom svi oni koji su u istoriji zapamćeni kao varvari uzimali su je za svoju prestonicu, čuvajući je i dograđujući, Vizigoti, Ostrogoti, Lombardi… U njoj su se mijenjali vlastodršci i silnici, rušilo se i ginulo, ali nije upoznala pravo razaranje sve do dvadesetog vijeka, kada dva svjetska rata nisu uspjela da je mimoiđu. Jedne prilike, nakon bombardovanja 1915, na glavnom veronskom Zelenom trgu  (Piazza delle Erbe) doslovno su pozvani su vatrogasci da šmrkovima speru krv sa mramora. Čovjek ne može da ne pomisli da je civilizacija samo drugo ime za dostignutu perfekciju vječno iste želje za uništavanjem.

Verona se sva preliva u skladu i ljupkosti i okamenjena prošlost u njoj ne djeluje hladno i beživotno, već grije posjetioca i nakon što je napusti. Taj grad ima neki čudan mir koji se možda najbolje vidi kad u predvečerje nekim sporednim ulicama lutaš bez ikakvog cilja držeći  ruke i džepu i neki djetinji osmijeh na licu jer se divno osjećaš u tom trenutku i ništa ti više na svijetu ne treba. I onda taj osmijeh postane još i veći kad vidiš nekog starog Italijana kako vozi još stariji bicikl, pravi slalom između stubova rasvjete i pjeva na sav glas VOLAREEE OOO KANTARE U O O O. Trebaju takve scene čovjeku, da mu dokažu da se može biti srećan samo ako imaš bicikl s naduvanim gumama i neki stari šlager u glavi. I prirodno je da takav grad zauvijek sa sebe vezuje one koji u njemu žive ili su živjeli. Ali, jedan od onih kojima Verona ponajviše duguje svoju slavu nikada nije kročio unutar njenih zidina.

Viljem Šekspir je Veronu upoznao preko pripovjedaka Matea Bandela, u čijem zborniku je pronašao inspiraciju za nekoliko komedija, i naravno – za Romea i Juliju. Ali umjetničkom geniju kao što je on to nije smetalo da napiše neke od najljepših stihova u čast Verone, stavljajući ih u usta Romeu koji kaže:’ ‘Nema svijeta van zidina Verone, samo čistilište, mučenje, pakao sami. Prognan odavdje kao da sam prognan van svijeta, a progonstvo iz svijeta znači smrt; tako, reći progonstvo znači reći smrt na drugi način, pogrešan i neprimjeran; i ti nazivajući smrt progonstvom odsijecaš mi glavu zlatnom sjekirom i smiješiš se udarcu koji me ubija.“ Ovi stihovi stoje uklesani na jednom nadgrobnom spomeniku unutar zidina.

Stvarnost i legenda se prepliće u predanju o Romeu i Juliji. Zaraćene porodice Monteki i Kapuleti su stvarno postojale (pravo ime ove druge je zapravo Kapeleti). Montekiji, moćni veronski trgovci koji se pominju i u Božanstvenoj komediji, bili su umiješani u krvave borba za vlast nad Veronom, posebno sa porodocom Sambonifaćo, ali istorija nema zapise o sukobima sa Kapeletima.

Romeo i Julija – niži maloljetnici

Prva znamenitost koju jedan turista posjećuje u Veroni je definitivno Julijina kuća. Zidovi prolaza do kuće su gotovo do plafona ispisani  i izlijepljeni ljubavnim porukama. Te poruke ne traju dugo zato što ih vrlo brzo prekriju druge poruke, jer je prolaz jedno pravo turističko grotlo. Bila je čak i inicijativa vlasti da se zidovi konačno okreče i šaranje zabrani. U dvorištu se nalazi Julijina statua od bronze za koju je vezan običaj slikanja sa rukom na njenoj maloljetnoj desnoj sisi. I kako to obično biva, od svakodnevnog  vješanja, kačenja, pridržavanja i trljanja, ta sisa se poprilično pohabala i splasnula na pola veličine one druge mada je i ta druga prilično predimenzionirana ako se uzme u obzir da je Julija imala između četrnaest godina u vrijeme kad je njena ljubav izazvala taj mali građanski rat niskog intenziteta.

Ono što je mene lično najviše oduševilo je toranj Dei Lamberti, tačnije pogled sa njega. Srednjovjekovni toranj visine 84 metra nalazi se na Zelenom trgu i njegova gradnja je počela 1172. godine.  Tokom vremena je dograđivan, prepravljan, dodavana su mu zvona koja su, zavisno od toga koje se koristilo, označavala neki skup ili pak poziv na oružje. Ali pogled, pogled sa njega, i odsjaj sunca sa krovova grada starog dva milenijuma je nešto što se urezuje u pamćenje i kasnije izvire pred očima do kraja života. Nešto slično se može doživjeti samo na Akropolju kada se pred tobom, dokle pogled dopire, prostire Atina sva okupana u bjelini.

Krovovi Verone

Odjek svojih misli sam pronašao u divnoj knjizi Mome Kapora “Uspomene jednog crtača“. U ovoj neobičnoj mješavini autobiografije, putopisa, eseja i monografije, fino protkanoj nekim njegovim refleksijama, na jednom mjestu piše:

“Naša djetinjstva protekla su neutešno daleko od umetničkih dela. U svet umetnosti ulazimo, tako, unapred oštećeni, bez svoje krivice. Jedno firentintko dete, sakrivaće se od onih koji ga traže u igri žmurke dodirujući prstima Gibertijeva bronzana vrata na Baptisteriju ili će se igrati šuge oko Mikelanđelovih skulptura. Prvo što ugledaju u životu mali Atinjani biće obrisi Akropolja iznad njihovog grada. Sklad kamena i neba biće im utisnut u svest do kraja života. Odrasli po sumornim balkanskim gradovima, čini se, na kraju sveta, izgnani iz lepote i umetnosti čini se zbog nekog praroditeljskog greha, čeznuli smo za umetničkim delima i lepotom. Srećom, umetnost se začinje i daleko od lepote. Ona je žudnja za stvaranjem harmonije u haotičnom svetu u kome nam svakodnevno preti prosečnost i ružnoća.“

Pokušavajući da opišu Veronu, žitelji, putnici, putopisci, skitnice i svi oni koji su na bilo koji način vrijeme provodili unutar njenih zidina, pribjegavali su raznim trikovima ne bi li je dočarali onom ko je nikada vidio nije. (Trikovima, kažem, jer šta je drugo nego trik, ili magija, pokušavati pred nečijim očima vaskrsnuti grad star dvije hiljade godina, sa svim svojim zdanjima, legendama, ljubavima i mržnjama, borbama, razdorima i ujedinjenjima, a sve koristeći se ljudskim jezikom vrlo često varljivim i neubjedljivim.) Neko bi prosto faktografski nabrajao znamenitosti koje bi u maniru dobrog turista trebalo posjetiti. Nečiji putopis bi se osjetio na znoj i prašinu sa puta. Nečija crtica bi isijavala više emocija neko čitava reportaža nekoga drugog. Jovan Dučić, na primjer, u svojoj zbirci putopisa “Gradovi i himere“, opisujući Rim sa jednog od njegovih brežuljaka, kontemplira o samoći, o Rimskom carstvu, o veličini i padu, i gotovo se ne dotiče Rima kao grada, već ga gleda kao simbol. I to radi savršeno. A jedan italijanski humanista, Đovani Kota, uspio je sav svoj zanos i opčinjenost Veronom pretočiti u jednu rečenicu: “O Verono, ko te bude vidio, i ne bude zavolio odmah najizgubljenijom ljubavlju, taj vjerujem, ne zna voljeti ni sebe samog.“

Napuštajući Arenu, teglim tonu knjiga koje sam preturajući po brojnim veronskim knjižarama pronašao i kupio po besramno niskim cijenama. Ponoć je i besprijekorno vedar dan odavno je smijenila noć koja na momente biva osvijetljena munjama. U tim krajevima što okružuju Garda jezero oluja nije nužno nešto teško i kada bjesni napolju prozori ne moraju biti zatvoreni jer vrijeme zadržava blagost uprkos naglim promjenama. Bus kreće, a na prozorima počinju da se oslikavaju kapi kiše. Izlazimo na autoput. Za sedam dana biću kući, tačno na 44° 43′ 22″ SGŠ i 17° 19′ 40″ IGD.

I dok prolijeće drveće, polja zasađena kukuruzom, hale, fabrike, električni stubovi, auta, druga zemlja i drugi ljudi, svi ti kilometri počinju da izgledaju kao neka potreba, nasušna i nepresušna, kao neki zaboravljeni sastojak koji je čovjek izgubio negdje usput, pa sad mora da ga traži da bi se upotpunio. Sve što prolijeće nastavlja da se sliva u tebe i da te oplemenjuje svim onim što je bilo, bojeći život novim bojama, dajući mu ljepotu i smisao.

Piazza delle Erbe